Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4231/11 (DOO „RH-saloni“ Živinice)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4231/11
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4231/11, rješavajući apelaciju DOO „RH-saloni“ Živinice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „RH-saloni“ Živinice podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ps 004098 10 Pž od 23. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj PS-722/2005 od 2. novembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. DOO „RH-saloni“ Živinice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Ps 004098 10 Pž od 23. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-722/2005 od 2. novembra 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. juna 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te NLB Tuzlanske banke d.d. Tuzla i DOO „Kristal“ Gornje Dubrave (koji su imali procesnu poziciju tuženih u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke) zatraženo je 18. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. „Kristal“ d.o.o. Živinice dostavio je odgovor na apelaciju 22. jula 2014. godine, Kantonalni sud 24. jula 2014. godine, NLB banka d.d. Tuzla 29. jula 2014. godine, a Općinski sud 6. augusta 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelant 8. septembra 2005. godine podnio tužbu protiv NLB Tuzlanske banke DD Tuzla i DOO „Kristal“ Gornje Dubrave (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi, odnosno tuženi) radi poništenja ugovora.
6. Odlučujući o tužbi, Općinski sud je Presudom broj PS-722/2005 od 2. novembra 2009. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji glasi: „(I) Utvrđuje se da su apsolutno ništavi akti Protokol sastavljen dana 8. 10. 2001. godine između DOO Kristal Živinice, Grand Slam Inter USA corp. Wilmington i NLB Tuzlanske banke DD Tuzla i Aneks br. 1 Protokola dana 8. 10. 2001. godine između istih stranaka, sačinjen 13. 11. 2001. godine. (II) Obavezuje se tužena NLB Tuzlanska banka DD Tuzla da na ime neosnovanog bogaćenja izvrši povrat sredstava u ukupnom iznosu od 307.028,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od datuma svake pojedinačne uplate tužitelju [...], a koje se odnose na uplate koje je tužitelj izvršio tuženom u toku trajanja Ugovora o kratkoročnim kreditima za ostale namjene zaključenog 15. 11. 2001. godine između tužene NLB Tuzlanske banke i tužitelja [...], Ugovora broj 31-03-675/02 od 26. 12. 2002. godine zaključenog između tužitelja i tužene NLB Tuzlanske banke i Ugovora o kratkoročnom kreditu za ostale namjene br. 31-03-551/03 od 15. 12. 2003. godine zaključen između tužitelja i tužene NLB Tuzlanske banke, a koji su zaključeni u vezi sa izvršenjem Protokola od 08. 10. 2001. godine i Aneksa br. 1. Protokola [...]. (III) Obavezuje se tužena NLB Tuzlanska banka da tužitelju [...] naknadi troškove parničnog postupka […]“.
7. U obrazloženju svoje presude Općinski sud je konstatirao da je apelant u završnom izlaganju pred tim sudom, između ostalog, naveo da iz provedenih dokaza proizlazi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva jer nije potpisao akte za koje tužbom traži da se utvrdi da su ništavi, na koje je prešutno pristao i iz kojih su proizašli ugovori o kreditima koje je zaključio s prvotuženom, na čiji račun je uplatio ukupan iznos od 307.028,65 KM, te da nikada nije sklopio ugovor o preuzimanju duga s drugotuženim, a da sredstva prema zaključenim ugovorima o kreditu prvotužena nije stavila na raspolaganje apelantu, već ih je stavila na raspolaganje drugotuženom. Dalje, konstatirano je da je prvotužena u odgovoru na tužbu, između ostalog, navela da je predmetnim Protokolom naznačeno da se dospjele obaveze drugotuženog reguliraju i tako što će apelant preuzeti dug u iznosu od 615.000 KM s rokom otplate od šest godina, a ostatak duga iz kredita koje bi prvotužena odobravala kupcima apelantovog namještaja. Aneksom broj 1 Protokola definiran je način otplate duga drugotuženog na način da se apelantu odobri kredit u visini od 615.000 KM za preuzimanje duga drugotuženog. Utvrđeno je i da je prvotužena navela da je Protokol zapisnik o vođenju pregovora o rješavanju poslovnih odnosa kojim je dogovoreno sklapanje drugih pravnih poslova i da nije sporno da je apelant znao za taj Protokol, te da su svi novčani iznosi uplaćeni po osnovu posebnih pravnih poslova, odnosno ugovora o kratkoročnim kreditima sklopljenim između apelanta i prvotužene i da je evidentno da su sredstva prema ugovorima o kreditima bila doznačena na apelantov račun i da je na apelantov zahtjev dio tih sredstava preusmjeren na otplatu obaveza drugotuženog.
8. Općinski sud je istakao da su u dokaznom postupku provedeni dokazi apelanta i prvotužene, uvidom i čitanjem materijalnih dokaza (pobliže navedenih na str. 6. presude) i saslušanjem vještaka finansijske struke E. A. Utvrdio je da iz provedenih dokaza, posebno iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, proizlazi da je apelant od 2002. godine do 2005. godine prvotuženoj uplatio iznos od 307.028,60 KM. Općinski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, navodeći da iz tog nalaza i mišljenja proizlazi da je vještak utvrdio da sredstva odobrenog kredita nisu stavljena na raspolaganje apelantu već ih je prvotužena odmah upotrijebila za izmirenje obaveza drugotuženog, kako je to i predviđeno Protokolom. Općinski sud je zatim konstatirao da je prvotužena osnovano istakla da je Protokol sastavila i potpisala apelantova direktorica Mirzeta Bajrić. Dalje, ocijenio je da su sami apelantovi dopisi upućeni prvotuženoj od 21. oktobra i 20. decembra 2004. godine osnov za zaključak da je tužbeni zahtjev neosnovan, s obzirom na to da je apelant obavijestio prvotuženu da je u potpunosti preuzeo sve obaveze koje su bile dogovorene u Protokolu, tako da je neosnovana apelantova tvrdnja da je bilo potrebno potpisivanje nekog ugovora o preuzimanju duga, budući da je apelant u suštini bio saglasan i upoznat s potpisanim Protokolom. Općinski sud je istakao da apelant na osnovu provedenih dokaza nije uspio da dokaže da nije bio upoznat sa sadržajem Protokola, nasuprot dokazima prvotužene, a drugotuženi se pridružio provođenju apelantovih dokaza. Naveo je da se, shodno tome, osnovano može zaključiti da se radi o povezanim pravnim licima, jer da apelant nije imao pravni interes, ni u kojem slučaju ne bi izmirio dospjele, a neplaćene obaveze drugotuženog. Dalje, istakao je da je sve dokaze koji su provedeni ocijenio u kontekstu činjenice da je prvotužena, nasuprot tvrdnjama apelanta i drugotuženog, postupala u skladu sa svojim ovlaštenjima i u skladu sa Zakonom o bankama, zbog čega je i odlučio kao u izreci, shodno odredbama čl. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku, u vezi s odredbama čl. 123˗126. istog zakona.
9. Apelant je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 03 0 Ps 004098 10 Pž od 23. septembra 2011. godine i potvrdio prvostepenu presudu.
10. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je konstatirao da je, suprotno žalbenim navodima, Općinski sud pravilno primijenio odredbu člana 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučio koje činjenice će uzeti kao dokazane, te da izreka i obrazloženje prvostepene presude odgovaraju zahtjevima propisanim odredbama člana 191. st. 3. i 4. ZPP. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud datim razlozima pravilno zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da postoje razlozi za utvrđenje ništavosti Protokola i Aneksa broj 1 tog Protokola, u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da oni nisu prema svom sadržaju protivni Ustavu BiH, prinudnim propisima, a ni moralu društva. Dalje, naveo je da to što se prvostepeni sud u razlozima osporene odluke nije pozvao na predmetnu zakonsku odredbu i nije napisao da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za poništenje tih akata, suprotno rezoniranju žalbe, samo po sebi ne čini osporenu odluku nejasnom pa da se njena pravilnost ne bi mogla ispitati. Kantonalni sud je istakao da apelant nije ni mogao dokazivati da navedeni akti nisu u skladu s članom 103. ZOO-a jer nije bio njihov potpisnik i posebno što iz izvedenih dokaza i samih apelantovih navoda slijedi da Protokol i Aneks broj 1 Protokola, koji su sačinjeni između drugotuženog, Grand Slam Inter USA corp. Wilmingtona i prvotužene, prema svojoj pravnoj prirodi, predstavljaju pregovore u smislu člana 30. stav 1. ZOO-a o reguliranju dospjelih obaveza drugotuženog, a taj dogovor je, kako ga i sam naziva, apelant prihvatio.
11. Dalje, konstatirano je da iz izvedenih dokaza slijedi da je prvotužena ugovorima od 15. novembra 2001. godine, 26. decembra 2002. godine i 15. decembra 2003. godine odobrila apelantu kredite u određenim iznosima, a da je apelant, shodno dogovoru iz Protokola i Aneksa broj 1 uz Protokol, pristao izmiriti dio duga drugotuženog u iznosu od 615.000 KM. U tu svrhu apelant je s prvotuženom zaključio ugovor o nenamjenskom kreditu od 15. novembra 2001. godine i pristao je da se dio duga drugotuženog namiruje iz potrošačkih kredita koje bi prvotužena odobravala kupcima apelantovog namještaja, o čemu je između apelanta i prvotužene zaključen poseban ugovor o poslovnoj saradnji od 16. novembra 2001. godine i aneks tog ugovora od 12. marta 2003. godine. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da su obaveze za apelanta nastale prema posebnim ugovorima zaključenim između apelanta i prvotužene, pa je, prema ocjeni tog suda, apelant trebao tražiti poništenje tih pojedinačnih ugovora pa da bi eventualno imao osnov da traži vraćanje sredstava uplaćenih prema tim ugovorima, a ne utvrđenje ništavosti Protokola i Aneksa 1 uz Protokol. Također, Kantonalni sud je istakao da su svi ti pojedinačni ugovori nastali uz apelantov pristanak, te da je prvotužena, upravo na apelantov zahtjev, apelantu odobravala kredite s kojima je postupano u skladu s apelantovim uputama, tako da prvotužena ta sredstva nije stekla bez osnova. Zaključio je da navedeno proizlazi iz materijalnih dokaza (pobliže navedenih na str. 4. presude Kantonalnog suda), među kojima je i nalaz i mišljenje vještaka. Istakao je da to što je vještak u svom pismenom nalazu od 20. februara 2009. godine naveo da sredstva odobrenog kredita nisu stavljena na raspolaganje apelantu nego su odmah upotrijebljena za izmirenje obaveza drugotuženog, samo po sebi ne može dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost osporene odluke. Naime, na pitanje zakonskog zastupnika drugotuženog da li su sredstva od kredita stavljena na raspolaganje apelantu ili su odmah usmjerena na podmirivanje obaveza drugotuženog, vještak je na glavnoj raspravi od 23. aprila 2009. godine potvrdio da su, prema dokumentaciji prometa, na apelantovom računu sredstva od pojedinačno zaključenih kredita stavljena na raspolaganje, tj. na apelantov račun, te da je s njima dalje postupano kako je to bilo navedeno u ugovorima, a apelant na dato pojašnjenje vještaka nije imao primjedbi. Kantonalni sud je istakao da to što je prvostepeni sud u svojoj presudi zaključio da su apelant i drugotuženi povezana lica u sveukupnoj situaciji ne može dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost osporene odluke.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. U vezi s tim, tvrdi da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo da je Protokol potpisala apelantova direktorica Mirzeta Bajrić i da su apelant i drugotuženi povezana lica, što nije tačno, kao i da je naveo da prihvata nalaz i mišljenje vještaka da sredstva odobrenog kredita nisu stavljena na raspolaganje apelantu. Istakao je da navedeno ukazuje na to da Općinski sud nije ocijenio dokaze u skladu s članom 8. stav 2. ZPP, već da je iznosio netačne navode, čime je svoju presudu učinio pristranom, a da se Kantonalni sud svojom konstatacijom da je taj sud pravilno primijenio odredbu člana 8. ZPP solidarizirao s nesavjesnim postupanjem prvostepenog suda. Smatra da je kontradiktorno obrazloženje Općinskog i Kantonalnog suda vezano za nalaz i mišljenje vještaka i da je ocjena tog nalaza u okviru Kantonalnog suda pristrana. Tvrdi da se Kantonalni sud solidarizirao sa stavom prvostepenog suda da su apelant i drugotuženi povezana lica, iako je, kako navodi, dostavio dokaze koji dokazuju suprotno. Smatra da redovni sudovi svojim stavom da nije trebalo potpisati Protokol i Aneks broj 1 Protokola ili neki drugi ugovor radi preuzimanja duga drugotuženog derogiraju postojeću zakonsku regulativu kojom se reguliraju knjigovodstveni standardi. Ističe da je navod Kantonalnog suda da je apelant mogao dokazivati da navedeni akti nisu u skladu s članom 103. ZOO-a jer nije bio njihov potpisnik u suprotnosti s članom 109. stav 1. ZOO-a. Smatra da stav Kantonalnog suda da Protokol i Aneks broj 1 Protokola predstavljaju pregovore o reguliranju dospjelih obaveza, a da je apelant prihvatio taj dogovor, također ukazuju na pristranost tog suda jer nije obrazložio uvjete pod kojima je prihvatio taj dogovor. Apelant tvrdi da je nesporno da je zaključio ugovore sa prvotuženom poslije nastanka Protokola i Aneksa broj 1 Protokola, ali da ga je prvotužena ucijenila da potpiše te ugovore kojima je ugovorila korist samo za sebe, zbog čega ti ugovori imaju nedopušten osnov i zbog čega je njegova tužba osnovana u smislu čl. 60. i 141. ZOO-a, u vezi s članom 51. stav 2. istog zakona, a da je proizvoljan i pristran stav redovnih sudova da je trebao tražiti poništenje tih ugovora i da nije zasnovan na materijalnom pravu.
13. U dopuni apelacije od 25. juna 2012. godine naveo je da su mu osporenim presudama povrijeđeni i pravo na jednakost pred zakonom i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Dalje, naveo je da je u Presudi Kantonalnog suda broj 03 0 Ps 002597 09 Pz od 13. septembra 2010. godine (zapravo se radi o rješenju Kantonalnog suda, koje je dostavio u prilogu dopune apelacije) utvrđeno da Protokol i Aneks broj 1 Protokola predstavljaju dogovor i da se ne radi o ugovornim obavezama koje se trebaju poštovati. Ističe da je upravo na tom navodu zasnivao svoju tužbu i da se jasno može zaključiti da sudovi prilagođavaju svoje odluke prvotuženoj, zavisno od njenih potreba i stavova, što ukazuje na njihovu pristranost i nejednakost stranaka pred zakonima. Naime, ističe da u navedenom slučaju sud smatra da je irelevantno što su Protokol i Aneks broj 1 Protokola potpisali tuženi, a u njegovom slučaju imaju drugačiji stav, iako nije bio potpisnik navedenih akata kojima su ga tuženi obavezali, a sudovi potvrdili takvu obavezu odbijajući njegovu tužbu.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud smatra da su apelacioni navodi neosnovani, a da je osporena presuda tog suda pravilna i zakonita, te ističe da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju te odluke i predlaže da se apelacija odbije.
15. Općinski sud smatra da su apelacioni navodi neosnovani i da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava, te predlaže da se apelacija odbije.
16. Prvotužena navodi da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije dokazao niti je mogao dokazati da postoje razlozi za utvrđenje ništavosti Protokola i Aneksa broj 1 uz Protokol iz člana
103. ZOO-a. Dalje, navela je da joj je apelant podnio zahtjev za korištenje kredita koji je odobren i kredit je iskorišten prema apelantovom zahtjevu, a apelant je iskorištena sredstava samo djelimično vratio i tužbom je tražio iznos tog djelimično vraćenog kredita jer smatra da se prvotužena za taj iznos neosnovano obogatila. Istaknuto je da neosnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva nije potrebno posebno obrazlagati. Navedeno je da je neosnovano apelantovo pozivanje na nepostojanje ugovora o preuzimanju duga jer je odredbom člana 296. stav 1. ZOO-a propisano da obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice, te da je prvotužena, shodno odredbama st. 2. i 3. ovog člana, bila dužna primiti apelantovo ispunjenje obaveze na način kako je to on odredio u svom zahtjevu za kredit, što je i učinjeno. Također, istakla je da je drugotuženi potpisivanjem Protokola jasno iskazao da se ne protivi tom ispunjenju koje je učinio apelant. Shodno tome, navedeno je da je pogrešna apelantova tvrdnja da su za njega obaveze proistekle iz Protokola i da su protivne moralu i prinudnim propisima. Osim toga, istaknuto je da su sudovi u osporenim presudama pravilno utvrdili da su za apelanta obaveze prema prvotuženoj proistekle na osnovu ugovora o kreditu koje mu je prvotužena odobravala na njegov zahtjev i koji su korišteni u skladu s njegovim uputama, što proizlazi iz apelantovih dopisa od 21. oktobra i 20. decembra 2004. godine. Zbog navedenog je predloženo da se apelacije odbije kao neosnovana.
17. Drugotuženi smatra da je apelacija osnovana. U vezi s tim, navodi da su se Protokolom i Aneksom broj 1 uz Protokol potpisnici, između ostalog, obavezali da će se iz dionica koje drugotuženi ima kao dioničar u prvotuženoj, između ostalog, izmiriti obaveza prema prvotuženoj na osnovu izdavanja bankarske garancije, ali da je prvotužena u drugom parničnom postupku podnijela tužbu protiv drugotuženog radi isplate duga po osnovu te iste finansijske garancije i da je u toku parničnog postupka isticala da su Protokol i Aneks broj 1 Protokola formalni, da predstavljaju dogovor bez obaveza. Dalje, navodi da su redovni sudovi prilikom donošenja odluka u potpunosti vjerovali prvotuženoj, tj. da Protokol i Aneks broj 1 Protokola predstavljaju dogovor i da se ne radi o ugovornim obavezama koje se moraju poštovati, što je navedeno na stranici Presude (Rješenja) Kantonalnog suda broj 03 0 Ps 002597 09 Pz od 13. septembra 2010. godine. Istakao je da se iz navedenog nepobitno može izvesti zaključak da redovni sudovi svoje odluke prilagođavaju prvotuženoj.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30. stav 1.
Pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju i svaka ih strana može prekinuti kad god hoće.
Član 103.
Ugovor, koji je protivan [...] prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
[...]
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[...] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 Ps 004098 10 Pž od 23. septembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
24. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, navodi povredu prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelant tražio da se utvrdi da su apsolutno ništavi Protokol i Aneks broj 1 Protokola sačinjeni između tuženih i Grand Slam Inter USA corp. Wilmingtona, te da mu prvotužena isplati određeni novčani iznos po osnovu neosnovanog bogaćenja. Iz navedenog proizlazi da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su redovni sudovi osporenim odlukama kojim su odbili njegov tužbeni zahtjev proizvoljno utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo na njegovu štetu, čime su se pokazali pristranim prema prvotuženoj.
29. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
30. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na osnovu izvedenih dokaza pred tim sudom u osporenoj presudi utvrdio da apelant nije, u smislu relevantnih odredaba ZPP na koje se pozvao u obrazloženju te presude, dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za utvrđenje apsolutne ništavosti Protokola i Aneksa broj 1 Protokola sačinjenih između tuženih i Grand Slam Inter USA corp. Wilmingtona, te zahtjeva da mu prvotužena isplati određeni novčani iznos po osnovu neosnovanog bogaćenja. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, očitujući se na apelantove žalbene navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a koje je apelant ponovio u apelaciji, obrazložio da je Općinski sud pravilno zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da postoje razlozi za utvrđenje ništavosti Protokola i Aneksa broj 1 tog Protokola u smislu odredbe člana 103. ZOO-a. U vezi s tim je posebno obrazložio da apelant zapravo nije ni mogao dokazivati da navedeni akti nisu u skladu s članom 103. ZOO-a, zbog toga što iz izvedenih dokaza i samih apelantovih navoda proizlazi da Protokol i Aneks broj 1 Protokola po svojoj pravnoj prirodi predstavljaju pregovore u smislu člana 30. stav 1. ZOO-a o reguliranju dospjelih obaveza drugotuženog. Kantonalni sud je obrazložio da iz provedenih dokaza proizlazi da su za apelanta obaveze ustvari nastale po osnovu posebnih ugovora zaključenih između apelanta i prvotužene, zbog čega je apelant trebao tražiti poništenje tih pojedinačnih ugovora pa da bi eventualno imao osnov da traži vraćanje sredstava uplaćenih prema tim ugovorima, a ne utvrđenje ništavosti Protokola i Aneksa broj 1 uz Protokol, te da je prvotužena, upravo na apelantov zahtjev, apelantu odobravala kredite s kojima je postupano u skladu s apelantovim uputama, tako da prvotužena ta sredstva nije stekla bez osnova. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovim navodima, jasno obrazložio da to što je vještak u svom pismenom nalazu naveo da sredstva odobrenog kredita nisu stavljena na raspolaganje apelantu nego su odmah upotrijebljena za izmirenje obaveza drugotuženog samo po sebi ne može dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost osporene odluke, s obzirom na to da je vještak na glavnoj raspravi na pitanje zakonskog zastupnika drugotuženog da li su sredstva od kredita stavljena na raspolaganje apelantu ili su odmah usmjerena na podmirivanje obaveza drugotuženog potvrdio da su, prema dokumentaciji prometa, na apelantovom računu sredstva od pojedinačno zaključenih kredita stavljena na raspolaganje, tj. na apelantov račun, te da je s njima dalje postupano kako je to bilo navedeno u ugovorima, a da apelant na dato pojašnjenje vještaka nije imao primjedbi. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe ZPP i ZOO-a na koje su se redovni sudovi pozvali u svojim odlukama i apelant u apelaciji, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dali dovoljno jasne i logične razloge za svoje odluke, u kojima ne nalazi elemente proizvoljnosti, a da apelant nije dokazao svoje tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je imao u vidu i apelacione navode da je tvrdnja Kantonalnog suda da apelant nije mogao dokazivati da Protokol i Aneks broj 1 Protokola nisu u skladu s članom 103. ZOO-a jer nije bio njihov potpisnik u suprotnosti s članom 109. stav 1. ZOO-a. Međutim, Ustavni sud smatra da u kontekstu svega navedenog ti navodi u konkretnom slučaju ne dovode u pitanje garancije predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U odnosu na apelantove navode da su sudovi bili pristrani prema prvotuženoj, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo razloge koji bi ukazivali na subjektivnu nepristranost konkretnog sudije, odnosno članova vijeća koji su donijeli osporene odluke. S druge strane, imajući u vidu prethodna razmatranja vezana za navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tužbi bili pristrani, pa su stoga i ovi navodi neosnovani.
32. U pogledu apelantove dopune apelacije od 25. juna 2012. godine, Ustavni sud ukazuje na to da se, u smislu člana 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav (1) prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 11/07). Imajući u vidu sadržaj dopune apelacije, Ustavni sud smatra da se ta dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti. Shodno tome, uzimajući u obzir da je apelant osporenu presudu primio 10. oktobra 2011. godine, a da je dopunu apelacije podnio 25. juna 2012. godine, Ustavni sud ističe da, shodno navedenom, neće ispitivati apelantove navode iznesene u dopuni apelacije.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
34. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju, te da je Kantonalni sud razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne stvari. Stoga, činjenica da je Kantonalni sud donio odluku kojom apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Zato, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
Ostali navodi
35. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju tih prava, odnosno da su oni u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno i da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a u obrazloženju odluka za svoje stavove dali su dovoljno jasne i logične razloge.
37. Također, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek člana 13. Evropske konvencije, budući da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali na način na koji je apelant želio ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka.
38. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju tih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić