Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1422/12 (R. G.)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vještak
- Krivični postupak
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1422/12
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1422/12, rješavajući apelaciju Radenka Gajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radenka Gajića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 006921 11 Kž od 28. decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 006921 08 K od 8. jula 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radenko Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 006921 11 Kž od 28. decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 006921 08 K od 8. jula 2011. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje kazne zatvora apelantu do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom broj AP 1422/12 od 13. juna 2012. godine Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 25. aprila 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud je dostavio odgovor 30. aprila 2012. godine, Osnovni sud 7. maja 2012. godine, a Okružno tužilaštvo 30. jula 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 006921 08 K od 8. jula 2011. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo-pronevjera iz člana 348 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Apelant je presudom obavezan da preduzeću AD „Žitopromet“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: oštećeni) naknadi štetu u iznosu od 47.495,58 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, te da na ime troškova postupka plati iznos od 703,03 KM, takođe u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom na osnovu dokaza preciziranih u presudi, nakon što je tužilac na glavnom pretresu korigovao optužnicu neznatno u činjeničnom dijelu na osnovu nalaza vještaka finansijske struke i u smislu rezultata dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant u periodu od 1. januara 2008. godine do 29. maja 2008. godine, vršeći poslove i radne zadatke magacionera u magacinu u Donjem Crnjelovu, koji je svojina oštećenog registrovanog za prodaju i otkup poljoprivrednih proizvoda i prerađevina od takvih proizvoda koji su mu povjereni u radu, umjesto da u blagajnu preda novac koji je ostvaren prodajom tih proizvoda u iznosu od 47.495,58 KM, na način preciziran u presudi, novac zadržao za sebe. Sud je naveo da je na taj način apelant protivpravno prisvojio novac koji mu je bio povjeren u radu u pravnom licu pri čemu iznos protivpravno pribavljene imovinske koristi prelazi iznos od 10.000,00 KM, čime su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela pronevjere iz člana 348 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS.
8. Navedeno je da je u toku postupka vještak odbrane kojeg je u toku istrage angažovalo Tužilaštvo sačinio 24. jula 2008. godine nalaz i mišljenje koji je tužilac kao jedan od dokaza priložio uz optužnicu, ali da je nakon što je sačinio svoj pisani nalaz, ovaj vještak 15. marta 2010. godine samoinicijativno dostavio direktno sudu pisani podnesak naslovljen kao Dopuna-pojašnjenje njegovog ranijeg nalaza kojim je djelimično derogiran njegov raniji stav i mišljenje navedeni u nalazu. Dalje je navedeno da je iz tog razloga tužilac na glavnom pretresu odustao od ovog nalaza kao dokaza u postupku, ali je onda odbrana pokušala da predmetni nalaz upotrijebi u svoju korist. Osnovni sud je naveo da je u nalazu iz 2008. godine navedeni vještak na gotovo istovjetan način kao i vještak optužbe, poimenično naveden u presudi, došao do zaključka da je u konkretnom slučaju postojao manjak u razduženju apelanta kao magacionera u nešto većem iznosu (47.507,26 KM) ali da je u svom pisanom podnesku, kao i na pretresu pred sudom iznio određene stavove kojima dovodi u sumnju da je apelant napravio sporni manjak, navodeći da iskazani manjak zaista i postoji, ali da smatra da nije dokraja rasvijetljen i uređen odnos apelanta prema poljoprivrednim proizvođačima koji su direktno apelantu predavali pšenicu na uslužno mljevenje, jer je spiskove sa licima i količinama predate pšenice sam apelant sačinjavao. Navedeno je da je vještak istakao i da se oslanjao na „seoske priče“ o apelantovoj sklonosti kockanju koja, prema mišljenju tog vještaka, nije mogla da utiče na permanentno uvećavanje manjka za gotovo isti iznos. Osnovni sud je naveo da je odbrana angažovala još jednog vještaka koji je sačinio svoj nalaz i mišljenje i koji je neposredno saslušan na glavnom pretresu a koji je pokušao potpuno da eliminiše apelantovu odgovornost za djelo koje mu je stavljeno na teret isticanjem neorganizovanosti i propusta u radu oštećenog preduzeća i koji je naveo da manjak postoji ali da je maksimalni iznos manjka 35.466,44 KM.
9. Osnovni sud je naveo da je ocjenjujući dokaze – saslušanje svjedoka koje je predložila optužba, prihvatio sve navedene iskaze (koji su precizirani u presudi) kao vjerodostojne iskaze o činjenicama koje su bile poznate svjedocima koji, iako su radnici ili rukovodna lica oštećenog, po ocjeni tog suda, nisu imali nikakav opravdan interes da bar protiv apelanta svjedoče na način kao što su svjedočili pred tim sudom. Osnovni sud je naveo i da je prihvatio nalaz i mišljenje novog vještaka kojeg je angažovalo Tužilaštvo, kao veoma stručan, jasan i za sud uvjerljiv nalaz koji je dat prema pravilima ekonomske struke i poštujući zakonske propise iz ekonomske oblasti tako da sud nije imao nikakvog valjanog razloga da posumnja u vjerodostojnost ovog dokaza. Obrazloženo je i da se sa nalazom i mišljenjem tog vještaka u potpunosti slaže i sud, jer apelantova odbrana nije uspjela angažovanjem svojih vještaka uvjeriti sud u suprotno, kao i iz razloga što ni svi drugi izvedeni dokazi i rezultati dokaznog postupka navodima vještaka odbrane nisu uspjeli dovesti u pitanje utvrđenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Osnovni sud je naveo i da je, po ocjeni tog suda, apelant predmetno krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem, te da je prilikom odabiranja vrste i visine sankcije taj sud uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, odnosno, prije svega, olakšavajuće okolnosti na strani apelanta-da je apelant skromna ličnost, da spada u siromašnija lica jer više nije zaposlen, da nema imovine i živi na granici egzistencijalne održivosti i da nije do sada kažnjavan, te mu je izrekao navedenu kaznu.
10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 80 0 K 006921 11 Kž od 28. decembra 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka kada je dozvolio da tužilac odustane od nalaza i mišljenja vještaka na kojem je zasnovao optužnicu i izvede novi dokaz-vještačenje novog vještaka finansijske struke i tako zasnuje presudu na nezakonitom dokazu, te da je u tom slučaju tužilac trebalo da odustane i od optužnice protiv apelanta. Prema obrazloženju presude, tačno je da se radi o neuobičajenoj i rijetkoj situaciji, ali da niti jednom zakonskom odredbom nije propisano da u takvom slučaju novo vještačenje predstavlja nezakonit dokaz, jer zakonom nije propisana zabrana strankama da u skladu sa sopstvenom procjenom mogu odustati od izvođenja pojedinih dokaza. Okružni sud je naveo i da sprovedenim novim vještačenjem nije prekršeno niti jedno apelantovo osnovno pravo propisano važećim zakonima, niti su zaključci o pojedinim odlučnim činjenicama vezanim za postojanje bitnih elemenata predmetnog krivičnog djela proizvoljni, niti je odlukom prvostepenog suda da dozvoli novo vještačenje izvršena favorizacija tužioca u odnosu na apelanta.
11. Okružni sud je obrazložio i da je, analizirajući činjenični osnov prvostepene presude u vezi sa navedenim prigovorima, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je kao stručan i uvjerljiv prihvatio nalaz i mišljenje novog vještaka Tužilaštva, te što je kao istinite prihvatio i iskaze u presudi poimenično navedenih svjedoka i na navedenom vještačenju i svjedočenjima zasnovao svoju odluku ocjenjujući ih posebno i u njihovoj međusobnoj vezi. Navedeno je i da je ono u čemu se slažu svi vještaci činjenica da je nesporno utvrđen manjak u poslovanju apelanta kao magacionera u magacinu oštećenog pri čemu se nalazi jednog od vještaka odbrane i vještaka optužbe u pogledu visine manjka saglasni dok je prema nalazu drugog vještaka odbrane taj manjak manji, ali da se razlikuju u rezonovanju kako je došlo do manjka. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se vještak u svom nalazu mora kretati isključivo u granicama stručnih pitanja, podataka, činjenica i zaključaka, ali da se ne smije upuštati u ocjenu odbrane optuženog, iskaza svjedoka i izjašnjavati se o krivici ili nevinosti optuženog jer je to isključiva kompetencija suda zbog čega je logično da je sud, nakon što je vještačenjem utvrđeno postojanje manjka, preuzeo na sebe da utvrdi kako je taj manjak nastao, pa je sprovedenim dokazima i utvrđeno da je manjak nastao tako što je apelant prisvajao novac iz dnevnih pazara. Okružni sud je, između ostalog, naveo i da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za visinu i vrstu izrečene kazne, jer kad se uzmu u obzir visina prisvojenog novca kao otežavajuća okolnost, te sve olakšavajuće okolnosti koje je prvostepeni sud ocijenio, onda je vidljivo da izrečena kazna predstavlja minimalno izrečenu kaznu za predmetno krivično djelo koja se pojavljuje kao neophodna mjera prema apelantu, da se njom mogu postići svi ciljevi koji se moraju kaznama postići a koji su propisani članom 28 KZRS.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u korišćenju nezakonitog dokaza i neravnopravnosti sa Tužilaštvom. Smatra da su presude zasnovane na nezakonitom dokazu-nalazu i mišljenju vještaka na osnovu kojeg je potvrđena optužnica protiv njega a od kojeg je kasnije tužilac odustao zbog čega je optužba protiv apelanta trebalo da bude odbijena, a ne data mogućnost Okružnom tužilaštvu da sprovede novo vještačenje. Apelant smatra da je takvim postupanjem sud dao prednost Tužilaštvu u odnosu na njega, čime nije ispoštovan princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer nisu na isti način tretirani. Osim toga, apelant navodi da su svi vještaci dali različito mišljenje o načinu nastanka manjka, što sudovi uopšte nisu uzeli u obzir, te da nisu vodili računa ni o nepropisnom poslovanju oštećenog koji nije ničim regulisao postupak knjiženja uslužnog mljevenja pšenice koje nije ni vršeno.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na pravično suđenje na koje se apelant poziva, te da su i optužni akt i donesene presude zasnovane ne samo na nalazu vještaka nego i na drugim preciziranim materijalnim dokazima i iskazima svjedoka.
14. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana iako je tačan apelantov navod da je vještak, na čijem nalazu i mišljenju je djelimično bila zasnovana optužnica, u jednom dijelu promijenio svoj nalaz i mišljenje zbog čega je Tužilašto odustalo od nalaza saslušanja tog vještaka na glavnoj raspravi nakon čega je sud dozvolio i Okružnom tužilaštvu i apelantu da angažuju nove vještake, što su oni i učinili, pa je, u međuvremenu, apelant navedenog vještaka angažovao kao vještaka odbrane.
15. Okružno tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. U Krivičnom zakonu RS („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12) relevantne odredbe glase:
Pronevjera Član 348. st. 1. i 3.
1. Ko protivpravno prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretne stvari koje su mu povjerene ili uopšte na radu u državnom organu ili pravnom licu, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
3. Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kaznit će se zatvorom od dvije do deset godina.
17. U Zakonu o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 100/09 - prečišćeni tekst, 124/11) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioca tretirati na jednak način i svakoj od strana pružiti iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su sa jednakom pažnjom ispitati i utvrditi činjenice koje terete osumnjičenoga, odnosno optuženoga, ali i one koje mu idu u korist.
Član 282.
Izmjena optužnice Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 286.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Član 287.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 K 006921 11 Kž od 28. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. marta 2012. godine a apelacija je podnesena 19. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe;
25. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv.
26. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, jer je osuđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka na kojem je bila utemeljena optužnica protiv njega a taj vještak je na glavnoj raspravi odustao od svog nalaza i mišljenja, kao i zbog toga što ni naknadnim vještačenjem više vještaka nije postignuta njihova saglasnost o apelantovoj krivici. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).
28. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švajcarske u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, Serija A-140, stav 49), te da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korišćenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
29. Vezano za pitanje nezakonitosti dokaza - nalaza i mišljenja vještaka na kojem je, između ostalih dokaza, bila zasnovana optužnica protiv apelanta a kojeg je taj vještak u toku postupka derogirao nakon čega je tužilac odustao od navedenog nalaza kao dokaza, Ustavni sud primjećuje da je u osporenim presudama (kako u prvostepenoj, tako i u drugostepenoj presudi) posebno istaknuto da u postupku nije, suprotno apelantovim tvrdnjama, korišćen navedeni nalaz i mišljenje vještaka koji je sačinjen u fazi istrage kao dokaz protiv apelanta, već, naprotiv, da je tužilac na glavnoj raspravi odustao od saslušanja tog vještaka i njegovog nalaza kao dokaza. Dalje, iz osporenih presuda je vidljivo da je, nakon što je navedeni vještak samoinicijativno dostavio sudu akt u kojem je redukovao i djelimično izmijenio svoj nalaz i mišljenje (zbog čega je Tužilaštvo i odustalo od toga nalaza kao dokaza), prvostepeni sud, shodno odredbama procesnog zakona, dao i odbrani i Tužilaštvu mogućnost da angažuju i druge vještake, što su oni učinili (pa je apelantova odbrana, štaviše, angažovala i navedenog vještaka, te, kako je istaknuto u osporenim presudama, „pokušala sporni nalaza iskoristiti u svoju korist“).
30. Osim toga, evidentno je da je Okružni sud u žalbenom postupku razmotrio ove apelantove navode, te obrazložio da je nesporno da je prvostepeni sud prilikom ocjene dokaza koristio nalaze i mišljenja (druga) dva poimenično navedena vještaka, iskaze svjedoka i druge pobrojane materijalne dokaze te utvrdio da se nalazi svih navedenih vještaka u suštini podudaraju kako jedni sa drugima, tako i sa ostalim sprovedenim dokazima, te da je, ocjenjujući svaki taj dokaz posebno i sve dokaze u međusobnoj vezi, donio odluku o apelantovoj krivici. S obzirom na navedeno, Ustavni sud apelantove navode o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog korišćenja nezakonitog dokaza smatra neosnovanim.
31. U vezi sa apelantovim navodima da nije bio u ravnopravnom položaju sa Okružnim tužilaštvom, jer je prvostepeni sud omogućio tom tužilaštvu da sprovede novo vještačenje nakon što je Tužilaštvo odustalo od nalaza i mišljenja koje je sačinjeno u toku istrage, Ustavni sud podsjeća na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. U stvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
32. S tim u vezi, a u kontekstu navedenog u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud ponavlja da je, suprotno apelantovim navodima, Osnovni sud, kada je dopustio Okružnom tužilaštvu da angažuje novog vještaka i da izradi novi nalaz i mišljenje, istu mogućnost pružio i apelantu nakon čega je apelant za potrebe odbrane, pored poimenično navedenog vještaka, angažovao tog istog vještaka koji je sačinio nalaz i mišljenje za Okružno tužilaštvo u toku istrage. Pored toga, suprotno apelantovim navodima, sporni nalaz i mišljenje navedenog vještaka nisu bili izmijenjeni, niti je Okružno tužilaštvo od njega odustalo u toku istrage, što bi bio uslov da optužnicu ne potvrdi sudija za prethodni postupak, nego je tek na glavnoj raspravi odlučio da ga neće koristiti kao dokaz, te izvršio izmjenu optužnice u činjeničnom dijelu u skladu s tim, a što je mogućnost koju propisuju odredbe člana 282 ZKP. Ustavni sud, osim toga, zapaža da je apelant imao mogućnost da u istom kapacitetu kao i Okružno tužilaštvo predlaže i izvodi i ostale dokaze kako materijalne, tako i da saslušava svjedoke, što je nesumnjivo apelant i koristio. Sama činjenica da apelant svojim dokazima nije uspio dovesti u pitanje dokaze Okružnog tužilaštva ne ukazuje na neravnopravnost apelanta u odnosu na to tužilaštvo. Zbog svega navedenog, Ustavni sud i apelantove navode o neravnopravnom položaju u odnosu na Okružno tužilaštvo smatra neosnovanim, pa time neosnovanim i navode o kršenju prava iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije kada redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta nisu koristili nezakonito dobijene dokaze, kao ni kada je apelant imao i koristio mogućnost da u istom kapacitetu kao Okružno tužilaštvo izvodi dokaze, odnosno predlaže vještačenja, saslušava svjedoke i prezentuje materijalne dokaze zbog čega nije narušen princip ravnopravnosti stranaka pred sudom.
35. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić