Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-606/12 (A. A.)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivično djelo
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-606/12
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 606/12, rješavajući apelaciju Amira Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Avdića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 K 04449 11 Kž 2 od 10. novembra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 04449 11 K od 7. jula 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amir Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. februara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 004449 11 Kž 2 od 10. novembra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 004449 11 K od 7. jula 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora koju apelant izdržava po Presudi Kantonalnog suda broj 03 0 K 004449 11 K od 7. jula 2011. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom broj AP 606/12 od 14. marta 2012. godine Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. stav 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 20. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalno tužilaštvo je dostavilo odgovor 27. februara 2012. godine, Kantonalni sud 28. februara 2012. godine a Vrhovni sud 2. marta 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 004449 11 K od 7. jula 2011. godine apelant je proglašen krivim da je na način i u vrijeme pobliže opisano u dispozitivu presude „kao saizvršilac usmrtio Hajdarhodžić Jasenka (u daljnjem tekstu: ubijeni), Mehića Damira (u daljnjem tekstu: oštećeni) pokušao usmrtiti, te pucanjem iz vatrenog oružja izazvao opasnost za život ljudi“ čime je učinio krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam godina, ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi s članom 28. KZFBiH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, i izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. KZFBiH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, sve u vezi s članom 31. KZFBiH, pa je uz primjenu člana 54. stav 2. tačka b) istog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina u koju mu je, na osnovu člana 57. stav 1. KZFBiH, uračunato vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru Wiesbadena u SR Njemačkoj od 27. aprila 2010. godine do 12. oktobra 2010. godine, i u pritvoru KPZ Tuzla od 12. oktobra 2012. godine pa nadalje.
7. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, koje je predložilo tužiteljstvo, odbrane i dokaza koje je izveo sud (str. 3, 4 i 5), čiji je sadržaj prezentirao u obrazloženju osporene odluke, između ostalih, i iskaza svjedoka i vještačenja preciziranih u presudi (vještaka specijaliste za sudsku medicinu i patologiju, vještaka za tragove biološkog porijekla i vještaka za balistiku), utvrđeno da je apelant 7. decembra 2008. godine u Tuzli, u vrijeme precizirano u presudi, neposredno ispred auto kuće „Gaz auto“ gdje su u parkiranom automobilu sjedili ubijeni i oštećeni, nakon što su dan prije ubijeni i druga lica na mjestu preciziranom u presudi napali saizvršioca Kemala Selimovića, kao vozač automobila Ford Orion u kojem su se pored apelanta nalazili saizvršioci i još dva NN lica, zaustavio automobil nakon čega su, s ciljem da usmrte ubijenog i oštećenog, svi koji su bili u automobilu pucajući zajedno, ispalili najmanje 56 hitaca u pravcu automobila u kojem su bili ubijeni i oštećeni. Utvrđeno je da je tom prilikom „ubijeni lišen života“ dok je oštećeni pretrpio ozljede precizirane u presudi a da je osim toga i Faik Čakišić, čuvar u firmi „Gaz auto“ slučajno ranjen u pucnjavi, te da su se u tim apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnih djela ubistva, ubistva u pokušaju i izazivanja opće opasnosti, za šta je apelant i proglašen krivim i izrečena mu kazna zatvora.
8. U presudi je navedeno da u toku vještačenja nije bilo moguće u tvrditi iz kojeg oružja potiču ispaljeni hici, posebno onaj koji je nanio smrtonosne povrede ubijenom, ali da je nesporno utvrđeno da su hici ispaljeni iz najmanje pet različitih oružja te da je hitac od kojeg je, slučajno, ranjen radnik Faik Čakišić ispaljen iz automatske puške koju je, kako je utvrđeno u postupcima koji su vođeni protiv saizvršilaca, koristio saizvršilac Kemal Selimović. Kantonalni sud je obrazložio i da je na osnovu detaljno interpretiranih iskaza svjedoka poimenično navedenih u presudi, nesporno utvrđeno da je i apelant imao oružje - pištolj i koristio ga tokom događaja ali da nije bilo moguće utvrditi o kojoj vrsti pištolja se radilo i koliko je metaka apelant ispalio. S obzirom na navedeno, kao i da apelantova odbrana nije dovela u pitanje provedene dokaze i utvrđenje da je i apelant učestvovao u pucnjavi (a ne da je samo bio vozač, kako je tvrdila apelantova odbrana), Kantonalni sud je zaključio da je apelant bio svjestan da pucajući iz pištolja nepoznate marke i kalibra u pravcu vozila u kojem su bili ubijeni i oštećeni, ubijenog i oštećenog može usmrtiti pa da je to htio i bio svjestan kako navedenog tako i činjenice da pucanjem može izazvati i opasnost za živote drugih ljudi pa je i to htio, apelant kao saizvršilac krivično odgovoran u granicama svoga umišljaja za počinjena krivična djela ubistva, ubistva u pokušaju i izazivanje opće opasnosti u sticaju, za šta je proglašen krivim i utvrđena mu je kazna kao u dispozitivu presude.
9. Protiv navedene presude i apelant i Kantonalno tužilaštvo su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu koji je, Presudom broj 03 0 K 004449 11 Kž 2 od 10. novembra 2011. godine, odbio kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branitelja, a uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i u odluci o kazni preinačio prvostepenu presudu tako da se apelantu za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav
1. KZFBiH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a iz te presude preuzimaju kao utvrđene kazne zatvora u trajanju od dvije godine za krivično djelo pokušaj ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi s članom 28. KZFBiH i kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca za krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 1. KZFBiH, sve u vezi s članom 31. tog zakona, pa je na osnovu člana 54. stav 1. tačka b) KZFBiH apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina u koju mu se na osnovu člana 57. stav 1. KZFBiH uračunava vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru Wiesbadena u R Njemačkoj od 27. aprila 2010. godine do 12. oktobra 2010. godine i u pritvoru KPZ Tuzla od 12. oktobra 2012. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
10. U obrazloženju odluke, Vrhovni sud je istakao da se žalbeni prigovori koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nisu mogli podvesti pod postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer nedostaju potrebni razlozi zbog čega se sud nije ni mogao upustiti u ocjenjivanje opravdanosti ovog žalbenog osnova. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud na dovoljno jasan način rasvijetlio činjenično stanje iz osporene presude kada je prihvatio da je apelant upotrijebio pištolj nepoznate marke i kalibra kojom prilikom su pored apelanta djelovali i Kemal Selimović i Irfan Smajić (u daljnjem tekstu: saizvršioci) i još dvije NN osobe koji su pucali iz vatrenog oružja da bi usmrtili ubijenog i oštećenog, te su ispalili najmanje 56 hitaca u pravcu zaustavljenog motornog vozila u kojem su se nalazili navedeni oštećeni. Navedeno je da takva utvrđenja prvostepeni sud nije prihvatio na osnovu iskaza jednog svjedoka kako tvrdi apelant (bez konkretizacije o kojem se svjedoku radi) već na osnovu iskaza više svjedoka, vještačenjem i na osnovu ostalih brojnih materijalnih dokaza. Vrhovni sud je naveo i da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da je pored saizvršilaca i još dvije nepoznate osobe i apelant pucao iz pištolja nepoznate marke u vozilo u kojem su se nalazili oštećeni kako bi ih lišili života, te da žalbeni navodi koji se odnose na predstavljanje položaja suvozača i njegovo postupanje koje se odnosi na pucanje iz puške iz vozila kojim je upravljao apelant kao i utvrđenje najveće ubojne moći od korištenog oružja u toku događaja, po ocjeni Vrhovnog suda, ne isključuju mogućnost da je i apelant zajedno s ostalim saučesnicima ovog krivičnog djela postupao onako kako je opisano u izreci osporene presude. Prvostepeni sud je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, na osnovu izvedenih dokaza i to iskaza oštećenog, svjedoka poimenično navedenog u presudi, iskaza apelanta datog u svojstvu svjedoka, zatim iskaza saizvršilaca (u svojstvu svjedoka), svjedoka poimenično navedenih u presudi te nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine, vještaka za balistiku i mehanoskopsko vještačenje i ostalih dokaza navedenih u obrazloženju prvostepene presude, izveo pravilan zaključak da je apelant, na način opisan u dispozitivu presude, kao saizvršilac učinio radnje za koje je proglašen krivim. Takvu ocjenu dokaza Vrhovni sud smatra zadovoljavajućom s aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza, pa se prigovori iz žalbe smatraju neosnovani.
11. Također, kako je dalje naveo Vrhovni sud, prvostepeni sud je koristio za izvođenje svojih činjeničnih i pravnih zaključaka i pravosnažne presude Kantonalnog suda protiv osuđenih saizvršilaca, iz čijih činjeničnih opisa ne proizlazi da su osuđeni saizvršioci proglašeni krivim «za ubistvo istog oštećenog», odnosno da su ga oni lišili života, već naprotiv, iz tih presuda se vidi da je u oštećenog pucalo pet osoba iz vatrenog oružja među kojima su bili i oni, a nema činjeničnog određenja iz kojeg vatrenog oružja je ubijeni lišen života. Navedeno je, kako dalje ističe Vrhovni sud, potvrđeno i balističkim vještačenjem iz kojeg također proizlazi da se u oštećene pucalo iz pet vrsta oružja, dok je također utvrđeno da je automatsku pušku koristio saizvršilac Kemal Selimović, pištolj marke «Kolt» saizvršilac Irfan Smajić, te da su korištena i tri pištolja nepoznate marke i kalibra od kojih je jedan koristio apelant a druga dva dvije NN osobe. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je apelant s mjesta vozača, pored prethodno navedenih osoba koje su se nalazile u vozilu, pucao iz vatrenog oružja u oštećenog i ubijenog koji su se nalazili u parkiranom vozilu te da je bio svjestan zajedničkog napada, odnosno znao je da preduzimanjem takvih radnji (pucanje iz vatrenog oružja) može dovesti do lišenja života ubijenog i oštećenog tako i dovesti u opasnost živote drugih ljudi koje su kao posljedica takvog postupanja i nastupile.
12. U odnosu na apelantove žalbene navode da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari jer je apelant osuđen osporenom odlukom nakon dvije pravosnažne presude za koje su suđene druge osobe za istu stvar, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari. Naime, prema obrazloženju Vrhovnog suda, pravosnažna presuda kojom je tada optuženi Kemal Selimović proglašen krivim i osuđen se odnosi na krivično djelo koje je učinio u saizvršilaštvu, dakle s još četiri osobe, kojom prilikom je ispaljeno najmanje 56 hitaca iz vatrenog oružja u pravcu zaustavljenog vozila u kojem su se nalazili ubijeni i oštećeni kojom prilikom je lišen života ubijeni dok je oštećeni ranjen, a osobi poimenično navedenoj u presudi su nanesene lake tjelesne povrede. Dakle, ne radi se o ispaljivanju jednog metka niti je utvrđeno da je od ispaljenog jednog metka iz automatske puške Kemal Selimović lišio života ubijenog, odnosno za takvo nešto nije ni proglašen krivim ni osuđen Kemal Selimović, kako to, prema obrazloženju Vrhovnog suda, nepravilno apelant predstavlja u žalbi. S obzirom na navedeno i saizvršilačko djelovanje osoba koje su pucale iz vatrenog oružja u vozilo u kojem su se nalazili oštećeni, među koje spadaju i apelant te saizvršioci koji su ranije osuđeni, po ocjeni Vrhovnog suda, ne radi se o presuđenoj stvari. Ispitujući prvostepenu presudu u odluci o kazni Vrhovni sud je istakao da niti jedna utvrđena olakšavajuća i otežavajuća okolnost navedena u obrazloženju osporene presude žalbenim prigovorima niti optužbe niti odbrane nije dovedena u pitanje. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da je apelantu preblago utvrđena kazna zatvora za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi s članom 31. KZFBiH i preblago izrečena jedinstvena kazna zatvora tako da je uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i u odluci o kazni preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je naveo da situacija u kojoj su „svi pucali – svi su odgovorni“ je direktno suprotna utvrđenju da je samo jedno oružje i jedan metak prouzrokovao smrt „pa se onda sud trebao usmjeriti na obavezu tužioca da kod tako utvrđenog stanja dokaže tko je od onih koji su pucali prouzrokovao smrt“, a ne navedenu obavezu prebaciti na odbranu. Apelant ističe da je „poseban problem nelogičnost u dokaznom postupku u kome je ukazano da su dvije osobe presuđene za istovrsno krivično djelo“, pa sada postoje tri presude u kojima je utvrđeno da su pucale tri osobe te da su one počinile ubojstvo ali je problem logičke i zakonske prirode u tome što je u sve tri presude utvrđeno da je smrt nastala od jednog metka iz jednog oružja, zbog čega smatra da presude nisu dovoljno obrazložene. Apelant navodi i da postoji „potpuna proizvoljnost u primjeni prava jer je fizički nemoguće da su pucale tri osobe i da su pravno odgovorne za smrt koju je prouzrokovao jedan metak“. Apelant smatra da je navedenim postupanjem redovnih sudova povrijeđen i principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo s obzirom da se „išlo sistemom negativne selekcije a ne po principu pozitivne zakonske selekcije, koja se ogleda u obavezi da utvrdi da je on pucao jer nitko nije kriv dok se suprotno ne dokaže“, te da bi se primijenio stav da su svi odgovorni jer nije moguće utvrditi ko je zaista pucao sud je morao dati razloge o odlučnim činjenicama i obrazložiti „zašto je zauzeo stav da dalje nije moguće vršiti vještačenje i identifikaciju zrna odnosno pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje u nalaženju ko je odgovoran u ispaljivanju samo jednog metka koji je prouzrokovao smrt“.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u postupku koji je vođen protiv apelanta nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva, te da je tužilaštvo ispunilo svoje zakonske obaveze i dokazalo da su ova krivična djela učinjena u saizvršilaštvu zbog čega nije bilo zakonskog osnova da se apelant oslobodi od optužbe.
15. Kantonalni sud je naveo da su osporene presude donesene uz potpuno poštivanje zakona, ustavnih prava i prava zagarantiranih Evropskom konvencijom, te da ostaju u cijelosti kod razloga iznesenih u njihovoj presudi.
16. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su apelantovi navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti.
V. Relevantni propisi
17. U Krivičnom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 28.
Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne učinjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Član 31.
Saučinitelj Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo. Član 166.
Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
Član 323.
Izazivanje opće opasnosti (1) Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom opće opasnom radnjom ili opće opasnim sredstvom izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
18. U Zakonu o krivičnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu a članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 004449 11 Kž 2 od 10. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su njima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
26. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
27. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava jer je osuđen na osnovu zaključka redovnih sudova da su svi koji su pucali krivi za ubistvo iako ničim nije dokazano ko je pucao i iz kojih oružja, te ko je ubica, zbog čega smatra da su prekršeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, te da se radi o presuđenoj stvari jer su već ranije dva lica osuđena za isto krivično djelo. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje presude pri čemu imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
29. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka različitih struka preciziranih u presudama te drugih materijalnih dokaza, također preciziranih u presudama, nesporno utvrdili da su apelant, saizvršioci i još dva NN lica, zajedno – dakle, kao saizvršioci - izvršili krivična djela iz člana 166. stav 1, člana 166. stav 1. u vezi s članom 28. i člana 323. stav 1. u vezi s članom 31. KZFBiH, koja su im stavljena na teret i da su im za ta djela izrečene kazne zatvora kao u dispozitivima sudskih presuda. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je saizvršilaštvo oblik izvršilaštva koji postoji kada više lica, koja ispunjavaju sve uvjete koji se zahtijevaju za izvršioca, na osnovu zajedničke odluke, svjesno i voljno, učine određeno krivično djelo. Za razliku od saučesnika u užem smislu, saizvršilac ne učestvuje u djelu koje ostvaruje neko drugo lice (tuđem djelu), već svi zajednički ostvaruju (svoje) zajedničko djelo, pri čemu svaki od njih u značajnoj mjeri doprinosi izvršenju krivičnog djela. To znači da je za postojanje saizvršilaštva potrebno da budu ispunjene subjektivne i objektivne pretpostavke: zajednička odluka ili kolektivna izvršilačka volja (subjektivna pretpostavka) i preduzimanje radnje kojom se učestvuje u ostvarenju zajedničkog krivičnog djela (objektivna pretpostavka). Pri tom je svaki saizvršilac izvršilac krivičnog djela koje je ostvareno te ako više lica učestvuje u radnji izvršenja, svako od tih lica će biti kažnjeno kaznom koja je propisana za to djelo.
30. S obzirom na navedeno Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je apelant sa saizvršiocima i još dvije NN osobe, djelujući zajednički i po prethodnom dogovoru i planu, učestvovao u spornom događaju koji je rezultirao ubistvom, pokušajem ubistva te slučajnim ranjavanjem radnika firme koja se nalazila u blizini mjesta događaja, čime su se nesumnjivo stekli svi elementi bića krivičnih djela ubistva, ubistva u pokušaju i izazivanja opće opasnosti iz čl. 166. i
323. KZFBiH u vezi s čl. 28. i 31. tog zakona. Ustavni sud zapaža da su u vezi s tim, redovni sudovi dali argumentirano i jasno obrazloženje koje je u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža i da je nesporno utvrđeno da su svih pet osoba koje su se nalazile u automobilu kojim je upravljao apelant imale oružje i pucale iz njega, te da sama činjenica da nije bilo moguće utvrditi iz kojeg od tih oružja (s obzirom i da oružja koja su koristili apelant i NN osobe nije bilo moguće identificirati) je ispaljen hitac koji je usmrtio ubijenog, ne predstavlja dokaz da apelant nije pucao i učestvovao u izvršenju djela, kako su i obrazložili redovni sudovi.
31. S tim u vezi Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima (posebno s obzirom na situaciju kada su čahure ili nedostajale ili su bile nepodobne za identifikaciju te uzimajući u obzir utvrđenja do kojih se došlo provođenjem ostalih dokaza u postupku) nema proizvoljnosti u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo kada je zaključeno da su apelant i saizvršioci u saizvršilaštvu počinili ova krivična djela. Ovo stoga jer je, kako je već istaknuto, nesporno utvrđeno da su predmetna krivična djela učinjena uz zajednički dogovor i zajedničko poduzimanje radnji izvršenja, dakle, u saizvršilaštvu, za šta odgovaraju svi saizvršioci i svi se smatraju počiniocima tog krivičnog djela, a to su, prema provedenim dokazima, u konkretnom slučaju i apelant i oba saizvršioca (kao i dvije NN osobe). Pri tom Ustavni sud ima u vidu da niti iz jedne činjenice predmeta, suprotno apelantovim navodima, ne proizlazi da je teret dokazivanja porijekla metka kojim je usmrćen ubijeni bio prebačen s tužilaštva na apelanta niti apelant u apelaciji nudi bilo kakav dokaz ili argument u korist toj svojoj tvrdnji. Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava neosnovanim.
32. Analogno navedenom Ustavni sud, također, smatra neosnovanim i apelantove navode da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari jer su, kako tvrdi, već ranije dvije osobe (saizvršioci) dvjema pravosnažnim presudama osuđeni za isto djelo. Pri tom Ustavni sud upućuje na elaboraciju iz prethodne tačke ove odluke vezanu za pojam saizvršilaštva, te podsjeća da su oba saizvršioca i osuđeni za ista krivična djela jer je utvrđeno da su ih počinili u saizvršilaštvu (s apelantom i dva NN lica), kao što je i obrazložio Vrhovni sud, a činjenica da su sva tri krivična postupka - protiv saizvršilaca i apelanta - vođena odvojeno ne daje tim postupcima i presudama donesenim u njima karakteristiku presuđene stvari.
33. Zatim Ustavni sud, dovodeći u kontekst navedeno u prethodnim tačkama ove odluke s apelantovim tvrdnjama da su u njegovom slučaju prekršeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, podsjeća da su navedeni principi garantirani članom 6. stav 2. Evropske konvencije prema kojem se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže po zakonu. Naime, jedna od neposrednih posljedica presumpcije nevinosti je zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog.
34. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od osnovnih principa i ZKP-a da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Tako je i članom 3. ZKPFBiH propisano da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja (stav 1), te da sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog (stav 2).
35. Dakle, u ZKP-u je propisana presumpcija nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a presumpcija nevinosti se ne odnosi samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog, ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost.
36. S tim u vezi, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant nesporno zajedno s ostalim saizvršiocima (uključujući i dva NN lica) počinio krivična djela za koja su proglašeni krivim kako apelant tako i sazivršioci i za šta su im izrečene zatvorske kazne. Zbog toga Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama o kršenju principa presumpcije nevinosti, budući da ništa ne ukazuje da su sudovi postupali s predubjeđenjem o apelantovoj krivici i time prekršili princip prema kojem svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da se, primjenom principa iz prethodnih tačaka, nisu stekli uvjeti da sudovi u krivičnom postupku čije su odluke osporene odluče presudom na način koji je povoljniji za apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da nema mjesta ni apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud i apelantove navode o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
37. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i
2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo niti se radi o presuđenoj stvari jer je nesporno da je apelant kao saizvršilac učestvovao u izvršenju krivičnih djela za koja su, u odvojenim postupcima koji su vođeni protiv apelanta i protiv saizvršilaca, i apelant i saizvršioci proglašeni krivim i izrečene im zatvorske kazne. Nema kršenja ni principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu postupali s predubjeđenjem o apelantovoj krivici niti su se stekli uvjeti, koje postavlja načelo in dubio pro reo, da sudovi u krivičnom postupku čije su odluke osporene odluče presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić