Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2796/11 („Alija Hodžić-Alhos“ d.d. sa p.o. u stečaju Sarajevo)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 44
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 33
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2796/11
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2796/11, rješavajući apelaciju „Alije Hodžića-Alhosa“ d.d. Sarajevo sa p.o. u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b. i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine(«Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14-prečišćeni tekst), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Alije Hodžića-Alhosa“ d.d. Sarajevo sa p.o. u stečaju podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 I 005110 Gž 7 od 28. aprila 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 I 005110 06 I od 20. januara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Alija Hodžić-Alhos“ d.d. sa p.o. u stečaju Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 I 005110 Gž 7 od 28. aprila 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 I 005110 06 I od 20. januara 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva finansija-Porezna uprava FBiH-Kantonalni porezni ured Orašje (u daljnjem tekstu: Kantonalni porezni ured Orašje), Posavske banke d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: Posavska banka) i Modne konfekcije „Sava“ d.d. Orašje zatraženo je 16. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Kantonalni porezni ured Orašje su dostavili svoje odgovore na apelaciju Ustavnom sudu 25. septembra 2014. godine, dok je preduzeće Modna konfekcija „Sava“ d.d. Orašje to učinilo 30. septembra 2014. godine. Općinski sud i Posavska banka d.d. Orašje nisu dostavili svoje odgovore Ustavnom sudu u ostavljenom roku (osam dana).
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je po prijedlogu A.F. od 2. marta 2007. godine donio Rješenje o izvršenju broj 025-0-I-06-000191 od 11. aprila 2007. godine kojim je određeno izvršenje protiv „Sava“ d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate duga u iznosu od 42.256,00 KM uvećanog za zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog računa pa do isplate, kao i troškova parničnog postupka u iznosu od 1.589,00 KM i troškova izvršnog postupka iz nepokretne imovine (u naravi označeno kao zemljište i poslovna zgrada) izvršenika, označene kao k.č. broj 19/18 i upisane u u zk. ul. broj 228. k.o. Orašje. Nakon toga izvršnom postupku su pristupile kao tražioci izvršenja Posavska banka i Porezna uprava Orašje. Zaključkom o prodaji od 31. augusta 2007. godine predmetne nekretnine su prodane najboljem ponuđaču na javnoj dražbi održanoj 20. jula 2007. godine nakon čega je doneseno Rješenje o dosudi broj 25 0 I 005110 06 I od 22. februara 2008. godine. Rješenjem o namirenju broj 25 0 I 005110 06 I od 17. oktobra 2008. godine iz iznosa dobijenog prodajom predmetnih nekretnina izvršenika, između ostalih, namireno je i potraživanje tražioca izvršenja- Kantonalnog poreznog ureda Orašje u iznosu od 86.483,02 KM.
6. Apelant je 5. januara 2009. godine kao treća osoba-predlagač protivizvršenja podnio Općinskom sudu prijedlog za protivizvršenje protiv Kantonalnog poreznog ureda Orašje kao tražioca izvršenja-protivnika protivizvršenja. U prijedlogu (ispravljenom 15. aprila 2009. godine) apelant je naveo da je izvršenje provedeno na nekretnini koja je navodno bila vlasništvo izvršenika, te da je radi naplate novčanog potraživanja sporna nekretnina prodana najpovoljnijem kupcu za iznos od 90.000,00 KM, da je rješenjem o namirenju iznos od 86.483,02 KM isplaćen tražiocu izvršenja (ovdje protivniku protivizvršenja), a iznos od 870,00 KM prvotražiocu izvršenja i iznos od 2.646,68 KM trećetražiocu izvršenja. Svoj zahtjev apelant je zasnovao na tvrdnji da je u vrijeme postupka izvršenja bio pretpostavljeni vlasnik prodane nekretnine u smislu odredbe člana 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), a što je kasnije potvrđeno i pravomoćnom Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 029941 07 Ps od 10. oktobra 2008. godine kojom mu je priznato pravo korištenja i raspolaganja, između ostalog, i na nekretnini na kojoj je provedeno izvršenje. Pošto je tražilac izvršenja (Kantonalni porezni ured) namirio svoja potraživanja iz imovine apelanta, kao predlagača protivizvršenja, te na taj način stekao bez osnova iznos od ukupno 86.484,02 KM, apelant zahtijeva da mu tražilac izvršenja vrati neosnovano stečeni navedeni iznos.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 I 005110 06 I od 25. juna 2009. godine je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog za protivizvršenje, dok je Rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 I 005110 09 Gz 4 od 24. augusta 2009. godine uvažena apelantova žalba i navedeno prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj 25 0 I 005110 06 I od 17. maja 2010. godine kojim je odbijen kao neosnovan predmetni apelantov prijedlog za protivizvršenje. Odlučujući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 25 0 I 005110 10 Gz 6 od 18. augusta 2010. godine kojim je uvažio žalbu, te ukinuo pobijano prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 I 005110 06 I od 20. januara 2011. godine je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog od 5. januara 2009. godine.
9. U obrazloženju prvostepenog rješenja Općinski sud je, prvenstveno, istakao da je izvršio uvid u cjelokupan spis predmeta i sve dokaze koji su bili izvedeni u prethodnom postupku, te pročitao izjavu svjedoka N.Z., a posebno ocijenio Samoupravni sporazum o razgraničenju sredstava, prava i obaveza između Tvornice konfekcije „Sava“ Orašje i Tekstilnog kombinata „Alija Hodžić-Alhos“ Sarajevo od 20. januara 1975. godine, Odluku Industrije odjeće „Sava“ Orašje na Savi broj 06-1102 od 18. decembra 1975. godine, zemljišnoknjižne uloške br. 228. i 598. k.o. Orašje, identifikaciju parcela od 22. decembra 2008. godine, kopiju posjedovnog lista broj 192/1 od 20. februara 2009. godine i 24. novembra 2004. godine, zatim, presudu zbog propuštanja Općinskog suda u Sarajevu od 24. marta 2008. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 029941 09 Pvl od 16. decembra 2009. godine (kojim je potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda u Sarajevu od 24. marta 2008. godine), kao i kompletnu dokumentaciju o privatizaciji izvršenika-preduzeća „Sava“ d.d. Orašje sa posebnim osvrtom na program privatizacije, početnu bilansu i pasivnu podbilansu.
10. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da među strankama nije sporno da je Presudom zbog propuštanja Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 029941 07 Ps od 24. marta 2008. godine (koja je ispravljena rješenjem o ispravci presude zbog propuštanja od 10. oktobra 2008. godine) priznato pravo raspolaganja i korištenja apelantu na nekretninama označenim kao k.č. broj 19/18, upisanim u zk. uložak broj 228 k.o. Orašje (koje su prodate u izvršnom postupku i iz čijeg iznosa kupoprodajne cijene je namiren protivpredlagač protivizvršenja-Kantonalni porezni ured Orašje), kao što nije sporno da apelant svoj zahtjev zasniva ne na pravu vlasništva na zgradi, nego na pravu korištenja i raspolaganja na nekretninama koje su bile predmet prodaje u predmetnoj pravnoj stvari. Međutim, među strankama je sporno da li je apelant kao predlagač mogao steći pravo vlasništva na temelju citirane presude, te da li mu u slučaju takvog eventualnog utvrđenja pripada novčani iznos za koji se tražilac izvršenja namirio, budući da citirana presuda sadrži utvrđenje prava korištenja i raspolaganja na zgradi i zemljištu koji su bili predmet prodaje. Ocjenjujući izvedene dokaze u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a imajući u vidu odredbu člana 58. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), prvostepeni sud je zaključio da je apelantov prijedlog za protivizvršenje neosnovan. Kao činjenične i pravne razloge svog zaključka Općinski sud je naveo da su predlagači podnijeli prijedlog za izvršenje na spornim nekretninama izvršenika u skladu sa odredbom člana 70. stav 1. ZIP-a, kojom je propisano da je, uz prijedlog za izvršenje na nekretnini, tražilac izvršenja dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika. Dalje je navedeno da su tražioci izvršenja to i učinili, jer u protivnom ove nekretnine ne bi mogle ni biti predmet prodaje. Shodno tome, Općinski sud je istakao da je iz zk. uloška broj 228. k.o. Orašje utvrđeno da je u B listu izvršenik upisan kao vlasnik na zgradi iz A II lista sa dijelom 1/1, a u C listu sa pravom korištenja na zemljištu iz A I listu sa dijelom 1/1. S tim u vezi je Općinski sud konstatirao da je rješenje o dosudi doneseno prije citirane presude Općinskog suda u Sarajevu od 24. marta 2008. godine.
11. Na osnovu navedenih činjenica, Općinski sud je zaključio da utvrđena prava iz citirane presude Općinskog suda u Sarajevu ne mogu biti predmet izvršenja na navedenim nekretninama čak i da je traženo izvršenje na njima. U tom smislu Općinski sud je istakao da apelant ova svoja prava iz citirane presude nije zabilježio u zemljišnu knjigu, niti je tražio zabilježbu vođenja ovog spora, pa citirana presuda ne predstavlja valjan pravni osnov za usvajanje prijedloga za protivizvršenje, jer je neprovodiva i ne može proizvesti pravne učinke po prijedlogu za protivizvršenje, što je i bio razlog da se apelantov prijedlog za protivizvršenje odbije kao neosnovan. Također je navedeno da ni svi drugi akti na koje se apelant pozvao u svom prijedlogu, osim citirane presude Općinskog suda u Sarajevu, ne dokazuju da je on bio vlasnik predmetne nekretnine, već samo dokazuju da je nekada na njoj imao određena prava koja su mu iščezla nakon izdvajanja pravnog prednika izvršenika iz SOUR-a „Alhos“ Sarajevo još tokom 1984. godine. U vezi s tim pravima, Općinski sud je istakao da ona nisu bila predmet prodaje u izvršnom postupku, već samo nekretnine izvršenika sa upisanim pravom vlasništva tog izvršenika, slijedom čega se, prema mišljenju Općinskog suda, apelant ne može pozivati na pretpostavke i smatrati se pretpostavljenim vlasnikom, niti je sud to u predmetnom izvršnom postupku mogao utvrđivati, te, stoga, protivnik predlagača protivizvršenja- Kantonalni porezni ured Orašje nije obavezan da vrati novac kojim je djelimično namirio svoje potraživanje prodajom predmetne nekretnine izvršenika koja je bila njegovo vlasništvo.
12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 I 005110 Gž 7 od 28. aprila 2011. godine je odbijena apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda od 20. januara 2011. godine.
13. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud u ponovnom postupku zanemario odredbu člana 228. ZPP i da je povrijedio odredbu člana 8. istog zakona, čime bi počinio povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Čak i da su formalno-pravno i učinjene povrede navedenih zakonskih odredaba parničnog postupka, drugostepeni sud je istakao da one nisu bile od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, jer je ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno da je izvršenik bio vlasnik zgrade u onom dijelu kako je to upisano u navedenom zemljišnoknjižnom izvodu (broj 228 k.o. Orašje), a shodno odredbi člana 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu na zemljištu pod zgradom i onom za redovnu upotrebu zgrade, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 70. ZIP-a. Dalje je navedeno da je apelant svoj zahtjev temeljio na citiranoj presudi Općinskog suda u Sarajevu, odluci Industrije odjeće „Sava“ od 18. decembra 1975. godine (kojom se OUR Industrija odjeće „Sava“ Orašje integrira-pripaja TK „Alhos“ Sarajevo) i odluci TK „Alija Hodžić-Alhos“ Sarajevo od 17. januara 1975. godine (kojom se „Sava“- industrija odjeće Orašje na Savi pripaja TK „Alija Hodžić-Alhos“ Sarajevo), uz upućivanje na član 268. stav 1. Zakona o udruženom radu (u daljnjem tekstu: ZUR), član 26. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, član
27. Zakona o građevinskom zemljištu SRBiH i član 48. ZVPO, kao i Samoupravnom sporazumu od 20. januara 1975. godine, tvrdeći da je na osnovu njih na prodatim nekretninama postao pretpostavljeni vlasnik. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je apelant pritom zanemario odredbu člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH („Službene novine FBiH“ broj 58/02) kojom je propisano da vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena odredbom člana 87. ovog zakona. S tim u vezi je navedeno da se do stjecanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava dolazi upisom, koji ima konstitutivno djejstvo, pa sve dok upis ne bude proveden, ta prava nisu ni nastala. Na ovaj način Zakon o zemljišnim knjigama je prekinuo pravnu tradiciju prema kojoj je samo kod stjecanja na osnovu pravnog posla upis u zemljišnu knjigu imao konstitutivno djejstvo (član 38. ZVPO i član 31. ZOSPO). Shodno načelu javnog povjerenja iz člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama, svako treće savjesno lice se može pouzdati u netačnu zemljišnu knjigu i ne može trpjeti zbog toga štetne posljedice, te dosljedno provedeno načelo povjerenja znači mogućnost savjesnog stjecanja na osnovu pogrešne zemljišne knjige. Na ovaj način postoji znatan rizik za vanknjižne vlasnike, što im ujedno daje dodatnu motivaciju da izvrše upis prava u zemljišnu knjigu, jer za treća savjesna lica zemljišna knjiga je tačna (sve što je upisano postoji) i potpuna (sve što nije upisano ne postoji) pri čemu ne postoji razlika (kao u našem dosadašnjem pravu) u momentu nastupanja pravnih učinaka zaštite povjerenja u istinitost i potpunost.
14. Slijedeći navedeno, u obrazloženju drugostepene odluke je navedeno da je u predmetnoj pravnoj stvari tražilac izvršenja uz prijedlog za izvršenje podnio zemljišnoknjižni izvod zk. ul. broj 228 iz kojeg proizlazi da je izvršenik bio vlasnik spornih nekretnina iz AIiA II lista (zemljišta na osnovu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu, a objekta na osnovu kupoprodajnog ugovora), pa nije bilo nikakvih smetnji da se dozvoli i provede izvršenje na ovim nekretninama. Nasuprot tome, Kantonalni sud je istakao da apelant nije nikada svoja prava korištenja i raspolaganja proizašla iz Samoupravnog sporazuma iz 1975. godine a utvrđena citiranom presudom Općinskog suda u Sarajevu, zabilježio u zemljišnu knjigu, kao ni vođenje spora po citiranoj presudi koji je pokrenut 30. novembra 2007. godine. Kantonalni sud je, također, iskazao sumnju u vanknjižno vlasništvo predmetnih nekretnina od apelanta kao predlagača s obzirom na to da je citiranom presudom Općinskog suda u Sarajevu utvrđeno samo njegovo pravo raspolaganja i korištenja tih nekretnina, a ne i pravo vlasništva na njima. S tim u vezi, a imajući u vidu činjenicu da je apelant sporne nekretnine posjedovao od 1975. do 1992. godine, koje od tada više nisu u njegovom posjedu, Kantonalni sud je zaključio da se na ovaj slučaj ne može primijeniti odredba člana 268. stav 1. ZUR-a na koju se apelant pozvao, kao i da je neosnovano apelantovo pozivanje u žalbi da je nad izvršenikom izvršena privatizacija 2002. godine, jer je njegovom privatizacijom došlo samo do promjene titulara prava vlasništva na preduzeću, a ono je i dalje ostalo da egzistira sa svojim pravima i obavezama. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog za protivizvršenje, jer se kroz izvedene dokaze nije moglo na nesumnjiv način utvrditi da su tražioci izvršenja na njegov teret namireni, umjesto na teret izvršenika, pa mu, slijedom toga, nije ni mogla biti pružena pravna zaštita kao trećem licu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio primjenom odredbe člana 235. tačka 2. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda od 28. aprila 2011. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je istakao da su redovni sudovi u predmetnom postupku donijeli potpuno proizvoljne i arbitrarne odluke uz potpuno proizvoljnu primjenu odgovarajućih procesnih i materijalnih propisa. S tim u vezi je apelant naveo da su oba suda propustila da u obrazloženjima svojih odluka ocijene apelantove navode koji su bazirani na izvedenim dokazima, a koji su ukazivali da je on stekao pravo vlasništva ili raspolaganja i korištenja na spornoj nekretnini ne samo po osnovu presude Općinskog suda u Sarajevu od 24. marta 2008. godine već i po osnovu Samoupravnog sporazuma iz 1975. godine, te dosjelošću u smislu odredbe člana 268. ZUR-a, kao i na osnovu člana 27. Zakona o građevinskom zemljištu. U tom smislu je apelant, također, naveo i da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje u predmetnom postupku. Dalje je apelant istakao da je pogrešan stav Kantonalnog suda da je izvršenik bio vlasnik nekretnina koje su predmet ovog izvršnog postupka, u momentu donošenja rješenja o izvršenju, prodaje nekretnina i donošenja rješenja o dosudi u predmetu broj 25 0 I 005110 06 I. Očigledno je, prema apelantovom mišljenju, da je izvršenik prema zemljišnoknjižnom stanju imao samo modus stjecanja (upis u zemljišne knjige), a ne i pravni osnov, prava vlasništva na nekretninama. Na kraju je navedeno da su redovni sudovi pogrešno i bespotrebno obrazlagali u svojim odlukama da je kupac u izvršnom postupku bio savjestan prilikom kupovine nekretnine u predmetnom izvršnom postupku. Slijedeći navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da utvrdi povredu navedenih prava iz Ustava i Evropske konvencije, te donese odluku kojom će poništiti osporene odluke Općinskog i Kantonalnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju naveo je da u toku postupka pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava navedenih u apelaciji, te da taj sud i dalje podržava razloge iz svog rješenja i smatra da je ono doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava, koja nije ni proizvoljna ni diskriminatorska. Zbog toga je Kantonalni sud predložio Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
17. Kantonalni porezni ured Orašje u svom odgovoru na apelaciju je prvenstveno hronološki opisao tok postupka, te istakao da apelant nije nikada bio vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik spornih nekretnina, niti je bio u njihovom neposrednom ili posrednom posjedu, slijedom čega nisu ni ispunjeni uvjeti za vraćanje shodno tada važećem članu 43. ZVPO i člana 210. Zakona o obligacionim odnosima zbog toga što je nekretnina prodavana shodno odredbama ZIP-a.
18. Modna konfekcija „Sava“ d.d. Orašje u svom odgovoru na apelaciju istakla je da su osporene odluke Općinskog i Kantonalnog suda donesene u skladu sa važećim pozitivnopravnim propisima koji vrijede na prostoru Bosne i Hercegovine, te da im to preduzeće nema šta dodati.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09, u daljnjem tekstu: ZIP) u relevantnom dijelu glasi:
Član 58.
Protivizvršenje po prijedlogu trećeg lica (1) Lice na čiji teret je namireno potraživanje tražioca izvršenja, a ono nije bilo označeno kao izvršenik u rješenju o izvršenju može u rokovima iz glave VII ovog zakona zahtijevati od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je dobilo izvršenjem. (2) Na osnovu prijedloga iz stava 1. ovog člana provodi se postupak protivizvršenja po odredbama glave VII ovog zakona.
(3) U ovom postupku predlagač se smatra tražiocem izvršenja, a protupredlagač izvršenikom.
Član 70.
Dokaz o vlasništvu izvršenika (1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja dužan je podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao vlasništvo izvršenika.
(2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja.
20. Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ – prečišćeni tekst, broj 11/88) u relevantnom dijelu glasi:
Član 268.
(1) Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najdocnije u roku od deset godina.
[…]
21. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/80) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27.
(1) Ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed društvenog pravnog lica bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od dana saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od deset godina, ne podnese zahtjev, odnosno tužbu da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi pravo korišćenja zemljišta bez naknade. Gubitak ovog prava utvrđuje redovni sud.
(2) Pravo iz prethodnog stava ne gubi se ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed društvenog pravnog lica izvršenjem krivičnog djela ili privrednog prestupa.
22. Zakon o građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 67/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 26.
(1) Ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičkog ili pravnog lica bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od deset godina, ne podnese tužbu odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi privremeno pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu.
(2) Gubitak privremenog prava korištenja iz razloga navedenih u prethodnom stavu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove.
(3) Pravo iz prethodnog stava ne gubi se ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičkog ili pravnog lica izvršenjem krivičnog djela ili privrednog prestupa. Član 39.
(1) Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.
[…]
23. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80) u relevantnom dijelu glasi:
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
24. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 38.
(1) Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan.
(2) Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
(3) U slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtjevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtjevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.
Član 48.
(1) Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
(2) Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.
(3) Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
(4) Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.
25. Zakon o zemljišnim knjigama („Službene novine FBiH“ br. 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Konstitutivno djejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona.
(2) Odredbom stava 1. ovog člana se ne diraju propisi o sticanju vlasništva odnosno drugih prava po osnovu nasljeđivanja.
Član 9.
Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.
(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
Član 87.
Način prelaska na novo pravo (1) Zemljišne knjige vođene prema pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava ne postaju ovim zakonom nevažeće. Na njih se primjenjuju sve odredbe ovog zakona a posebno propisi o zabilježbi protiv tačnosti i propisi o ispravci upisa u zemljišnoj knjizi, o novom uspostavljanju, zamjeni i zatvaranju zemljišne knjige, kao i o postupku uspostavljanja.
(2) Postojeći upisi u zemljišnim knjigama prilikom stupanja na snagu ovog zakona nastavljaju postojati u svom pravnom sadržaju.
(3) Nakon stupanja na snagu ovog zakona upisi u zemljišnu knjigu se vrše prema pravilima ovog zakona. Zahtjevi za upis koji su podneseni prije stupanja na snagu ovog zakona obrađuju se prema dosadašnjim pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako se strana koja je time ostećena ne usprotivi obradi prema dosadašnjem pravu.
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 8.
(1) Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. (2) Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 228.
Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 25 0 I 005110 Gž 7 od 28. aprila 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Kantonalnog suda apelant je primio 11. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda broj 25 0 I 005110 Gž 7 od 28. aprila 2011. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Također, apelant je istakao da je ocjena dokaza redovnih sudova bila proizvoljna i nelogična, kao i da su osporene odluke nedovoljno obrazložene. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud će se, dakle, prema navedenom stavu, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). U pogledu apelantovih navoda vezanih za ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. ZPP). Pri tome, prema članu 123. ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
28. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali su na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, ibid., Suominen protiv Finske, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). U konačnom, pitanje da li je sud propustio da ispuni svoju obavezu, koja proizlazi iz člana 6. Evropske konvencije, da obrazloži svoju odluku može biti utvrđeno jedino u svjetlu činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud, Hiro Balani protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, stav 27, Serija A broj 303-B, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 34, Tatishvili protiv Rusije, broj aplikacije 1509/02, stav 58, Izvještaji 2007-III, i Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, broj aplikacije 36815/03, presuda od 14. aprila 2010. godine, stav 36).
29. Imajući u vidu navedene opće stavove i principe iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant svoj prijedlog za protivizvršenje zasnovao na tvrdnji da je on pretpostavljeni vlasnik spornih nekretnina (označenih kao k.č. broj 19/18 i upisanih u zk.ul. broj 228 k.o. Orašje) ne samo na osnovu pravosnažne presude zbog propuštanja Općinskog suda u Sarajevu od 24. marta 2008. godine (ispravljena rješenjem od 10. oktobra 2008. godine) kojom je utvrđeno njegovo pravo raspolaganja i korištenja sporne nekretnine već i po osnovu Samoupravnog sporazuma iz 1975. godine dosjelošću iz člana 268. ZUR-a i člana 27. ranije važećeg, odnosno člana 26. važećeg Zakona o građevinskom zemljištu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući po apelantovom prijedlogu, zauzeli stav da je prijedlog neosnovan s obzirom na činjenično utvrđenje da iz navedenog zemljišnoknjižnog izvoda proizlazi da je izvršenik bio upisan kao vlasnik spornih nekretnina, te da su predlagači izvršenja podnijeli prijedlog za izvršenje u skladu sa odredbom člana 70. stav 1. ZIP-a, kao i da je postupak prodaje spornih nekretnina proveden prije nego što je pokrenut i pravosnažno okončan postupak pred Općinskim sudom u Sarajevu. S tim u vezi je u konačno osporenoj odluci Kantonalni sud istakao da je apelant zanemario načela konstitutivnog djejstva, u pogledu stjecanja prava vlasništva na nekretninama (upisom u zemljišnu knjigu), i javnog povjerenja tačnosti i potpunosti upisa u zemljišnim knjigama iz odredaba čl. 5. i 9. Zakona o zemljišnim knjigama, zaključujući da se u predmetnoj pravnoj stvari ne može primijeniti odredba člana 268. stav 1. ZUR-a na koju se apelant pozvao u svom prijedlogu. Pri tome su redovni sudovi konstatirali da apelant nije nikada u zemljišnim knjigama izvršio zabilježbu svojih prava (raspolaganja i korištenja) na spornim nekretninama po osnovu Samoupravnog sporazuma iz 1975. godine, kao ni vođenja spora pred Općinskim sudom u Sarajevu, čime je ujedno iskazao svoju neaktivnost, odnosno demotiviranost u zaštiti svojih prava u smislu novog Zakona o zemljišnim knjigama u kontekstu navedenih načela. Dakle, zaključeno je da je apelantov prijedlog za protivizvršenje neosnovan, budući da on nije u predmetnom postupku dokazao da je pretpostavljeni vlasnik predmetnih nekretnina (iz člana 48. ZVPO), odnosno da su tražioci izvršenja namireni na njegov račun, te da mu slijedom tog utvrđenja pripadaju prava iz člana 58. ZIP-a.
30. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da obrazloženje i razlozi dati u osporenim odlukama Općinskog i Kantonalnog suda, zbog kojih su redovni sudovi zaključili da apelant nije dokazao da je pretpostavljeni vlasnik predmetnih nekretnina slijedom čega bi Kantonalni porezni ured Orašje bio dužan da mu vrati novčani iznos dobiven prodajom predmetnih nekretnina, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje pravičnost postupka u smislu prava na pravično suđenje. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u toku cijelog postupka imao mogućnost da dokazuje svoje tvrdnje na kojima je zasnovao svoj prijedlog za protivizvršenje. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojem su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud zapaža da osporene odluke Općinskog i Kantonalnog suda u obrazloženjima sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih pozitivnopravnih propisa, pa se stoga ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava.
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka, u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su, s tim u vezi, apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
33. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza. Međutim, budući da su ovi apelantovi navodi već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom pri čemu je Kantonalni sud razmotrio apelantove navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dao razloge zašto je njegov prijedlog za protivizvršenje neosnovan. S obzirom na navedeno, činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka u konkretnom slučaju, te Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na činjenicama koje su utvrdili provođenjem dokaza u odnosu na koje stranama u postupku nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju i da ih osporavaju, te kada je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenjeno relevantno materijalno i procesno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
35. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić