Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4841/11 (TSP „Euroguma“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Propisano zakonom
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Ne bis in idem
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost · čl. 39
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost · čl. 39
- Pravilnik o dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost · čl. 39
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
Predmeti (1)
AP-4841/11
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4841/11, rješavajući apelaciju TSP „Euroguma“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija TSP „Euroguma“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 001691 11 UVP od 31. oktobra 2011. godine i S1 3 U 001691 09 U od 3. augusta 2011. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Banja Luka – broj 01/4 UP/II- 119/09 od 26. marta 2009. godine i rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Regionalni centar Sarajevo – Odsjek za poreze – br. 04/5/IV-17-UP-1620-2/08 od 26. januara 2009.
godine i 04/5-2/IV-17-UP-1620-1/08 od 9. decembra 2008. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija TSP „Euroguma“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 151216 11 Pžp od 18. oktobra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 151216 09 Pr od 8. aprila 2011. godine.
Odbacuje se apelacija TSP „Euroguma“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 001691 11 UVP od 31. oktobra 2011. godine i S1 3 U 001691 09 U od 3. augusta 2011. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Banja Luka – broj 01/4 UP/II-119/09 od 26.
marta 2009. godine i Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Regionalni centar Sarajevo – Odsjek za poreze
– br. 04/5/IV-17-UP-1620-2/08 od 26. januara 2009. godine i 04/5-2/IV-17-UP-1620-1/08 od 9. decembra 2008. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. TSP „Euroguma“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedeljko Bursać, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 001691 11 UVP od 31. oktobra 2011. godine i S1 3 U 001691 09 U od 3. augusta 2011. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava) – broj 01/4 UP/II-119/09 od 26. marta 2009. godine, rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Regionalni centar Sarajevo – Odsjek za poreze (u daljnjem tekstu: Regionalni centar) – br. 04/5/IV-17-UP-1620-2/08 od 26. januara 2009. godine i 04/5-2/IV-17-UP-1620-1/08 od 9. decembra 2008. godine, te Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 151216 11 Pžp od 18. oktobra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 151216 09 Pr od 8. aprila 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 8. jula 2014. godine, a od Regionalnog centra 21. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 24. jula 2014. godine, Uprava 28. jula 2014. godine, Kantonalni sud 5. augusta 2014. godine, Općinski sud 2. septembra 2014. godine, a Regionalni centar 3. decembra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak razreza poreza na dodatu vrijednost
5. Regionalni centar je donio (prvostepeno) Rješenje broj 04/5-2/IV-17-UP-1620-1/08 od 9. decembra 2008. godine, potvrđeno (drugostepenim) Rješenjem istog organa broj 04/5/IV-17-UP- 1620-2/08 od 26. januara 2009. godine, kojim je apelantu utvrđen razrez poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) za porezni period od 1. marta 2006. godine do 1. septembra 2008. godine u ukupnom iznosu od 23.886,00 KM, te je određeno da ako apelant ne izmiri svoju obavezu do 15-og dana u januaru 2009. godine naplata duga će započeti prinudnim putem narednog dana, što za sobom povlači naplatu zateznih kamatama, naknadnog tereta prinude i troškova prinudne naplate. Također, rješenjem je određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
6. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je u toku kontrole PDV-a kod apelanta, o kojoj je sastavljen Zapisnik broj 04/5-2-/IV-17-UP-1620/08 od 25. novembra 2008. godine, utvrđeno da je apelant u kontroliranom periodu (od 1. januara 2006. godine do 31. oktobra 2008. godine) izvršio ulaganja u tuđi objekt (u vlasništvu Perice Tomića: u daljnjem tekstu: P. T.) u vidu isporuke građevinskih radova i građevinskog materijala u ukupnom iznosu od 140.547,19 KM, za koje je izvršio odbitak ulaznog poreza. Dalje, konstatirano je da je apelant navedena ulaganja izvršio na osnovu ugovora o ustupanju građevinskog zemljišta i građevinskog objekta koji je 1. januara 2006. godine zaključio sa P. T. iz Sarajeva. Utvrđeno je da je tim ugovorom ugovoreno da P. T. kao vlasnik građevinskog zemljišta i građevinskog objekta na zemljištu pobliže opisanom u obrazloženju rješenja ustupa apelantu na korištenje navedeno zemljište i objekt bez naknade na period duži od 10 godina u svrhu obavljanja djelatnosti (čl. 1, 3. i 4. ugovora), dok će apelant vršiti ulaganja u poslovno-proizvodni prostor u svrhu obavljanja djelatnosti (član 5. ugovora), a apelant i P. T. su saglasni da se u periodu od 10 godina pokrene postupak prijenosa građevinskog objekta sa P. T. kao ustupaoca na apelanta kao primaoca (član 6. ugovora).
7. U vezi s navedenim, Regionalni centar se pozvao na odredbu člana 3. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), kojom je propisano da se PDV, u skladu s odredbama tog zakona, plaća na promet dobara i usluga koje porezni obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) uz naknadu, te na uvoz dobara u BiH. Dalje, pozvao se na odredbu člana 4. stav 1. istog Zakona, kojom je propisano da je promet dobara, u smislu tog zakona, prijenos prava raspolaganja na stvarima licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik. Zatim, istakao je da se, shodno odredbi člana 4. stav 3. tačka 7. Zakona, prometom dobara, u smislu tog zakona, smatra i razmjena dobara za druga dobra ili usluge. Dalje, pozvao se na odredbu člana 10. Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Pravilnik), prema kojoj se radi o razmjeni ako pri isporuci dobara naknada nije novčana, već u isporuci drugog dobra ili usluge, a pri razmjeni isporuka podliježe oporezivanju na obje strane, odnosno kod svakog isporučioca. Također je istakao da se, prema odredbi člana 8. stav 1. Zakona o PDV-u, prometom usluga smatraju svi poslovi i radnje izvršene u okviru obavljanja privredne djelatnosti, a koji ne čini promet dobara iz čl. 4 ˗ 7. tog Zakona. Naveo je i da se, u skladu sa stavom 2. tačka 4. člana 8. Zakona o PDV-u, prometom usluga smatra i razmjena usluga za druga dobra ili usluge, a da se, shodno odredbama člana 17. st. 5. i 6. Pravilnika, radi o razmjeni ako pri prometu usluga naknada nije novčana, već u isporuci dobra ili usluge, gdje isporuka podliježe oporezivanju na obje strane, odnosno kod svakog isporučioca. Zatim, naveo je da se, saglasno odredbi člana 20. stav 3. Zakona o PDV-u, ako naknada ili dio naknade nije plaćen u novcu, već u obliku prometa dobara i usluga, osnovicom smatra tržišna vrijednost tih dobara i usluga u momentu njihove isporuke, u koju nije uključen PDV, a, prema stavu 4. istog člana, pri razmjeni dobara i usluga osnovicom se smatra vrijednost dobara ili usluga koje su predmet razmjene. Osim toga, istakao je da, prema članu 17. stav 1. tačke 1, 2. i 3. Zakona o PDV-u, porezna obaveza nastaje u momentu kada se izvrši jedna od radnji, koja god bude najranija: isporuka dobara ili vršenje usluga, izdavanja fakture u skladu sa spomenutim Zakonom, plaćanje ili djelimično plaćanje izvršeno prije izdavanja fakture.
8. Regionalni centar je istakao da se, saglasno navedenim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika, u konkretnom slučaju radi o razmjeni dobara i usluga za uslugu gdje je apelant za vrijednost ulaganja u tuđi objekt izvršio promet dobara i usluga vlasniku objekta P. T. za uslugu ustupanja prava korištenja objekta za obavljanje djelatnosti. Dalje, naveo je da je za vrijednost ulaganja građevinskih radova i građevinskog materijala u tuđi objekt apelant bio dužan vlasniku objekta izdati poreznu fakturu, u skladu s članom 55. Zakona o PDV-u. Shodno navedenom, Regionalni centar je naveo da je, u skladu sa spomenutim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika, na vrijednost ulaganja građevinskih radova i materijala obračunao PDV u ukupnom iznosu navedenom u izreci rješenja. Osim toga, istakao je da ugovor kojim P. T. pristupa apelantu ne može utjecati na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari, s obzirom na to da je taj ugovor zaključen 22. decembra 2008. godine, odnosno nakon izvršene kontrole i donošenja prvostepenog rješenja o razrezu poreza.
9. Rješenjem Uprave broj 01/4 UP/II-119/09 od 26. marta 2009. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv drugostepenog rješenja Regionalnog centra.
10. U obrazloženju svog rješenja Uprava je navela da su obaveza i sistem plaćanja PDV-a na teritoriji BiH uvedeni Zakonom o PDV-u, koji se u BiH primjenjuje od 1. januara 2006. godine. Dalje, istakla je da je isključivo tim zakonom propisan predmet oporezivanja, šta se smatra prometom dobara i usluga, nastanak porezne obaveze, definiranje poreznog obveznika, osnovica PDV-a i drugo. S tim u vezi, Uprava je zaključila da apelantovo pozivanje na Zakon o računovodstvu i Međunarodne računovodstvene standarde nema utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Dalje, Uprava se pozvala na relevantne odredbe Zakona o PDV-u, i to odredbe člana 3, člana 8. st. 1. i 2. tačke 1. i 4, člana 17. i člana 20. st. 1, 3. i 4, kao i odredbe člana 17. st. 4. i 5. Pravilnika. Zatim, konstatirala je da je apelant saglasno zaključenom ugovoru od 1. januara 2006. godine u kontroliranom periodu vršio ulaganje u predmetni objekt na osnovu faktura dobavljača i prema tim fakturama za izvršene građevinske radove i isporučeni građevinski materijal izvršio odbitak ulaznog poreza saglasno članu 32. Zakona o PDV-u i uz ispunjenje uvjeta iz čl. 63. i
65. Pravilnika. Shodno navedenom, Uprava je zaključila da je u konkretnom slučaju nesporno da se radi o prometu usluga iz člana 8. stav 2. tačka 4. Zakona o PDV-u (razmjena usluga za druga dobra ili usluge) izvršenom uz naknadu, tako što je apelant za usluge ustupanja građevinskog zemljišta i građevinskih objekata na zemljištu P. T. kao pružatelja usluga vršio ulaganje u vidu građevinskog materijala i izvođenje građevinskih radova na objektima u vlasništvu pružatelja usluga. Uprava je istakla da s tim u vezi nije prihvatljiv apelantov navod da u konkretnom slučaju ne postoji promet uz naknadu u smislu Zakona o PDV-u jer je naknada za usluge korištenja ustupljenog objekta i zemljišta izražena u vrijednosti dobara i usluga (vrijednosti građevinskog materijala i izvršenih građevinskih usluga) koja predstavlja osnovicu za obračun PDV-a, u smislu člana 20. stav 4. Zakona o PDV-u. U skladu s tim, Uprava je konstatirala da je Regionalni centar pravilno postupio kada je zaključio da se u konkretnoj upravnoj stvari radi o oporezivom prometu usluga za koji je apelant bio u obavezi ispostavljati porezne fakture P. T., u smislu člana 55. stav 1. Zakona o PDV-u, te da je apelantu pravilno po tom osnovu utvrdio dodatnu obavezu PDV-a naznačenu u dispozitivu osporenog rješenja.
11. Odlučujući u upravnom sporu povodom apelantove tužbe protiv rješenja Uprave, Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 001691 09 U od 3. augusta 2011. godine, kojom je odbio tužbu.
12. Sud BiH je u obrazloženju svoje presude konstatirao da je Uprava pravilno zaključila da se u konkretnom slučaju radi o prometu usluga iz člana 8. stav 2. tačka 4. Zakona o PDV-u, u smislu razmjene usluga za druga dobra ili usluga koje podliježu obračunavanju PDV-a i da je apelantu na zakonom zasnovan način utvrdila dodatnu obavezu PDV-a. Istakao je da su razlozi za takvo odlučivanje sadržani u sveobuhvatnom obrazloženju osporenog konačnog upravnog akta, kao i u prvostepenom rješenju, te da proizlaze iz utvrđenog činjeničnog stanja i iz pravilno provedenog postupka, a te razloge prihvata i taj sud. Osim toga, naveo je da osporeno rješenje sadrži i relevantno obrazloženje koje se odnosi i na ostale žalbene navode koji su ponovljeni u tužbi i koji kao takvi ne mogu utjecati na drugačije odlučivanje tog suda.
13. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje predmetne presude, koji je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 001691 11 UVP od 31. oktobra 2011. godine, uz obrazloženje da su na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje osporenom odlukom pravilno primijenjeni procesno pravo i materijalno pravo, odnosno odgovarajuće odredbe Zakona o PDV-u i Pravilnika.
Prekršajni postupak Uvodne napomene
14. Apelant kao pravno lice i Sretko Tomić kao odgovorno lice u tom pravnom licu (u daljnjem tekstu: S. T.) podnijeli su zahtjev za sudsko odlučivanje povodom prekršajnih naloga br. 2001109958 i 2001109974, koje je 27. aprila 2009. godine izdao Regionalni centar zbog prekršaja iz člana 38. stav 1. Zakona o PDV-u.
15. Odlučujući o tom zahtjevu, Općinski sud donio je Rješenje broj 065-1-Pr-09-000528-I od 8. septembra 2009. godine, kojim je obustavio prekršajni postupak protiv apelanta i S. T. zbog prekršaja iz člana 38. stav 1. Zakona o PDV-u, jer radnja koja se okrivljenom stavlja na teret nije prekršaj.
16. U obrazloženju rješenja navedeno je da je ovlašteni organ u prekršajnom nalogu naveo da je Zapisnikom o kontroli broj 04/5-2-/IV-17-UP-1620/08 od 20. novembra 2008. godine za apelanta kao poreznog obveznika utvrđena dodatna porezna obaveza po osnovu izlaznog PDV-a za porezne periode april i septembar 2008. godine u iznosu od 12.607,00 KM. Također, navedeno je da je takve propuste ovlašteni organ okvalificirao kao prekršaj iz člana 38. stav 1. Zakona o PDV-u, kažnjiv odredbama člana 67. st. 1. i 2. tačka 3. istog Zakona. Međutim, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 67. stav 1. tačka 3. Zakona o PDV-u propisano da porezni obveznik koji ne obračuna i ne plati ili pogrešno obračuna i plati PDV, u skladu sa stavom 2. člana 38. i stavom 5. člana 39. tog Zakona, bit će novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neplaćenog ili pogrešno obračunatog iznosa, a minimalno u iznosu od 100 KM, dok je odredbama člana 67. stav 2. propisana kazna za ovlašteno lice koje radi za pravno lice. Općinski sud je ocijenio da iz navedenih odredbi jasno proizlazi da tim odredbama nije propisana sankcija za prekršaj iz člana 38. stav 1. Zakona o PDV-u. Također, Općinski sud je naveo da je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje je sud dužan primijeniti prilikom vođenja prekršajnog postupka, u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prekršajima FBiH. Shodno navedenom, Općinski sud je odlučio kao u izreci, pozivajući se na odredbu člana 54. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima FBiH, kojom je propisano da će sud donijeti rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak kada se utvrdi da radnja koja se okrivljenom stavlja na teret nije prekršaj.
Osporena rješenja
17. Apelant i S. T. podnijeli su zahtjev za sudsko odlučivanje povodom prekršajnih naloga br. 2001104747 i 2001104739 koje je 22. septembra 2009. godine izdao Regionalni centar zbog prekršaja iz člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u.
18. Odlučujući o tom zahtjevu, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 151216 09 Pr od 8. aprila 2011. godine, kojim je apelanta i S. T. proglasio odgovornim za prekršaj iz člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u, pa je apelanta, na osnovu člana 67. stav 1. tačka 3. Zakona o PDV-u, kaznio novčanom kaznom u iznosu od 6.303,00 KM, a S. T. je primjenom člana 16. Zakona o prekršajima izrekao ukor. Apelant i S. T. proglašeni su odgovornim jer je Zapisnikom o kontroli broj 04/5-2-/IV-17-UP-1620/08 od 20. novembra 2008. godine utvrđena dodatna obaveza izlaznog PDV-a za apelanta kao poreznog obveznika u iznosu od 12.607,00 KM za porezne periode april – septembar 2008. godine.
19. U obrazloženju svog rješenja Općinski sud je konstatirao da je na usmenom pretresu predstavnik ovlaštenog organa (Regionalnog centra) izložio šta se apelantu i S. T. stavlja na teret, navodeći, između ostalog, da je povodom prijave kod poreznog obveznika (apelanta) izvršena kontrola obračuna PDV-a za porezni period januar 2006 – oktobar 2008. godine i izvršen obračun PDV-a u iznosu od 23.886 KM, a obaveza se u cijelosti odnosila na razmjenu dobara i usluga ulaganjem u objekt koji glasi na fizičko lice s kojim je apelant sklopio ugovor o ustupanju građevinskog objekta i zemljišta, za koja je ulaganja u tom periodu apelant bio dužan ispostaviti fakture i obračunati izlazni PDV, s obzirom na to da je tim ulaganjima uvećana vrijednost imovine fizičkog lica i da je došlo do prometa odnosno razmjene dobara i usluga za izvršena ulaganja, što apelant nije učinio, čime je postupio suprotno odredbi člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u. Također, konstatirao je da je prekršajni nalog izdat za period od aprila do septembra 2008. godine u iznosu od 12.607,00 KM, dok je za ostali period nastupila zastara. Osim toga, konstatirao je da su apelantov punomoćnik i S. T. osporavali da su počinili prekršaj koji im se stavlja na teret.
20. Općinski sud je naveo da je proveo dokaze uvidom u materijalne dokaze koje su predložili odbrana i predstavnik ovlaštenog organa, zatim da je saslušao svjedoka odbrane I. R., te da je nakon brižljive ocjene provedenih dokaza, koje je ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi s navodima predstavnika ovlaštenog organa i navodima odbrane, donio odluku kao u izreci. Naime, Općinski sud je zaključio da je predstavnik ovlaštenog organa dokazao da apelant i S. T. nisu postupili u skladu s članom 38. stav 2. Zakona o PDV-u. Istakao je da je izjava predstavnika ovlaštenog organa jasna i uvjerljiva, zbog čega ju je prihvatio u cijelosti. Na osnovu te izjave, te dovodeći je u vezu s drugim provedenim dokazima, Općinski sud je utvrdio da su apelant i S. T. počinili prekršaj za koji se terete, nalazeći u njihovim radnjama obilježja prekršaja iz člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u. U vezi s tim, istakao je da se ulaganje u tuđe nekretnine, u skladu s članom 4. Zakona o PDV-u, smatra oporezivim, te da se u tom slučaju obračun PDV-a vrši u skladu s članom 20. istog Zakona, gdje se osnovicom smatra vrijednost dobara ili usluga koje su predmet razmjene, dok u skladu s odredbom člana 17. Zakona o PDV-u porezna obaveza nastaje u momentu kada je izvršena isporuka dobara i usluga (u navedenoj prekršajnoj stvari to je period april – septembar 2008. godine u iznosu od 12.607,00 KM), koje su apelanti trebali primijeniti i koje se ne mogu derogirati ugovorom.
21. Općinski sud nije prihvatio prigovor odbrane da je apelant uredno, u skladu s članom 38. stav 2, obračunao PDV za odgovarajući porezni period i svaki mjesec sa svim iskazanim fakturama u tom mjesecu i da mu se eventualno može staviti na teret prekršaj iz člana 55. Zakona o PDV-u. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je članom 38. stav 2. propisana obaveza obveznika da obračuna PDV za odgovarajući porezni period, na osnovu ukupnog prometa dobara, a da se u konkretnom slučaju radilo o ulaganjima u tuđi objekt, kojima je realno povećana vrijednost objekta, te je time došlo i do prometa dobara i usluga za izvršena ulaganja i do povrede člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u, a ne člana 55. istog Zakona. Općinski sud nije prihvatio ni prigovor odbrane da je prekršajni postupak već vođen i obustavljen Rješenjem istog suda broj 065-1-Pr-09-000528-I od 8. septembra 2009. godine, obrazloživši da u tom predmetu nije meritorno odlučivano, već je postupak obustavljen zbog procesnih razloga, te se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari. Dalje, Općinski sud je istakao da je u dokaznom postupku izvršio uvid u stručno mišljenje stalnog sudskog vještaka ekonomske struke Š. I., nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ekonomske struke F. A., i stručno mišljenje Rinke Treuhand GmbH, ali da te dokaze nije prihvatio zbog toga što protivnoj strani nije omogućeno prisustvo svjedoka koji bi potvrdio te ili druge navode, te da je tako suprotna strana bila onemogućena da ospori navode iz nalaza. Zatim je navedeno da sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka I. R., kojeg je angažirala odbrana, vezano za okolnosti nastanka obaveze PDV-a, uz obrazloženje da se taj vještak upustio u tumačenje zakonskih propisa, iako to nije u domenu vještaka ekonomske struke, te da se pozivao na Pravilnik koji nije bio u primjeni u vrijeme obavljene kontrole, odnosno u vrijeme izvršenog prekršaja, a sve u kontekstu pojačavanja odredbi Zakona o računovodstvu da se ustvari radi o finansijskom lizingu, što neprihvatljivo i ukazuje na to da njegov iskaz nije objektivan. Osim toga, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršio uvid u obavještenja Sektora za poreze od 30. marta, 4. aprila i 4. oktobra 2007. godine, koja je priložila odbrana, ali da ih nije prihvatio jer se ne radi o obavezujućem mišljenju, već o neobavezujućim obavještenjima koja ne mogu imati utjecaj u prekršajnom postupku. Naveo je da je izvršio uvid i u ugovor o ustupanju građevinskog zemljišta i građevinskog objekta zaključen između apelanta i P. T., te rješenje Općinskog suda od 30. marta 2011. godine, kojim se dopušta uknjižba apelantovog prava vlasništva sa ½ na osnovu ugovora o zajedničkoj izgradnji proizvodno-poslovnog objekta zaključenog 21. marta 2011. godine. Istakao je da je to rješenje prihvatio kao potvrdu navoda prekršajnog naloga, s obzirom na to da je prekršaj učinjen u periodu april – septembar 2008. godine, a prijenos vlasništva 2011. godine.
22. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda, koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu Rješenjem broj 65 0 Pr 151216 11 Pžp od 18. oktobra 2011. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.
23. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je žalba apelanta i S. T. neosnovana. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je u predmetu broj 065-1- Pr-09-000528-I od 8. septembra 2009. godine prekršajni postupak obustavljen zbog procesnih razloga, što znači da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari. Prema mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno postupio kada nije prihvatio pozivanje apelanta i S. T. na obavještenja Sektora za poreze, dajući o tome obrazloženje koje je prihvatio i taj sud. U vezi sa žalbenim prigovorom apelanta i S. T. da su svoje obaveze iz člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u uredno izvršavali i da su eventualno mogli počiniti prekršaj iz člana 55. Zakona o PDV-u, a nikako prekršaj iz člana 38. stav 2. istog Zakona, Kantonalni sud je našao da je i taj prigovor neosnovan. Naime, i prema mišljenju tog suda, po osnovu ulaganja u tuđi objekt desio se promet na osnovu kojeg se trebala izdati faktura na osnovu koje će biti uračunat PDV u odgovarajućem poreznom periodu na osnovu ukupnog prometa dobara, u skladu s članom 38. stav 2. Zakona o PDV-u, što proizlazi iz ugovora o ustupanju građevinskog zemljišta i građevinskog objekta zaključenog između apelanta i P. T. Prema ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud je ispravno zaključio da postoji dovoljno dokaza da su apelant i S. T. odgovorni za prekršaj koji im se stavlja na teret. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, traži naknadu štete u iznosima pobliže navedenim u apelaciji, koju je navodno pretrpio uslijed postupanja sudova suprotno navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
25. Vezano za osporene odluke donesene u postupku razreza poreza, apelant smatra da su nadležni organi Uprave i Sud BiH pogrešno utvrdili da se u konkretnom slučaju radilo o oporezivom prometu i da je apelant bio dužan izdati porezne fakture vlasniku građevinskog objekta za vrijednost ulaganja u vidu građevinskih radova i građevinskog materijala. U vezi s tim, tvrdi da su ta ulaganja preduzeta na osnovu ugovora između apelanta i vlasnika objekta radi obavljanja redovne apelantove djelatnosti u tom objektu i u svrhu prijenosa objekta u apelantovo vlasništvo, bez bilo kakve nadoknade, te da kao takva ne podliježu obavezi izdavanja faktura s pripadajućim PDV-om jer se ne radi o prometu dobara i usluga već o vlastitim nematerijalnim sredstvima. Tvrdi da je u postupku pred organima Uprave ukazao na to, kao i da je detaljno istakao sve zakonske i podzakonske propise iz kojih proizlazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o razmjeni dobara i usluga, ali da su organi Uprave samo citirali pojedine odredbe zakonskih propisa koji se ne odnose na činjenično stanje i da se nisu osvrnuli na njegove navode. Dalje, navodi da je kao dokaze uz tužbu za pokretanje upravnog spora dostavio nalaze i mišljenja stalnih stručnih vještaka i revizorske kuće, koji su utvrdili da u konkretnom slučaju nije došlo do prometa roba i usluga, te nekoliko pismenih obavještenja Uprave iz kojih proizlazi da je Uprava davala drugačija mišljenja o istim pitanjima u drugim predmetima, te da je zatražio održavanje usmene rasprave pred Sudom BiH radi razjašnjenja spornih pitanja. Međutim, navodi da Sud BiH nije dao nikakvo obrazloženje zašto nije prihvatio njegov zahtjev za održavanje usmene rasprave i zašto nije uzeo u obzir mišljenja stalnih sudskih vještaka i revizora i različitu praksu postupanja poreznih organa u istim ili sličnim pitanjima. Smatra da je u postupku neravnopravno tretiran.
26. Vezano za osporene odluke donesene u prekršajnom postupku, apelant smatra da redovni sudovi nisu mogli donijeti osporene odluke kojima su ga proglasili odgovornim za počinjeni prekršaj, s obzirom na to da je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda ranije već odlučeno da radnje koje su apelantu stavljene na teret nisu prekršaj. Dalje, navodi da je, prema članu 38. Zakona o PDV-u, obveznik dužan da obračuna PDV za odgovarajući porezni period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreznom periodu, a da je zapisnikom o kontroli od 20. novembra 2008. godine naznačeno da u tom periodu nije bilo izdatih faktura, već da je apelant bio dužan da za vrijednost ulaganja građevinskih radova i građevinskog materijala u tuđi objekt vlasniku objekta izda poreznu fakturu, u skladu s članom 55. Zakona o PDV-u. Shodno tome, apelant tvrdi da se nije mogao ni obračunati ukupan promet dobara i usluga ako nije bilo izdatih i iskazanih faktura u spornom poreznom periodu, a time se nije mogao ni učiniti prekršaj koji mu je stavljen na teret. Apelant navodi da mu se mogao staviti na teret prekršaj iz člana 55. Zakona o PDV-u, ako bi se vodio prekršajni postupak zbog neizdavanja faktura, ali da to nije bio predmet prekršajnog postupka, a da je apelant ponudio niz dokaza da fakture nije trebalo ni izdavati. Ističe da sačinjavanje samog zapisnika i konstatacija o određenim nedostacima samo po sebi ne može biti prekršajna radnja, već da to mogu biti samo konkretne radnje činjenja i nečinjenja koje u prekršajnom nalogu uopće nisu navedene. Također, smatra da u osporenim rješenjima nisu dati razlozi zašto nisu uvaženi nalazi i mišljenja vještaka i revizora.
b) Odgovor na apelaciju
27. Sud BiH je naveo da u konkretnom predmetu nije riješio da se održi usmena rasprava jer nije našao da prema stanju u spisu postoje razlozi iz odredbe člana 29. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH za održavanje usmene rasprave. Također, naveo je da je deplasirano apelantovo očekivanje da bi se na usmenoj raspravi utvrđivalo činjenično stanje provođenjem dokaza u vidu nalaza vještaka koje je apelant naručivao, a da su sve apelantove tvrdnje bile poznate sudu, jer su opetovano izlagane u svim podnescima koji se nalaze u spisu predmeta. Istakao je da smatra da je osporenom odlukom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, a da su svi apelantovi navodi o kršenju ljudskih prava, posebno prava na pravično suđenje, proizvoljni i paušalni, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Uprava je navela da se u konkretnom slučaju radi o oporezivom prometu usluga iz člana 8. stav 2. tačka 4. Zakona o PDV-u (razmjena usluga za druga dobra i usluge) izvršenom uz naknadu po osnovu ugovora zaključenog između apelanta i P. T. za koji je apelant bio u obavezi ispostavljati porezne fakture P. T., u smislu člana 55. Zakona o PDV-u. Dalje, navela je da se pravna priroda ugovora određuje ne prema nazivu ugovora već prema pravima i obavezama koje iz tog ugovora proizlaze za ugovorne strane. Zatim je istakla da se, prema članu 16. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje, propisi o indirektnom oporezivanju ne mogu tumačiti primjenom analogije, osim ako to zakonom nije izričito propisano, a u slučaju „pro forma radnji“, dati predmet oporezivanja se smatra onim što on stvarno predstavlja, bez obzira na to kako ga strane u prometu nazivaju. Uprava je istakla i da s tim u vezi nije prihvatljiv apelantov navod da ne postoji promet uz naknadu u smislu Zakona o PDV-u.
29. Regionalni centar je naveo da se u konkretnom slučaju radi o oporezivom prometu usluga za koji je apelant bio u obavezi ispostavljati porezne fakture P. T., u smislu člana 55. stav 1. Zakona o PDV-u. Shodno tome, predložio je da se apelacija u tom dijelu odbaci ili odbije kao neosnovana. Također, predložio je da se apelacija odbaci i u pogledu apelacionih navoda koji se odnose na prekršajni postupak, ističući da je apelantu u tom postupku bio omogućen pristup sudu pune jurisdikcije i korištenje efikasnog pravnog lijeka.
30. Kantonalni sud je naveo da je u predmetu broj 065-1-Pr-09-000528-I od 8. septembra 2009. godine prekršajni postupak obustavljen zbog procesnih razloga, odnosno da nije meritorno odlučivano, što znači da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari. U pogledu apelantovih navoda da je eventualno mogao počiniti prekršaj iz člana 55. Zakona o PDV-u, a ne prekršaj iz člana 38. stav 2. istog Zakona, Kantonalni sud je istakao da je našao da se u konkretnom slučaju po osnovu ulaganja u tuđi objekt desio promet na osnovu kojeg se trebala izdati faktura na osnovu koje će biti obračunat PDV u odgovarajućem poreznom periodu na osnovu ukupnog prometa dobara, u skladu s članom 38. stav 2. Zakona o PDV-u, te da, prema ocjeni tog suda, postoji dovoljno dokaza da je apelant odgovoran za prekršaj koji mu je stavljen na teret. Istakao je da smatra da osporenim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu je ukazao u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
31. Općinski sud je naveo da je osporena odluka tog suda zakonita i pravična, te da nema povrede prava koja su zaštićena Evropskom konvencijom.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:
1. promet dobara i usluga (u daljnjem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;
2. uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu Član 4. st. 1. i 3. tačka 7.
Promet dobara Promet dobara je, u smislu ovog zakona, prijenos prava raspolaganja na stvarima (u daljem tekstu: dobra) licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik.
Prometom dobara, u smislu ovog zakona, smatra se i:
7. razmjena dobara za druga dobra ili usluge.
Član 8. st. 1. i 2. tačke 1. i 4.
Promet usluga Prometom usluga, u smislu ovog zakona, smatraju se svi poslovi i radnje izvršene u okviru obavljanja privredne djelatnosti, a koji ne čini promet dobara iz čl. 4 ˗ 7. ovog zakona.
Prometom usluga smatra se:
1. prijenos i ustupanje autorskih prava, patenata, licenci, zaštitnih znakova, kao i drugih imovinskih prava (u daljem tekstu: imovinska prava);
4. razmjena usluga za druga dobra ili usluge.
VI - NASTANAK PORESKE OBAVEZE
Član 17.
Opće Poreska obaveza nastaje u momentu kada se izvrši jedna od sljedećih radnji, koja god bude najranija:
1. isporuka dobara ili vršenje usluga;
2. izdavanje fakture u skladu s ovim zakonom;
3. plaćanje ili djelimično plaćanje izvršeno prije izdavanja fakture;
4. nastanak obaveze plaćanja carinskog duga kod uvoza dobara, a ako te obaveze nema, u momentu kada bi nastala obaveza plaćanja tog duga.
5. za promet dobrima i uslugama prema čl. 5, 6. i 9, po isteku poreskog perioda za vrijeme kojeg je izvršen promet; i 6. za svaku izmjenu u poreskoj osnovici prema članu 20, kada se izda faktura ili drugi dokument.
Član 20. st. 1, 3. i 4.
Poreska osnovica kod prometa dobara i usluga Poreska osnovica (u daljem tekstu: osnovica) prometa dobara i usluga jeste oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Ako naknada ili dio naknade nije plaćen u novcu, već u obliku prometa dobara i usluga, osnovicom se smatra tržišna vrijednost tih dobara i usluga u momentu njihove isporuke, u koju nije uključen PDV.
Pri razmjeni dobara i usluga, osnovicom se smatra vrijednost dobara ili usluga koje su predmet razmjene.
Član 38.
Period obračunavanja PDV-a Poreski period za koji se obračunava PDV je jedan kalendarski mjesec.
Obveznik je dužan da obračuna PDV za odgovarajući poreski period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu.
Član 55.
Obveznik je dužan da klijentu izda fakturu ili drugi dokument koji služi kao faktura (u daljem tekstu: faktura) za svaki promet dobara i usluga, izuzev za onaj promet koji je oslobođen u svrhe PDV-a u smislu čl. 24. i 25. ovog zakona.
[…] Član 67. stav 1. tačka 3.
Prekršaji Svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj. Poreski obveznik koji:
3. ne obračuna i ne plati ili pogrešno obračuna i plati PDV u skladu sa stavom 2. člana 38. i stavom 5. člana 39. ovog zakona bit će novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neplaćenog ili pogrešno obračunatog iznosa, a minimalno u iznosu od 100 KM; […]
33. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08 i 65/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Razmjena (1) Ako pri isporuci dobara naknada nije novčana, već u isporuci drugog dobra ili usluge, radi se o razmjeni.
(2) Pri razmjeni, isporuka podliježe oporezivanju na obje strane, odnosno kod svakog isporučioca.
Član 17. st. 4, 5. i 6.
Promet usluga (4) Trpljenje neke radnje, suzdržavanje od neke radnje i ustupanje nekog prava, predstavljaju usluge u smislu PDV-a. Pod trpljenjem neke radnje smatra se, između ostalog, i dopuštanje korištenja pokretnih i nepokretnih stvari, patenata i drugih pronalazačkih prava.
(5) Ako pri prometu usluga naknada nije novčana, već u isporuci dobra ili usluge, radi se o razmjeni.
(6) Pri razmjeni, isporuka podliježe oporezivanju na obje strane, odnosno kod svakog isporučioca.
VI.Dopustivost
34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
1. U odnosu na odluke donesene u postupku razreza PDV-a a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
35. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; […]
36. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati dodatni razrez indirektnih poreza (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
38. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 001691 11 UVP od 31. oktobra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
2. U odnosu na odluke donesene u prekršajnom postupku
41. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 151216 11 Pžp od 18. oktobra 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
a) U odnosu na osporene odluke donesene u postupku razreza PDV-a
43. Apelant osporava navedene odluke organa Uprave i Suda BiH, tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
45. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
46. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi Uprave, koje je ispitao i Sud BiH, utvrđen razrez indirektnih poreza, koji je apelant dužan platiti. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
47. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
48. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49; i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).
49. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti na to da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, koje se sastoji u lišavanju njegove imovine – novčanog iznosa, koji treba da plati po osnovu razrezanog poreza (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
50. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je apelantovo lišavanje u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.
51. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).
52. Dovodeći u kontekst navedene stavove Evropskog suda s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je u apelantovom slučaju, nakon provedenog postupka, nadležni organ Uprave donio rješenje o razrezu PDV-a apelantu za precizirani period, te mu naložio da uplati utvrđene obaveze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 3. Zakona o PDV-u propisano šta je predmet oporezivanja PDV-om, odredbama člana 8. st. 1. i 2. tačke 1. i 4. istog Zakona propisano je šta se smatra prometom usluga, dok je odredbama člana 17. Zakona o PDV-u propisano kada nastaje porezna obaveza u smislu navedenog zakona. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 20. st. 1, 3. i 4. Zakona o PDV-u propisano šta se smatra poreznom osnovicom kod prometa roba i usluga, dok je članom 55. Zakona o PDV-u propisano da je obveznik dužan da klijentu izda fakturu ili drugi dokument koji služi kao faktura za svaki promet dobara i usluga, izuzev za onaj promet koji je oslobođen u svrhe PDV-a, u smislu čl. 24. i 25. tog Zakona. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 10. Pravilnika pojašnjeno šta se smatra prometom usluga, u smislu tog Zakona. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je nadležni organ Uprave, pozivajući se na navedene odredbe Zakona o PDV-u i Pravilnika, utvrdio da se radi o oporezivom prometu iz člana 8. stav 2. tačka 4. Zakona o PDV-u (razmjena usluga za druga dobra ili usluge), za koje je apelant bio dužan ispostavljati porezne fakture P. T., u smislu člana 55. stav 1. Zakona o PDV-u, a što nije učinio, zbog čega mu je utvrđena dodatna obaveza plaćanja PDV-a. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa Zakonom o PDV-u i Pravilnikom. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da su Zakon o PDV-u i Pravilnik objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da na jasan i precizan način reguliraju pitanja plaćanja PDV-a, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.
53. Odgovarajući na pitanje da li je apelantovo lišavanje njegove imovine (obavezivanjem da plati dodatno utvrđene obaveze) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o PDV-u uvodi obaveza plaćanja i regulira sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza na dodatu vrijednost od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija (razrez) poreza u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje). U konkretnom slučaju, utvrđeno je da apelant nije na određene usluge obračunao PDV, zbog čega je u postupku porezne kontrole, koji je okončan sudskom odlukom, obavezan na dodatno plaćanje, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.
54. Dovodeći u vezu prethodne stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom, koja je u ovom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o PDV-u preteže nad apelantovim interesom da ne plati obračunati porez, te da apelant, zbog nepoštivanja propisanih poreznih obaveza, ne snosi poseban i pretjeran teret. Naime, upravo je apelant kao porezni obveznik propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da izvrši plaćanje poreza za koji je nadležni organ u postupku kontrole kod apelanta utvrdio da nije plaćen.
55. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) U odnosu na osporene odluke donesene u prekršajnom postupku
56. Apelant osporava navedene odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda, tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
57. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o krivičnoj optužbi protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba krivična u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja, te priroda i strogost kazne, i ti kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o krivičnoj optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i posebno svrhu sankcije, radi o krivičnoj optužbi, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).
58. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do kršenja njegovog prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te zbog toga što redovni sudovi nisu obrazložili zašto nisu uvažili određene dokaze koje je predložio. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
59. U odnosu na apelacione navode da redovni sudovi nisu mogli donijeti osporene odluke kojim su apelanta proglasili odgovornim za prekršaj, s obzirom na to da je o tome ranije već odlučeno pravosnažnim Rješenjem Općinskog suda broj 065-1-Pr-09-000528-I od 8. septembra 2009. godine, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je apelant te navode već isticao u postupku pred redovnim sudovima. Redovni sudovi nisu prihvatili te navode obrazloživši da u navedenom predmetu nije meritorno odlučeno, već je postupak obustavljen zbog procesnih razloga, pa se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak u navedenom predmetu pokrenut protiv apelanta i S. T. zbog prekršaja iz člana 38. stav 1. Zakona o PDV-u, i to za isto ponašanje i u istom vremenskom periodu kao i postupak okončan osporenim odlukama. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da je taj postupak obustavljen Rješenjem Općinskog suda broj 065-1-Pr-09-000528-I od 8. septembra 2009. godine, zbog toga što odredbama člana 67. stav 1. tačka 3. Zakona o PDV-u nije predviđena sankcija za prekršaj iz člana 38. stav 1. Zakona o PDV-u, pa je zaključeno da radnja koja je apelantu stavljena na teret nije prekršaj, u smislu navedenih zakonskih odredbi, dok je u konkretnom slučaju postupak protiv apelanta pokrenut i apelant osporenim odlukama proglašen odgovornim zbog prekršaja iz odredbe člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u, za koji je predviđena sankcija odredbama člana 67. stav 1. tačka 3. Zakona o PDV-u. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da postupak u predmetu broj 065-1-Pr-09-000528-I nije rezultirao odlukom kojom je apelant proglašen odgovornim za prekršaj, niti oslobađajućom odlukom, pa, shodno tome, smatra da zaključak redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o procesnoj odluci nije proizvoljan i da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju na to da je povrijeđeno načelo ne bis in idem.
60. Dalje, vezano za ostale apelacione navode, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi proveli dokazni postupak u kojem su provedeni dokazi nadležnog organa Uprave i odbrane, saslušan svjedok i izvršen uvid u materijalne dokaze uložene u spis, nakon čega su, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te dovodeći ih u vezu s navodima predstavnika nadležnog organa i navodima odbrane, redovni sudovi utvrdili da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti, budući da su u njegovim radnjama našli obilježja bića prekršaja iz člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da je apelantova obaveza za plaćanje PDV-a nastala u periodu april – septembar 2008. godine kada je došlo do razmjene dobara i usluga apelantovim ulaganjem u objekt koji glasi na fizičko lice s kojim je sklopio ugovor o ustupanju građevinskog objekta i zemljišta, pri čemu su se pozvali na odredbe čl. 4, 17. i 20. Zakona o PDV-u, kojima je propisano šta se podrazumijeva pod prometom dobara, kada nastaje porezna obaveza i šta predstavlja poreznu osnovicu naplate PDV-a, te konstatirali da je upravo u tim segmentima došlo do apelantovog propusta, u smislu obračuna PDV-a prilikom prometa dobara i usluga. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi očitovali na apelantove prigovore, koje je ponovio i u apelaciji, da mu se zbog neizdavanja faktura nije mogao staviti na teret prekršaj iz člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u, već eventualno prekršaj iz člana 55. istog Zakona, dajući dovoljno jasna obrazloženja za svoje odluke da ne prihvate te prigovore. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, dali dovoljno jasne razloge zbog kojih nisu uvažili mišljenja vještaka i revizora. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj propisa na koje su se redovni sudovi pozvali u svojim odlukama, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda dovoljno jasna i logična i da iz njih, nasuprot apelantovim navodima, ne proizlazi da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da su proizvoljno primijenjeni materijalno i procesno pravo, niti ima elemenata koji ukazuju na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak kada je utvrdio da je apelant odgovoran za prekršaj koji mu je stavljen na teret.
61. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je prekršajni postupak proveden uz garancije koje pruža pravo na pravično suđenje, te da u okviru postupka nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
62. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su navodi o kršenju tog prava u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH na osnovu činjenica utvrđenih u provedenom postupku pred nadležnim upravnim organima utvrdio da je odluka kojom je apelant obavezan za plaćanje indirektnog poreza donesena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika.
64. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima apelantu nisu prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u prekršajnom postupku, koji je proveden uz uvažavanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, utvrdili apelantovu odgovornost za počinjeni prekršaj, shodno relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Zakona o prekršajima, za šta su u obrazloženjima rješenja dali dovoljno jasna i logična obrazloženja, koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
65. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić