Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3485/14 (D. B.)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3485/14
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3485/14, rješavajući apelaciju Dragana Beribake, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ˗ Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Beribake podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 026293 14 Gž od 29. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 P 026293 12 P od 21. oktobra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Beribaka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 026293 14 Gž od 29. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 026293 12 P od 21. oktobra 2013. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena kompletna osporena presuda Osnovnog suda), od apelanta je 24. oktobra 2014. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 17. novembra 2014. godine dostavio traženu dopunu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Nedeljke Divčić, zastupnice maloljetnog M. B. i Miljana Beribake (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 9. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tuženi su dostavili odgovor 18. septembra, a Osnovni sud 29. septembra 2014. godine. Okružni sud u ostavljenom roku, koji je istekao 30. septembra 2014. godine, nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 026293 12 P od 21. oktobra 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu se zaključno sa 12. decembrom 2012. godine smanjuje obaveza izdržavanja koju je dužan davati tuženim na osnovu Presude Osnovnog suda, Odjeljenje Istočno Sarajevo, broj P-252/04 od 8. oktobra 2004. godine, tako da je apelant obavezan da doprinosi za izdržavanje drugotuženog (maloljetnog sina M. B.) iznos od 15% od svoje plaće sve dok za to postoje zakonski uvjeti. Presudom je odlučeno da troškove parničnog postupka podmiruje apelant.
6. U obrazloženju je navedeno da je u toku postupka, na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je Presudom tog suda, Odjeljenje Istočno Sarajevo, broj P-252/04 od 8. oktobra 2004. godine utvrđena apelantova obaveza na ime izdržavanja tuženih, maloljetnih sinova M. B. (koji je u međuvremenu postao punoljetan) i M. B. (koji je još uvijek maloljetan), mjesečno 50% od ostvarenih primanja, bez naznake pojedinačnih iznosa i procenata, što, shodno sudskoj praksi, kako je naveo taj sud, znači da je apelant obavezan na ime izdržavanja sinova izdvajati po 25% ostvarenih primanja. Navedeno je da je utvrđeno da je M. B. apelantov sin koji je u međuvremenu postao punoljetan i u školskoj 2013/2014. godini postao redovan student prve godine Mašinskog fakulteta na Odsjeku mašinstva i inženjerskog dizajna, a drugi sin M. B. je učenik srednje škole, te da apelant mjesečno ima primanja od 1.116,00 KM, bez toplog obroka. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za izmjenu ranije odluke o izdržavanju, bez obzira na to što se apelant poziva na činjenicu da je stariji sin u međuvremenu postao punoljetan, ali da pri tom iznosi netačnu tvrdnju da taj sin nije nastavio školovanje. Naime, kako je naveo taj sud, iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelantov stariji sin redovan student Mašinskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Osnovni sud je obrazložio da niti jednom drugom činjenicom apelant nije dokazao da su se u međuvremenu promijenile okolnosti koje bi mogle utjecati na izmjenu ranije odluke o visini izdržavanja, štaviše, iz provedenih dokaza proizlazi da su se kod tuženih okolnosti promijenile nagore jer su sada stariji pa su time porasle i potrebe za njihovo izdržavanje.
7. Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 83. stav 3. Porodičnog zakona Republike Srpske propisano da roditelji imaju dužnost i pravo da prema svojim prilikama omoguće daljnje školovanje svoje djece vodeći računa o njihovim sposobnostima, sklonostima i opravdanim željama. Osnovni sud je naveo da se, s tim u vezi, apelantova konkretna obaveza sastoji u tome da omogući starijem sinu školovanje na fakultetu, ocjenjujući njegove sposobnosti i da je ta želja opravdana, a posebno jer je apelant u mogućnosti da to i čini jer neće biti stavljen u nepovoljniji položaj nego što je do sada bio. Obrazloženo je i da u odnosu na maloljetnog sina Osnovni sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti za smanjenje izdržavanja do minimalnih 15% od apelantovih primanja, s obzirom na to da se ni u tom dijelu nisu promijenile okolnosti jer o njihovoj promjeni apelant nije ponudio bilo kakav dokaz, niti je dokaze u tom smislu uopće izvodio u toku postupka. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u izreci.
8. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 89 1 P 026293 14 Gž od 29. maja 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je utvrdio da apelant nije dokazao da su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donijeta ranija presuda, a koje bi opravdavale njenu izmjenu u smislu smanjenja doprinosa za izdržavanje tuženih. Okružni sud je obrazložio da su se, naprotiv, okolnosti na osnovu kojih je donijeta ranija odluka promijenile samo u korist tuženih. Naime, kako je obrazložio Okružni sud, ranija odluka donijeta je 2004. godine, a od tada su tuženi postali stariji, tuženi M. B. u međuvremenu je postao punoljetan i upisan je kao redovan student na prvu godinu Mašinskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, što se, kako je naveo Okružni sud, apelantovom žalbom i ne osporava, a maloljetni M. B. sada je učenik trećeg razreda srednje škole. Okružni sud je naveo da su se time potrebe tuženih višestruko povećale kako zbog uzrasta tako i zbog školovanja.
9. Dalje je navedeno da, s druge strane, apelant nije dokazao da su se kod njega kao davaoca izdržavanja promijenile okolnosti tako da nije u mogućnosti plaćati izdržavanje u iznosu na koji je obavezan 2004. godine. Obrazloženo je da je apelant i dalje u radnom odnosu, da ostvaruje redovna primanja u vidu plaće (1.116,00 KM, bez toplog obroka), a koja su znatno veća od primanja koja je imao u vrijeme donošenja ranije odluke (672,13 KM). S tim u vezi, navedeno je i da apelantova obaveza po osnovu kredita ne može utjecati na smanjenje njegove obaveze u pogledu izdržavanja tuženih, a također ni eventualna obaveza da doprinosi za izdržavanje majke, koja, kako je utvrđeno u prvostepenom postupku, ima svoja primanja. Okružni sud je istakao da na drugačije rješenje ove pravne stvari ne može utjecati ni činjenica da je majka tuženih u međuvremenu zasnovala radni odnos i da, nesporno, ostvaruje plaću u iznosu od 370,00 KM, s obzirom na to da je iznos kojim apelant doprinosi za izdržavanje tuženih svakako nedovoljan za njihovo izdržavanje, posebno u odnosu na njihov uzrast i povećane potrebe, ali da stoga razliku potrebnu za njihovo izdržavanje nadoknađuje zakonska zastupnica svojim primanjima budući da tuženi žive s njom.
10. Okružni sud je naveo i da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe čl. 7, 94. i 123. ZPP kada je odbio njegov prijedlog da se provede dokaz saslušanja stranaka i zakonske zastupnice maloljetnog M. B. na okolnost mogućnosti potrebe tuženih za izdržavanje i mogućnosti doprinosa apelanta i zakonske zastupnice maloljetnog M. B. za njihovo izdržavanje. Naime, kako je obrazložio Okružni sud, iz stanja spisa proizlazi da prvostepeni sud nije, kako to tvrdi apelant, odbio ovaj prijedlog, već da je na pripremnom ročištu donio odluku o provođenju dokaza saslušanjem stranaka i zakonske zastupnice maloljetnog M. B. ali da je na glavnoj raspravi, shodno odredbama člana 164. ZPP, odlučio da se sasluša samo jedna stranka, odnosno apelant, s obzirom na to da su tuženi uskratili davanje iskaza. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud donio je presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja odluka morali voditi računa o odredbama člana 253. Porodičnog zakona, kojim je propisano da će se prilikom određivanja visine izdržavanja voditi računa o mogućnostima lica koje je dužno davati izdržavanje na način da će se u obzir uzeti sva njegova primanja i mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze na osnovu izdržavanja. Apelant navodi da redovni sudovi s tim u vezi nisu uzeli u obzir da mu od plaće ostane samo od 300,00 do 350,00 KM, od kojih izdržava sebe i majku, a preostali dio zarade odlazi na izdržavanje tuženih i otplatu rata kredita. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili i procesno pravo jer su odbili provesti dokaz koji je apelant predložio, odnosno saslušati tužene na okolnost njihovih stvarnih potreba, čime su ga, kako apelant smatra, onemogućili u iznošenju svih činjenica na kojima zasniva svoj zahtjev.
b) Odgovor na apelaciju
12. Osnovni sud je naveo da nije tačan apelantov navod da je sud odbio njegov prijedlog za saslušanje tuženih, jer je taj prijedlog sud prihvatio, ali su tuženi iskoristiti zakonsku mogućnost i odbili dati iskaz, a budući da se nije radilo o prijedlogu da se oni saslušaju kao svjedoci već kao stranke u postupku, to navedeni dokaz nije ni proveden. Zbog navedenog, kao i razloga iznesenih u svojoj presudi, Osnovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
13. Tuženi su naveli da apelant godinama pokušava da izbjegne plaćanje izdržavanja, pa da je zbog toga i podigao kredit, te da je tačan navod da je apelant izdržavao i svoju majku, ali da je ona umrla u aprilu 2014. godine, tako da više nema ni tu obavezu. Tuženi smatraju da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
V.Relevantni propisi
14. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:
Član 82.
Roditelji imaju dužnost i pravo da svoju maloljetnu djecu izdržavaju na način i pod uslovima određenim ovim zakonom.
Član 83.
(1) Roditelji imaju dužnost i pravo da se staraju o obrazovanju svoje maloljetne djece. (2) Roditelji su dužni da se brinu o redovnom osnovnom školovanju svoje djece.
(3) Roditelji imaju dužnost i pravo da prema svojim prilikama omoguće dalje školovanje svoje djece, vodeći računa o njihovim sposobnostima, sklonostima i opravdanim željama. Član 233. stav 1.
(1) Ako se djeca nalaze na redovnom školovanju, roditelji su dužni da im prema svojim mogućnostima obezbijede izdržavanje i nakon punoljetnosti, a najdalje do navršene 26. godine života, osim ako redovno školovanje nije u tom vremenu završeno iz opravdanih razloga.
Član 253.
(1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba.
(2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.
(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja.
Član 259. st. 1. i 2.
(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente.
(2) Ako se plata, penzija ili stalna novčana renta, iz kojih se alimentira izdržavanje ostvaruje u inostranstvu, plaćanje budućih mjesečnih iznosa može se odrediti i u fiksnom iznosu i u valuti u kojoj se ti prihodi ostvaruju.
Član 263.
(1) Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda.
(2) Prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva.
15. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 164.
Sud će odlučiti da se sasluša samo jedna stranka ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove pozivu suda.
VI.Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 89 1 P 026293 14 Gž od 29. maja 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
20. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
23. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, budući da se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama, tj. o apelantovoj obavezi za plaćanje izdržavanja maloljetnog i punoljetnog djeteta na redovnom školovanju.
24. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Porodičnog zakona kada su utvrdili da nisu ispunjeni uvjeti za izmjenu ranije donesene odluke o visini izdržavanja koje je dužan plaćati, te zato što nisu dopustili provođenje dokaza saslušanja tuženih. U vezi s tim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, jer očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da, u situaciji kada su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona ocijenili da nisu ispunjeni uvjeti da se izmijeni ranije donesena odluka o visini izdržavanja koje je apelant dužan davati za maloljetnog sina i sina koji je u međuvremenu postao punoljetan i redovan je student Mašinskog fakulteta, pri tome dajući jasne i argumentirane razloge za takvo odlučivanje, nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni odredbi Porodičnog zakona u okviru redovnih sudova. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti i elemente koji bi ukazivali na to da redovni sudovi nisu, u smislu odredbi člana 253. Porodičnog zakona (prema kojima će sud pri donošenju odluke o visini iznosa za izdržavanje maloljetnog djeteta voditi računa kako o uzrastu djeteta i potrebama djeteta za školovanje tako i o finansijskim mogućnostima i potrebama lica koje daje izdržavanje), ocijenili bitne činjenice za donošenje navedenih odluka. Naime, nesporno je da su redovni sudovi ispitali konkretnu situaciju i činjenice vezane za život parničnih stranaka (uključujući visinu plaće koju apelant sada prima u odnosu na visinu plaće u vrijeme donošenja inicijalne odluke o izdržavanju, kao i potrebe tuženih, s obzirom na njihovu životnu dob i školski status). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pri tom pružili mogućnost i apelantu i tuženim da sudu iznesu sve činjenice koje bi išle u prilog tome da redovni sudovi donesu pravičnu odluku povodom svih navedenih pitanja koja su raspravljana u konkretnom postupku, te da su se pri tom tuženi koristili zakonskom mogućnošću iz člana 164. ZPP i uskratili davanje iskaza. Ustavni sud zapaža da nije u pitanju odbijanje redovnih sudova da provedu dokaz koji je apelant predložio, kako to apelant tvrdi, s obzirom na to da je Osnovni sud prihvatio apelantov prijedlog za provođenje navedenog dokaza, ali da on, shodno citiranim odredbama člana 164. ZPP, nije proveden. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da neprovođenje navedenog dokaza nije utjecalo na utvrđivanje svih činjenica relevantnih za donošenje odluke u konkretnom slučaju, niti je time apelantu uskraćena mogućnost da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, budući da su sve okolnosti vezane za apelantove finansijske mogućnosti kao i za potrebe tuženih utvrđene na osnovu ostalih provedenih dokaza koji su detaljno precizirani u osporenim presudama.
27. Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode vezane za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, odnosno odredbi Porodičnog zakona i ZPP, pri odlučivanju o promjeni ranije odluke o visini iznosa za izdržavanje maloljetnog i punoljetnog djeteta na redovnom školovanju.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi osporene odluke donijeli u skladu s relevantnim odredbama Porodičnog zakona i kada tuženi nisu saslušani kao stranka u postupku jer su koristili mogućnost da uskrate davanje iskaza, a ta je mogućnost propisana odredbama člana 164. ZPP.
31. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić