Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4848/11 (H. H.)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4848/11

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4848/11, rješavajući apelaciju Hasne Huseinbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasne Huseinbašić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 001247 11 Gž od 12. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 001247 05 P od 30. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hasna Huseinbašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz mjesta Rajševe kod Teslića, koju zastupa Marijana R. Savić, advokatica iz Teslića, podnijela je 19. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 001247 11 Gž od 12. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 001247 05 P od 30. juna 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te od tužitelja „Partner mikrokreditna fondacija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 31. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 2. decembra 2014. godine zatraženo da dostavi spis na uvid.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 22. avgusta 2014. godine. Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio spis na uvid. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužitelj je kao tražitelj izvršenja 26. januara 2006. godine podnio prijedlog protiv apelantice kao izvršenika, radi izvršenja vjerodostojne isprave, vlastite mjenice, izdate u Tesliću 3. avgusta 2004. godine, koja je dospjela na naplatu 9. avgusta 2005. godine, prema kojoj apelantica tužitelju duguje iznos od 5.270,00 KM.

6. Postupajući povodom tužiteljevog prijedloga, Osnovni sud je 26. januara 2006. godine donio Rješenje o izvršenju broj I 275/05, protiv kojeg je apelantica izjavila prigovor, pa je Osnovni sud, rješavajući o prigovoru, donio Rješenje broj I 257/05 od 24. avgusta 2006. godine, kojim je odlučeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i istovremeno da se izvršenje odgađa, te da će se nastaviti na tužiteljev prijedlog nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ukoliko tužitelj uspije s tužbom.

7. Odlučujući o tužiteljevoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 013-0-Gž-06-000800 od 20. decembra 2006. godine, kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Osporene odluke donesene u parničnom postupku

8. Osnovni sud je, postupajući povodom uređene tužbe (iz raspoloživih dokaza se ne može utvrditi kada je parničnom sudu dostavljen spis, niti kada je tužitelj uredio tužbu), donio Presudu broj 87 0 P 001247 05 P od 30. juna 2011. godine, kojom je apelantica obavezana da tužitelju na ime duga po osnovu zaključenog ugovora o kreditu od 3. septembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) isplati ukupan iznos od 5.270,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 9. avgusta 2005. godine, uz naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

9. U toku dokaznog postupka na ročištu za glavnu raspravu izvedeni su tužiteljevi dokazi i to su pročitani sporni ugovor, otplatni plan Aneks A po osnovu spornog ugovora, mjenica serijskog broja RS.419295691, izvještaj o posjeti klijenta od 17. maja 2005. godine i ovjera podataka dužnika od 31. avgusta 2004. godine. Nakon ocjene provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Prvostepeni sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li postoji bilo kakva apelanticina obaveza na ime duga po osnovu spornog ugovora, odnosno da li su parnične stranke zaključile sporni ugovor, da li je apelantica potpisala bilo što u vezi sa spornim ugovorom, što uključuje sporni ugovor, mjenicu i izjavu o mjenici.

11. Osnovni sud je uvidom u tužiteljeve dostavljene materijalne dokaze utvrdio da su parnične stranke zaključile sporni ugovor na iznos od 6.000,00 KM sa rokom otplate od 24 mjeseca, po mjesečnoj kamatnoj stopi od 0,95%, sa namjenom upotrebe kredita za kupovinu brente, da je s ciljem obezbjeđenja ispunjenja spornog ugovora izdata mjenica, da je apelantica ovjerila podatke za dužnika u firmi „Razvoj komerc“ Blatnica – Teslić, da je apelantica podigla novac od kredita, pri čemu je potpisala izvještaj o posjeti klijenta 17. maja 2005. godine u mjestu Rajševi, na kojem je navedeno da će svoje dugovanje po spornom ugovoru isplatiti do 20. maja 2005. godine, te konačno da apelantica nije otplaćivala rate kredita.

12. Na osnovu provedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da su parnične stranke na osnovu spornog ugovora stupile u obligacionopravni odnos u kojem je tužitelj svoju obavezu prema apelantici u cijelosti ispunio, a apelantica to isto nije učinila prema tužitelju, a što je bila dužna, u smislu odredbe člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu apelantica ničim nije dokazala svoje tvrdnje da nije potpisala sporni ugovor, mjenicu i druge dokumente, što je bila dužna učiniti, u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP.

13. Konačno, Osnovni sud se pozvao na izvještaj o posjeti klijentu od 17. maja 2005. godine, iz kojeg je proizašlo da je apelantica obećala da će do 20. maja 2005. godine isplatiti svoja dugovanja prema tužitelju, pri čemu apelantica tada ni na koji način nije osporila svoju obavezu prema spornom kreditu. Osnovni sud je u takvim okolnostima ocijenio da je apelantica imala zakonsku mogućnost da protiv tužitelja ili trećih lica pokrene odgovarajuće postupke pred nadležnim organima radi zaštite svojih prava, ali iz priloženih dokaza tako što ne proizlazi, niti se apelantica o tome izjašnjavala.

14. Osnovni sud je odluku o kamatama donio saglasno odredbi člana 277. stav 1. ZOO-a, a odluku o troškovima saglasno odredbama čl. 386. stav 1. i 387. stav 1. ZPP.

15. Odlučujući o žalbi, koju je apelantica pogrešno označila kao prigovor, u kojoj nisu navedeni nikakvi zakonski razlozi, ali je Okružni sud iz sadržaja podneska zaključio da se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, uz prijedlog da se obavi grafološko vještačenje potpisa na spornom ugovoru i mjenici, Okružni sud je Presudom broj 87 0 P 001247 11 Gž od 12. novembra 2011. godine odbio žalbu i potvrdio osporenu presudu. Nakon što je preispitao osporenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, u smislu relevantnih odredaba ZPP, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo donoseći osporenu presudu, za što je u obrazloženju dao jasne i dovoljne razloge koje u cijelosti prihvata.

16. Okružni sud je pojasnio da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelantica potpisala sporni ugovor i mjenicu, te da je podigla novac na ime kredita, da novac tužitelju nije vratila, a da svi apelanticini suprotni navodi nemaju uporište u provedenim dokazima. U vezi s apelanticinim ključnim prigovorima kojim osporava svoje potpise na provedenim dokazima (sporni ugovor, mjenica i sl.), Okružni sud je zaključio da tim prigovorima apelantica samo pokušava da izbjegne obavezu koju je sebi stvorila potpisivanjem spornog ugovora jer apelantica pred prvostepenim sudom nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi dokazala svoje tvrdnje.

17. Drugostepeni sud se pozvao na odredbu člana 123. stav 1. ZPP, koja propisuje da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, što je tužitelj tokom postupka uspio, a što se za apelanticu ne može reći. Osim navedenog, Okružni sud je istakao da je apelantica tek u žalbi predložila da se obavi grafološko vještačenje potpisa na spornom ugovoru i mjenici, pri čemu nije navela razloge koji su je spriječili u tome da takav zahtjev postavi pred prvostepenim sudom. Okružni sud se u vezi s tim pozvao na odredbu člana 207. stav 1. ZPP, koja propisuje da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. U konkretnom slučaju, kako je istakao Okružni sud, apelantica do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom nije predložila nikakve dokaze kojim bi svoje tvrdnje dokazala, pa se predlaganje novog dokaza tek u žalbi, bez navođenja opravdanog razloga za takav propust, ne može prihvatiti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi da je osporenim odlukama narušen princip ravnopravnosti strana u postupku, pravo na kontradiktornost postupka kao bitan element pravičnog suđenja, te pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom. Apelantica smatra da je tužitelj trebao dokazati da potpis na spornim dokumentima pripada njoj, a ne obratno, budući da je apelantica u odgovoru na tužbu navela da potpisi na spornim dokumentima nisu njeni. Ukazuje na to da je Okružni sud prekršio odredbe ZPP jer je odlučivao o žalbi – prigovoru, kako je apelantica naslovila podnesak, jer je podnesak – žalba bio manjkav, pa je drugostepeni sud morao vratiti podnesak apelantici na uređenje. Predloženo je da se apelacija usvoji i utvrdi kršenje prava na koje se apelantica pozvala, uz obavezivanje Republike Srpske da apelantici zbog dužine trajanja postupka pred prvostepenim sudom na ime nematerijalne štete isplati iznos od 1.000,00 KM, te na ime troškova za izradu apelacije isti iznos od 1.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

19. Okružni sud je naveo da pred navedenim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica u apelaciji neosnovano pozvala. Neosnovnim su ocijenjeni navodi o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, te o pravilu tereta dokazivanja, budući da je tužitelj predložio sve potrebne dokaze u vezi s navodima u tužbi, pri čemu apelantica svoje tvrdnje pred prvostepenim sudom ničim nije dokazala, već je to pokušala učiniti tek u žalbi i to bez bilo kakvog obrazloženja zašto to nije učinila ranije. Istaknuto je još da Okružni sud nije morao vraćati žalbu na ispravku jer je podnesak koji je naslovljen kao prigovor sadržavao dovoljno elemenata za postupanje. Predloženo je da se apelacija odbije.

20. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da pred navedenim sudom nije bilo nikakvih kršenja apelanticinih prava, budući da je postupak proveden uz uvažavanje normi procesnog prava, pri čemu je na pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjeno relevantno materijalno pravo.

21. Tužitelj je apelanticine navode ocijenio neosnovanim. Pojasnio je da je apelantica u pozivu za pripremno ročište od 8. aprila 2011. godine bila uredno obaviještena o pravu i obavezi da najkasnije na pripremnom ročištu predloži dokaze i iznese činjenice na kojima zasniva svoje tvrdnje, o čemu je poučena i na samom pripremnom ročištu i tokom cijelog postupka, pa su njeni navodi o kršenju principa ravnopravnosti i kontradiktornosti ocijenjeni neosnovanim. V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 207. stav 1.

(1)U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda 87 0 P 001247 11 Gž od 12. oktobra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 19. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

27. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u razumnom roku pred prvostepenim sudom, te prava iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama koje su donesene u okviru parničnog postupka apelantica je obavezana na isplatu duga po osnovu spornog ugovora, što upućuje na zaključak da su se u predmetnom postupku utvrđivala apelanticina građanska prava i obaveza, te da se na predmetni postupak primjenjuju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A) Činjenično stanje i primjena procesnog prava

31. U vezi s apelanticinim prigovorima koji se odnose na proizvoljno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te na proizvoljnu primjenu procesnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

33. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova jer smatra da su sudovi trebali provesti dokaze kako bi utvrdili tačnost njenih navoda koje je istakla u odgovoru na tužbu kojim je osporila vjerodostojnost potpisa na spornom ugovoru, mjenici i drugim dokumentima, što dovodi u kontekst kršenja principa ravnopravnosti i kontradiktornosti. Ukazuje na procesni propust Okružnog suda koji je odlučivao o njenom podnesku naslovljenom kao „prigovor“ kao da je žalba, iako je podnesak bio manjkav, pa ga je iz tog razloga trebalo vratiti na doradu, pri čemu je nezadovoljna činjenicom da pred Okružnim sudom nije provedeno grafološko vještačenje, kako je to u žalbenom postupku tražila.

34. U vezi s tim prigovorima, Ustavni sud iz raspoloživih dokaza zapaža da je postupak pokrenut nakon prekida izvršnog postupka jer je apelantica uložila prigovor protiv rješenja o izvršenju. Ustavni sud zapaža da je apelantica već u izvršnom postupku izrazila sumnju u vjerodostojnost potpisa na mjenici (i drugim dokumentima), pa su upravo zbog toga stranke upućene na parnični postupak kako bi se sporne činjenice rasvijetlile. Ustavni sud primjećuje da apelantica tokom postupka prvostepenom sudu nije predočila niti jedan dokaz kako bi se za apelanticu sporna vjerodostojnost potpisa na spornom ugovoru i drugim dokumentima relevantno utvrdila. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključili da apelantica svoje navode ničim nije potkrijepila, budući da apelantica do zaključenja glavne rasprave nije tražila provođenje niti jednog dokaza, uključujući grafološko vještačenje. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba procesnog prava koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučivanja, Ustavni sud u takvim okolnostima smatra neosnovanim apelanticino pozivanje na kršenje principa kontradiktornosti i ravnopravnosti strana u postupku.

35. Ustavni sud smatra da nije bilo proizvoljnosti u postupanju Okružnog suda kada je, u skladu s članom 207. stav 1. ZPP, odbio apelanticin zahtjev istaknut tek u žalbi da se kao dokaz provede grafološko vještačenje. Naime, apelantica u žalbi nije navela razlog zbog čega je provođenje tog dokaza propustila da traži pred prvostepenim sudom do zaključenja glavne rasprave, a što je, shodno odredbi člana 207. stav 1. ZPP, bila dužna, pri čemu apelantica ni u apelaciji nije navela niti jedan razlog. Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelanticine prigovore da je Okružni sud postupao povodom nepotpune žalbe, te da je, u smislu člana 206. stav 1. ZPP, podnesak trebao vratiti na dopunu, jer se Okružni sud jasno izjasnio i u odgovoru na apelaciju da je sadržaj podneska koji je apelantica naslovila kao prigovor sadržavao dovoljno elemenata da se moglo postupati, pri čemu Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim.

36. Imajući u vidu sve navedeno, u situaciji kada apelantica tokom postupka nije dostavila relevantne dokaze kojim bi dokazala svoje tvrdnje, niti je to učinila u apelaciji, Ustavni sud smatra da je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da u postupku nije došlo do kršenja principa ravnopravnosti strana u postupku, odnosno kontradiktornosti, niti je bilo proizvoljnosti u drugim segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u razumnom roku

38. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom, kao segmentu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju izvršni sud proslijedio predmet na postupanje parničnom sudu, nakon prekida izvršnog postupka. U vezi s tim, budući da Osnovni sud nije u ostavljenom roku dostavio svoj spis 87 0 P 001247 05, Ustavni sud je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1007/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 68), analizu razumnosti dužine postupka zasnovao isključivo na navodima apelacije i dokumentaciji dostavljenoj uz apelaciju Iz odgovora na apelaciju i dokaza koje je apelantica dostavila uz apelaciju Ustavni sud nije mogao utvrditi tačno kada je predmet proslijeđen parničnom sudu, niti podatak kada je tužitelj uredio tužbu kako bi parnični sud mogao postupati u konkretnom postupku. Dakle, apelantica, osim tvrdnji da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, nije dostavila niti jedan dokaz o tome. Shodno tome, Ustavni sud će dužinu postupka pred Osnovnim sudom sagledati prema raspoloživim dokazima u spisu i to od momenta pravosnažnosti rješenja Okružnog suda kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje o prekidu izvršnog postupka (20. decembra 2006. godine), pa do donošenja presude Osnovnog suda u parničnom postupku (30. juni 2011. godine), što je period od četiri godine i šest mjeseci, što predstavlja maksimalno moguće vrijeme za trajanje postupka, budući da Ustavni sud ne raspolaže podatkom kada je tačno izvršni sud dostavio predmet parničnom sudu.

39. Dakle, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku koji je prema zakonu hitan. Zatim, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije dostavila niti jedan dokaz kojim bi potkrijepila svoje navode, a iz priloženih dokaza ne proizlazi da je Osnovni sud imao namjeru da odugovlači postupak, pri čemu apelantica nije dostavila ni dokaze da je od Osnovnog suda tražila prioritetno rješavanje, kako bi se postupak ubrzao, niti to proizlazi iz osporenih odluka. Stoga, imajući u vidu navedeno, u okolnostima kada apelantica nije pružila dokaze za svoje tvrdnje, Ustavni sud apelanticine navode smatra neosnovanim, pogotovo što iz raspoloživih dokaza proizlazi da je Okružni sud o žalbi odlučio u roku od četiri mjeseca, tako da je dvostepeni postupak trajao četiri godine i 10 mjeseci, računajući od pravosnažnosti rješenja Okružnog suda donesenog u izvršnom postupku.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja kada je dvostepeni parnični postupak trajao četiri godine i deset mjeseci, što je maksimalna dužina trajanja postupka, s obzirom na nedostatak raspoloživih dokaza kojim bi se tačno utvrdilo kada je parničnom sudu dostavljen predmet, nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

41. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije obrazložila u čemu se sastoji povreda navedenog prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da se ti navodi suštinski odnose na kršenje prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud i ove ničim obrazložene navode o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije smatra neosnivanim. Naknada nematerijalne štete

42. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali samo u odluci kojom usvaja apelaciju. Međutim, budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija neosnovana, odnosno da u postupku pred Osnovnim sudom nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Troškovi postupka

43. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije snose isključivo apelanti.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na suđenju u razumnom roku kada je dvostepeni postupak, prema raspoloživim podacima, od momenta pravosnažnosti rješenja Okružnog suda u izvršnom postupku trajao maksimalno četiri godine i deset mjeseci, pri čemu apelantica nije dostavila relevantne dokaze za svoje tvrdnje, niti iz raspoloživih dokaza proizlazi da je Osnovni sud namjerno odugovlačio postupak, a također nije vidljivo ni da je apelantica tražila da se postupak ubrza.

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelantica tokom postupka nije, u skladu s procesnim zakonom, pružila dokaze za svoje tvrdnje, za što su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4848/11 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio