Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4791/11 (S. K.)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4791/11

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4791/11, rješavajući apelaciju Stjepana Kopića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 13. siječnja 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Stjepana Kopića.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 08-000240 od 23. ožujka 2010. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Stjepana Kopića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 08-000240 od 23. ožujka 2010. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stjepan Kopić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gorice, kojeg zastupa Sanela Hidanović, odvjetnica iz Orašja, podnio je 19. prosinca 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 025506 11 Rev od 12. srpnja 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08- 000240 od 23. ožujka 2010. godine.

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2188/10 od 13. listopada 2010. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelantova apelacija koju je podnio 2. lipnja 2010. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08- 000240 od 23. ožujka 2010. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je, u smislu članka 19. stavak (3) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila, koja su važila u vrijeme donošenja navedene odluke), dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 23. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, od Federalnog pravobraniteljstva, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 31. srpnja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 7. kolovoza 2014. godine. Federalno pravobraniteljstvo i Općinski sud nisu u ostavljenom roku (osam dana) dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 22. siječnja 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Federacije Bosne i Hercegovine, tj. Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: tuženi), radi vraćanja na rad. Apelant je u tužbi naveo da je bio uposlen kod tuženog kao profesionalni vojnik na neodređeno vrijeme, da je tuženi 30. rujna 2002. godine donio Rješenje broj 04-34-4-95-R-161/02, kojim ga je stavio na raspolaganje za vrijeme od tri mjeseca počevši od 1. listopada 2002. godine, s pravom na otkazni rok od 30 dana. Apelant je naveo da je protiv tog rješenja izjavio prigovor, ali da je tuženi Rješenjem broj 04-34-D-232/02 od 12. prosinca 2002. godine odbio prigovor kao neutemeljen, te da u tom rješenju nije obrazložio neprihvaćanje navoda iz prigovora, izuzev što je naveo da je takvu svoju odluku temeljio na odlukama Predsjedništva BiH o smanjenju djelatnika u FMO-u i Vojsci FBiH. Apelant je u tužbi predložio da sud donese presudu kojom će poništiti navedeno rješenje i tuženom naložiti da ga vrati na radno mjesto na kojem je radio, kao i da mu naknadi parnične troškove. Apelant je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (28. listopada 2004. godine) tražio da sud poništi rješenja tuženog broj 04-34-4-95-R-161/02 od 30. rujna 2002. godine, broj 04-34-D- 232/02 od 12. prosinca 2002. godine i broj 04-34-4-72-6/03 od 31. siječnja 2003. godine i naloži tuženom da ga vrati na radno mjesto koje je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa ili da mu isplati otpremninu u iznosu od 10.000,00 KM, kao i parnične troškove.

7. Presudom Općinskog suda broj P-6/03 od 28. veljače 2005. godine poništena su rješenja tuženog broj 04-34-4-95-R-161/02 od 30. rujna 2002. godine i broj 04-34-D-232/02 od 12. prosinca 2002. godine kao nezakonita, te mu je naloženo da apelanta vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj radnoj sposobnosti i naknadi mu troškove postupka u iznosu od 792,00 KM (stavak I izreke). Istom presudom odbačen je kao nedopušten apelantov tužbeni zahtjev za poništenje Rješenja tuženog broj 04-34-4-72-6/03 od 31. siječnja 2003. godine (stavak II izreke). Općinski sud je obrazložio da su u dokaznom postupku provedeni dokazi i to uvid u Rješenje FMO-a broj UR-04- 34-D-232/02 od 12. prosinca 2002. godine, Rješenje broj 04-34-4-95-R-161/02 od 30. rujna 2002. godine, Rješenje Federalnog zavoda za MIO Mostar broj 30948993429 od 11. rujna 2002. godine, Rješenje broj 04-34-4-72-6/03 od 31. siječnja 2003. godine, Odluku o smanjenju profesionalnog sastava Vojske u FBiH broj 286/02 od 26. veljače 2002. godine, Odluku broj 05-1700/02 od 3. srpnja 2002. godine, nalaz i mišljenje psihologa od 19. srpnja 2000. godine, mišljenje i ocjenu liječničke komisije Četvrte gardijske motorizirane tenkovske brigade Orašje od 31. siječnja 2001. godine i od 28. prosinca 2000. godine, prigovor na Rješenje UR broj 04-34-4-95-R-161/02 od 30. rujna 2002. godine, 29. studenog 2002. godine i Odluku broj 04-34-74/01 od 10. svibnja 2001. godine. Također su provedeni dokazi saslušanjem svjedoka i apelanta u svojstvu parnične stranke.

8. Općinski sud je naveo da je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog, te da je rješenjem tuženog od 11. rujna 2002. godine utvrđeno da zbog promjene radne sposobnosti nije sposoban za svoj posao strijelca, a da je sposoban za drugi odgovarajući posao gdje se ne traže rukovanje i uporaba oružja, niti je sporno da je rješenjem tuženog od 30. rujna 2002. godine apelant stavljen na raspolaganje na vrijeme od tri mjeseca koje teče od 1. listopada 2002. godine, a na koje je rješenje apelant pravodobno uložio prigovor 29. studenog 2002. godine. Međutim, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno kada je apelantu uručeno Rješenje tuženog broj UR-04-34- D-232/02 od 12. prosinca 2002. godine, kojim je odbijen njegov prigovor protiv rješenja od 30. rujna 2002. godine kao neutemeljen, te jesu li rješenja utemeljena na zakonu, je li apelantu uopće uručeno rješenje od 31. siječnja 2003. godine, kojim mu je prestao radni odnos zaključno sa 30. siječnjem 2003. godine, kao i je li tužba podnesena pravodobno.

9. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je naveo da je neutemeljen prigovor nepravodobnosti podnošenja tužbe koji je podnio tuženi, istaknuvši da sud prihvaća da je apelant pravodobno podnio tužbu, jer tuženi svoje paušalne navode ničim nije dokazao, a na tužitelju nije teret dokazivanja negativne činjenice da nije pravodobno podnio tužbu. Općinski sud je utvrdio da je tuženi donio rješenje od 30. rujna 2002. godine, kojim je apelanta stavio na raspolaganje, ali bez navođenja na koje ga je mjesto rasporedio, odnosno bez navođenja na kojem je radnom mjestu bio, s obzirom na to da je kod apelanta utvrđena promjena radne sposobnosti, te da nije sposoban za poslove strijelca. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke (članka 112. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH) za donošenje Rješenja o stavljanju apelanta na raspolaganje broj 04-34-4-95-R-161/02 od 30. rujna 2002. godine, zbog čega je predmetno rješenje poništio, kao i rješenje tuženog kojim je odbijen apelantov prigovor i naložio tuženom da apelanta vratio na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj radnoj odnosno promijenjenoj radnoj sposobnosti. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nema dokaza da je ukinut organ, odnosno služba gdje je apelant bio uposlen, a pogotovo nema dokaza da je Pravilnikom o unutarnjoj organizaciji organa uprave i službi ukinuto pojedino radno mjesto. Osim navedenog, Općinski sud je odbacio kao nedopušten dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se ukine Rješenje tuženog broj 04- 34-4-72-6/03 od 31. siječnja 2003. godine uz obrazloženje da se sudska zaštita može tražiti tek protiv rješenja ako je ulagan prigovor i rješenja donesenog nakon prigovora, kako je to regulirano odredbom članka 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a s obzirom na to da tuženi sudu nije dostavio dokaz da je apelantu uopće uručivano rješenje od 31. siječnja 2003. godine, sud je ocijenio da ga apelant nije ni zaprimio, zbog čega nije ni mogao ulagati prigovor.

10. Tuženi je 29. travnja 2005. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu protiv navedene Presude Općinskog suda broj P-6/03 od 28. veljače 2005. godine.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000240 od 23. ožujka 2010. godine žalba tuženog je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u stavku prvom izreke na način da se odbija apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tuženog broj 04-34-4-95-R- 161/02 od 30. rujna 2002. godine i broj 04-34-D-232/02 od 12. veljače 2002. godine kao nezakonita i da se naloži tuženom da apelanta vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj radnoj sposobnosti, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 792,00 KM. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da se žalbom neutemeljeno ukazuje na to da su počinjene povrede postupka iz članka 67. ZPP, jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio pravodobnost podnijete tužbe, za što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, dao valjane razloge, koje je Kantonalni sud prihvatio kao pravilne i zakonite. Zbog navedenih razloga nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH, zbog toga što apelant nije u roku od 30 dana tražio sudsku zaštitu.

12. Međutim, Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da se žalbom utemeljeno ukazuje na to da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da odlukama Predsjedništva BiH tuženi nije dokazao da je ukinut organ, odnosno služba gdje je apelant bio uposlen, odnosno da je Pravilnikom o unutarnjoj organizaciji organa uprave i službi ukinuto apelantovo radno mjesto (članak 123. u vezi s člankom 209. ZPP), a što je utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Odlukom Predsjedništva BiH od 26. veljače 2002. godine određeno je smanjenje profesionalnog sastava Vojske FBiH prema dinamici otpusta pripadnika VFBiH koju će sačiniti Vlada FBiH i novom organizacijsko-formacijskom uređenju VFBiH, koje će sačiniti FMO, a Odlukom Predsjedništva BiH od 8. srpnja 2002. godine utvrđena je ukupna veličina i organizacija VFBiH sa shematskim prikazom uređenja VFBiH. Iz navedenih odluka proizlazi utemeljenost FMO-a da apelanta rješenjem od 30. rujna 2002. godine stavi na raspolaganje, shodno čl. od 112. do

120. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. U razlozima navedenog rješenja navedeno je da apelant ne ispunjava uvjete za obavljanje poslova i zadaća drugog radnog mjesta. Kantonalni sud je istaknuo da je, odlučujući o apelantovom prigovoru protiv navedenog rješenja, FMO, sukladno odredbi članka 136. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, donio rješenje kojim je apelantov prigovor odbijen kao neutemeljen. U obrazloženju je navedeno da, shodno navedenim odlukama Predsjedništva BiH, ne postoji mogućnost da se apelant rasporedi na drugo radno mjesto, s obzirom na njegovu stručnu spremu i radnu sposobnost. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza koji su izvedeni pred prvostupanjskim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje, tj. utvrdio zakonitost i pravilnost donesenih rješenja tuženog u odnosu na apelanta. Također je, sukladno navedenim odlukama Predsjedništva BiH i relevantnim odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, žalbu uvažio i prvostupanjsku presudu u ožalbenom dijelu iz stavka prvog izreke preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu kao neutemeljen, primjenom članka 229. točka 2. ZPP.

13. Apelant je 30. travnja 2010. godine podnio reviziju Vrhovnom sudu.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 025506 11 Rev od 12. srpnja 2011. godine apelantova revizija je odbačena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, prema članku 237. stavak 2. ZPP, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Vrhovni sud je istakao da je apelant prilikom podnošenja tužbe (22. siječnja 2003. godine) propustio zakonsku obvezu sadržanu u odredbama članka 171. stavak 2. u vezi s člankom 34. stavak 2. ZPP, odnosno da u tužbi odredi vrijednost predmeta spora. Vrhovni sud je naveo da je bez pravnog značaja činjenica da je apelant na pripremnom ročištu održanom 28. listopada 2004. godine naveo da pristaje umjesto udovoljenja prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu primiti određeni novčani iznos od 10.000,00 KM, što bi upućivalo (članak 321. stavak 1. ZPP) na to da se kao vrijednost predmeta spora uzme taj iznos, jer je apelant u daljnjem tijeku postupka navedeni dio zahtjeva vezao za prvobitno postavljeni zahtjev, protivno tim navodima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se kao predmet revizijskog pobijanja pojavljuje presuda u kojoj je vrijednost pobijanog dijela u iznosu koji je ispod propisanog, što je čini nedopuštenom, pa ju je sud, sukladno odredbama članka 247. stavak 1, u vezi sa stavkom 2. ZPP, odbacio jer je izjavljena protiv presude protiv koje se prema zakonu ne može izjaviti. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant je opisao kronologiju postupka, kako je već istaknuto u činjeničnom dijelu odluke, istaknuvši da je pobijanom odlukom pogrešno utvrđeno činjenično stanje pred drugostupanjskim sudom, pogrešno primijenjeno materijalno pravo uslijed čega je povrijeđeno pravilo postupka, te povrijeđena nabrojana apelantova Ustavom i Europskom konvencijom zajamčena prava. Naime, apelant smatra da je u prvostupanjskom postupku dokazao sve činjenice (kada je donijeta presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev), kroz materijalne dokaze i saslušanje svjedoka, a posebno činjenicu da tuženi nije mogao dokazati da je apelantovo radno mjesto ukinuto odlukama Predsjedništva BiH, budući da je u tom razdoblju apelant bio neraspoređen (jer je bio na bolovanju i rješenjem FZMIO od 11. rujna 2002. godine utvrđena mu je promjena radne sposobnosti).

16. Osim nezadovoljstva iskazanog u pogledu ishoda parničnog postupka, apelant smatra da mu je u konkretnoj pravnoj stvari povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, što se ogleda prvenstveno u nerazumnoj dužini trajanja postupka koji je pokrenut tužbom od 22. siječnja 2003. godine, a koji je pravomoćno riješen 23. ožujka 2010. godine, iako se radi o predmetu koji se prema odredbama ZPP smatra hitnim.

17. Slijedom navedenog, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, preinači pobijanu presudu na način da odbije žalbu tuženog kao neutemeljenu i potvrdi prvostupanjsku presudu kao pravilnu i na zakonu utemeljenu, odnosno da ukine pobijanu odluku i predmet vrati na ponovno odlučivanje povodom žalbe tuženog. Konačno, apelant je predložio da mu Ustavni sud dosudi i naknadu kao satisfakciju za dugotrajnost postupka.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju pobio apelantove navode i istakao da nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. Također, Kantonalni sud je istaknuo da se u tom sudu nalazi velik broj predmeta, pa i osim toga što se prioritet daje hitnim predmetima, među koje spada i ovaj predmet, predmet je bio uzet u rad u optimalnim rokovima, s tim da konačnu ocjenu ipak donosi Ustavni sud.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 426.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

21. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) relevantne odredbe glase:

Članak 112.

Službenici organa uprave i službi za upravu mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju ukidanja organa uprave odnosno službe za upravu ili u slučaju kada se pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu, iz bilo kojih razloga, ukinu pojedina radna mjesta, i u drugim slučajevima određenim ovim i drugim zakonom.

Članak 113.

Ako su pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu ukinuta pojedina radna mjesta, službenik koji je radio na tom radnom mjestu, bez natječaja odnosno oglasa, postavlja se na drugo radno mjesto odnosno na drugi položaj koji odgovara njegovoj stručnoj spremi u istom ili drugom organu uprave odnosno službi za upravu iste razine vlasti.

Ako se ukida organ uprave odnosno služba za upravu, organ uprave odnosno služba za upravu u čiji djelokrug prelaze poslovi ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu, preuzima službenike koji su obavljali te poslove u organu uprave i službi za upravi na dan donošenja akta o ukidanju organa uprave odnosno službe za upravu. Preuzimanje službenika vrši se istovremeno sa preuzimanjem poslova ukinutog organa uprave i službe za upravu i bez natječaja odnosno oglasa vrši se njihovo postavljenje na radna mjesta odnosno imenuju na položaj koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnom stažu.

Članak 114.

Službenici koji ne budu postavljeni na druga radna mjesta sukladno odredbama članka 113. ovog zakona, stavljaju se na raspolaganje, i to:

1) na vrijeme od tri mjeseca, ako nisu navršili petnaest godina radnog staža;

2) na vrijeme od šesti mjeseci, ako imaju navršenih petnaest do dvadeset pet godina radnog staža;

3) na vrijeme od jedne godine, ako imaju navršenih preko dvadeset pet godina radnog staža.

Rješenje o stavljanju službenika na raspolaganje, sukladno odredbi stavka 1. ovog članka, donosi:

1) rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu iz stavka 1. članka 113. ovog zakona - za službenike iz te odredbe, 2) rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu iz stavka 2. članka 113. ovog zakona, u čiji djelokrug prelaze poslovi ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu - za službenike ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu.

Članak 118.

Ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave odnosno službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u poduzeću i drugom pravnom licu u rokovima iz stavka 1. članka 114. ovog zakona, i stavka 2. ovog članka, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu.

Za službenike iz članka 114. stavka 2. točke 1. ovog zakona otkazni rok iznosi 30 dana, a za službenike iz toč. 2. i 3. stavka 1. tog članka, otkazni rok iznosi tri mjeseca. Otkazni rok iz stavka 2. ovog članka teče od isteka posljednjeg dana roka iz stavka 1. članka 114. ovog zakona.

Vrijeme provedeno na raspolaganju i otkaznom roku smatra se kao vrijeme provedeno u radnom odnosu.

Članak 136.

Ako službenik smatra da je rješenjem rukovoditelja organa uprave odnosno službe za upravu povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom rukovoditelju podnese prigovor na rješenje. Prigovor se podnosi u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

Prigovor odlaže izvršenje rješenja, ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje rješenja. Rješenje rukovoditelja organa uprave i službe za upravu doneseno po prigovoru je konačno. Rukovoditelj organa uprave i službe za upravu obvezan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u roku od osam dana, od dana podnesenog prigovora.

Članak 137.

Protiv rješenja rukovoditelja organa uprave odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru.

VI.Dopustivost

22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. Ustavni sud zapaža da apelant pobija Rješenje Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 025506 11 Rev od 12. srpnja 2011. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000240 od 23. ožujka 2010. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek, s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Kantonalnog suda broj 003-0- Gž-08-000240 od 23. ožujka 2010. godine, kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu.

25. Stoga, Ustavni sud, sukladno svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 2188/10 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelant pobijanu presudu Kantonalnog suda primio 3. travnja 2010. godine, a apelaciju u predmetu AP 2188/10 podnio 2. lipnja 2010. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant posebno navodi da je postupak trajao predugo i da mu je stoga povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu pravičnog suđenja.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Činjenično stanje i primjena prava

30. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama redovitih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocjenjivanje činjenica i dokaza koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

32. Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant pokrenuo parnični postupak radi poništenja rješenja tuženog broj 04-34-4-95-R-161/02 od 30. rujna 2002. godine i broj 04-34-D-232/02 od 12. prosinca 2002. godine, te radi vraćanja na rad sukladno odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Kantonalni sud je zaključio da je apelant stavljen na raspolaganje rješenjem tuženog od 30. rujna 2002. godine, sukladno čl. od 112. do 120. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a čija utemeljenost proizlazi iz Odluke Predsjedništva BiH od 26. veljače 2002. godine, kojom je određeno smanjenje profesionalnog sastava Vojske FBiH i Odluke Predsjedništva BiH od 8. srpnja 2002. godine, kojom je utvrđena ukupna veličina i organizacija VFBiH sa shematskim prikazom uređenja VFBiH. Stoga, Ustavni sud nalazi da Kantonalni sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo (Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH) i procesne odredbe (ZPP), utvrdivši zakonitost i pravilnost rješenja tuženog u odnosu na apelanta, a sukladno odlukama Predsjedništva. Također, apelant je u tijeku cijelog postupka imao mogućnost dokazivati svoje tvrdnje na kojima je utemeljio svoj tužbeni zahtjev. S druge strane, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u pobijanoj presudi dao detaljno i jasno obrazloženje zbog čega je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

b)Pravo na pravično suđenje – razuman rok Relevantna načela

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

35. Također, Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18).

36. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). Razdoblje koje se uzima u obzir

37. S obzirom na to da je postupak pokrenut 22. siječnja 2003. godine podnošenjem tužbenog zahtjeva radi poništenja rješenja tuženog broj 04-34-4-95-R-161/02 od 30. rujna 2002. godine i broj 04-34-D-232/02 od 12. prosinca 2002. godine, te radi vraćanja na rad, a da je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000240 od 23. ožujka 2010. godine, Ustavni sud smatra da je relevantno razdoblje koje treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka razdoblje od nešto više od sedam godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

38. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja se praktično svode na tumačenje odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH i Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obvezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.

39. Dalje, u vezi s doprinosom redovitih sudova dužini postupka, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da se radi o radnom sporu koji se prema Zakonu o parničnom postupku smatra hitnim, a postupak je okončan nakon više od sedam godina. Naime, Općinski sud je 28. veljače 2005. godine donio odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu, dakle nakon nešto više od dvije godine. Nakon toga, a što proizlazi iz odgovora na apelaciju, spis je povodom žalbe tuženog dostavljen Kantonalnom sudu tek nakon tri godine (11. veljače 2008. godine), koji je svojom presudom od 23. ožujka 2010. godine preinačio prvostupanjsku presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev.

40. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi Kantonalnog suda (velik broj predmeta u radu) ne mogu biti opravdanje za dužinu parničnog postupka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Osim toga, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije dostavio odgovor na traženje Ustavnog suda od 31. srpnja 2014. godine, odnosno nije ponudio razloge koji bi opravdali dužinu postupka. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda, koju je prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1097/04 od 17. studenog 2005. godine), preopterećenost sudstva se općenito ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice dužne organizirati administriranje pravde tako da razni sudovi ispunjavaju zahtjeve članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, Francesco Lombardo protiv Italije, presuda od 25. veljače 1994. godine, serija A, broj 249-B, str. 27). Međutim, prema praksi Europskog suda, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva izvanredna situacija popravi (vidi Europski sud, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da u konkretnom slučaju Općinski sud uopće nije dostavio odgovor na apelaciju, Ustavni sud smatra da su sudovi, konkretno Općinski sud, svojim nepostupanjem doprinijeli dužini postupka koja se ne može smatrati opravdanom, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. c)Ostali navodi

42. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u odnosu na to da su mu u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan pobijanom odlukom Kantonalnog suda od 23. ožujka 2010. godine, povrijeđeni pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u odnosu na činjenično stanje i primjenu prava, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

d)Pitanje naknade nematerijalne štete

43. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud iznimno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zajamčenih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

44. Uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti ovoga predmeta, Ustavni sud smatra da je za apelanta dovoljna satisfakcija ova odluka kojom se utvrđuje kršenje njegovih ustavnih prava. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije u situaciji kada je postupak, koji se prema relevantnim odredbama ZPP smatra hitnim, trajao preko sedam godina, te kada se neopravdano trajanje postupka može pripisati ponašanju redovitih sudova.

46. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud za svoj zaključak o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva dao detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

47. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4791/11 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio