Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4593/11 (S. D.)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Propisano zakonom
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-4593/11
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4593/11, rješavajući apelaciju Selvedine Duraković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Selvedine Duraković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 K 000728 11 Kž od 6. oktobra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 000728 07 K od 27. juna 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Selvedina Duraković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, koju zastupaju Zahid Kovač i Nermin Kovač, advokati iz Zenice, podnijela je 30. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 K 000728 11 Kž od 6. oktobra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 K 000728 07 K od 27. juna 2011. godine. Apelantica je istovremeno podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je odbio zahtjev (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 4593/11 od 26. januara 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 6. decembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 19. decembra 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo 13. marta 2007. godine podiglo Optužnicu broj KT-1973/06 protiv apelantice, koju je Općinski sud potvrdio 22. marta 2007. godine. Dalje iz stanja spisa proizlazi da je u periodu od 12. maja 2008. do 6. februara 2009. godine održano 10 ročišta za glavni pretres, zatim da je Općinski sud 10. februara 2009. godine izdao naredbu da Saobraćajni fakultet u Sarajevu provede nadvještačenje na okolnosti nastanka saobraćajne nesreće, koje je obavljeno u augustu 2009. godine, te je nakon toga, prema raspoloživim dokazima, održano još najmanje šest ročišta. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da su tokom postupka odlagana ročišta na duže od 30 dana, pa je Općinski sud bio prinuđen da ponavlja izvođenje dokaza koje je već ranije proveo, poštujući odredbu člana 266. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
Osporene presude
7. Nakon provedenog postupka Općinski sud je donio Presudu broj 36 0 K 000728 07 K od 27. juna 2011. godine, kojom je apelantica proglašena krivom da je počinila teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 3. u vezi s članom 332. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Sud joj je primjenom istog zakonskog propisa i uz primjenu odredbi čl. 42, 49, 60. i 62. KZFBiH izrekao uvjetnu osudu kojom joj je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Odluku o troškovima krivičnog postupka Općinski sud je zasnivao na odredbi člana 202. stav 1. ZKPFBiH. Također, primjenom odredbe člana 212. stav 3. ZKPFBiH oštećeni Zijad Čičak je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnični postupak.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze optužbe i odbrane, te da je ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, te u vezi s apelanticinom odbranom utvrdio da je apelantica 1. septembra 2006. godine oko 23.00 sata u Kaknju, upravljajući putničkim vozilom marke VW Golf, na način opisan u izreci presude, postupajući suprotno odredbama člana 36. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOSS), oduzela prvenstvo prolaza motociklu marke Suzuki, kojim je upravljao oštećeni Džavid Sikira (u daljnjem tekstu: oštećeni), a koji se kretao ulicom Alije Izetbegovića (koja ima pravo prvenstva), tako da je prednjim točkom motocikla udario u bočnu lijevu stranu u dijelu prednjih vrata putničkog vozila kojim je upravljala apelantica. Općinski sud je zaključio da je apelantica postupajući na navedeni način ugrozila sigurnost javnog saobraćaja, uslijed čega su oštećeni i njegov saputnik zadobili teške tjelesne povrede, koje su detaljno opisane u izreci presude.
9. Općinski sud je naveo da su na okolnosti nastanka saobraćajne nezgode u dokaznom postupku na glavnom pretresu provedena tri vještačenja i to vještačenje vještaka saobraćajne struke Adisa Imamovića (vještak optužbe), zatim je vještačenje obavio i vještak saobraćajne struke Nihad Halilović (vještak odbrane), te vještačenje Fakulteta za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu (nadvještačenje), koji je sačinio ekspertizu saobraćajne nezgode. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je činjenično stanje prije svega zasnivao na ekspertizi saobraćajne nezgode koju je sačinio Fakultet za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu, koju je prihvatio u cijelosti, jer je utvrdio da je izvršena cjelokupna vremensko-prostorna analiza nastanka saobraćajne nezgode, kao i sve moguće varijante i mogućnosti izbjegavanja saobraćajne nezgode, te propusti učesnika u nastanku saobraćajne nezgode. S druge strane, Općinski sud je obrazložio da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka optužbe Adisa Imamovića, jer je ocijenio da navedeni nalaz nije zasnovan na relevantnim činjenicama koje se tiču propusta učesnika u saobraćajnoj nezgodi, mogućnosti izbjegavanja saobraćajne nezgode, zatim udaljenosti na kojoj su se vozači mogli vidjeti, odnosno jedan drugog uočiti.
10. Osim toga, Općinski sud je naveo da nije prihvatio ni nalaz i mišljenje vještaka odbrane Nihada Halilovića, jer je ocijenio da navedeni nalaz nije zasnovan na objektivnim, već na subjektivnim dokazima, te na činjenicama koje su zasnovane na pretpostavkama i koje nisu postojale u momentu nastanka saobraćajne nezgode. Potom je Općinski sud navedeni nalaz ocijenio pristranim jer je utvrdio da je vještak Nihad Halilović u svom nalazu pogrešno tumačio prvenstvo prolaska, na čemu se u konačnici zasniva i apelanticina odbrana, pa je Općinski sud zaključio da su takve tvrdnje vještaka usmjerene ka izbjegavanju apelanticine krivične odgovornosti (o čemu se Općinski sud iscrpno izjasnio na str. 18. i 19. obrazloženja).
11. Osim toga, Općinski sud je obrazložio da je odbio i prijedlog odbrane da se u dokaznom postupku provede dokaz rekonstrukcije saobraćajne nezgode, jer je ocijenio da je to nepotrebno, s obzirom na to da su tokom postupka provedena tri vještačenja iz saobraćajne struke, te da je provedenim vještačenjima izvršena cjelokupna vremensko-prostorna analiza saobraćajne nezgode, razmatrani su doprinosi, odnosno propusti učesnika u spornom događaju.
12. Općinski sud je također naglasio da je odbio i prijedlog odbrane da se u svojstvu svjedoka saslušaju dva ljekara koji bi svojim iskazom ocijenili stepen alkoholiziranosti oštećenog, te ocjenu sposobnosti oštećenog da upravlja motociklom. U vezi s tim prijedlozima, Općinski sud je naveo da se na osnovu navedenih iskaza ne mogu utvrđivati činjenice, niti su navedeni ljekari ovlašteni i stručni da se izjašnjavaju o stepenu i gradaciji alkohola u krvi oštećenog, pa se na takvim iskazima ne može zasnivati nalaz vještaka neuropsihijatra, a posebno uzme li se u obzir činjenica da je vještak hemijske struke obavio vještačenje i da je on saslušan na glavnom pretresu i stranke u postupku postavljala su mu pitanja na koja je on odgovarao. Naglašeno je da je radi rasvjetljavanja činjenice da li je oštećeni bio pod utjecajem alkohola, kako je tvrdila odbrana, tokom postupka vještak hemijske struke proveo vještačenje iz kojeg je proizašlo da u krvi oštećenog, koja je dostavljena na analizu, nije pronađen alkohol.
13. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantica prilikom izvršenja djela, koje joj je stavljeno na teret, postupala nemarno, svjesna da može počiniti krivično djelo, ali je, prema mišljenju suda, olako držala da se to neće dogoditi ili da će to moći spriječiti, iako je mogla predvidjeti opasnost kada se prilikom skretanja ulijevo nije uvjerila da tu radnju može izvesti sigurno za druge učesnike u saobraćaju. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Općinski sud je naveo da je u obzir uzeo olakšavajuće okolnosti kod apelantice, zatim protek vremena od izvršenja krivičnog djela, da apelantica ranije nije osuđivana, da postoji doprinos oštećenog nastanku saobraćajne nezgode, zatim da nije bilo otežavajućih okolnosti kod apelantice, pa je zaključio da će se svrha kažnjavanja postići uvjetnom osudom.
14. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 36 0 K 000728 11 Kž od 6. oktobra 2011. godine, kojom je odbio žalbu, te potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, nasuprot apelanticinim žalbenim navodima, istakao da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, niti je povrijedio apelanticino pravo na odbranu iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH kada je odbio izvođenje dokaza saslušanjem dva ljekara na okolnosti alkoholiziranosti oštećenog, te rekonstrukciju predmetne saobraćajne nezgode. Naime, Kantonalni sud je u vezi s tim istakao da iz spisa predmeta proizlazi da su u toku izvođenja dokaza optužbe i odbrane sačinjena tri nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke i da su vještaci također neposredno saslušani na sudu, te se i prema mišljenju Kantonalnog suda rekonstrukcijom saobraćajne nezgode ne bi mogle utvrditi nove činjenice koje bi išle apelantici u korist, odnosno koje bi je oslobodili od krivične odgovornosti.
15. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog odbrane da se pozovu ljekari koji su liječili oštećenog i da se saslušaju na okolnosti povreda i eventualne alkoholiziranosti oštećenog, jer bi se, prema mišljenju Kantonalnog suda, nedopuštena brzina kretanja motocikla kojim je upravljao oštećeni, te eventualno vožnja oštećenog pod utjecajem alkohola u predmetnom slučaju moglo ocijeniti kao značajan doprinos oštećenog nastanku saobraćajne nezgode, što je, kako smatra Kantonalni sud, prvostepeni sud i učinio, s obzirom na to da je apelantici izrečena samo mjera upozorenja u vidu uvjetne osude. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da iz pojedinačne ocjene izvedenih dokaza i u vezi s ostalim dokazima jasno proizlazi da se saobraćajna nezgoda dogodila kada je apelantica upravljala putničkim motornim vozilom krećući se iz pravca ulice V. divizije NOP-a u pravcu ulice Alije Izetbegovića, koja ima pravo prvenstva prolaza. Također, Kantonalni sud je naveo da iz dokaza proizlazi da apelantica u datoj saobraćajnoj situaciji nije ocijenila da li radnju uključenja u saobraćaj u ulicu sa pravom prvenstva može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju, jer je oštećeni u datom momentu upravljao motociklom, pa je, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantica morala propustiti nesmetani prolaz motociklisti i drugom putničkom vozilu, a tek poslije toga svojim vozilom uključiti se u ulicu s pravom prvenstva. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da na mjestu saobraćajne nezgode apelantica nije, u skladu s odredbom člana 36. stav 1. ZOSS-a, skrenula ulijevo u ulicu s pravom prvenstva.
16. U odnosu na odluku prvostepenog suda o krivičnoj sankciji, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom izricanja kazne ocijenio doprinos oštećenog nastanku saobraćajne nezgode, te je apelantici izrečena samo mjera upozorenja u vidu uvjetne osude. S obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno primijenio Krivični zakon kada je apelanticu proglasio krivom da je počinila teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 3. u vezi s članom 332. stav 3. KZFBiH, a za koje djelo joj je izrečena uvjetna osuda, Kantonalni sud je zaključio da ne postoji povreda Krivičnog zakona na apelanticinu štetu, te da je prvostepeni sud pravilno primijenio i blanketni propis iz člana 36. stav 1. ZOSS-a. Također, imajući u vidu da je apelantica proglašena krivom, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio i odredbe iz člana 202. stav 1. i člana 212. stav 3. ZKPFBiH kada je apelanticu obavezao da plati troškove krivičnog postupka, a oštećenog Zijada Čička s imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnični postupak.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c), kako je apelantica navela (iako iz sadržaja apelacionih navoda proizlazi da u suštini ukazuje na povredu tačke d]), Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je ukazala na dužinu trajanja postupka koji je od momenta potvrđivanja optužnice pa do donošenja konačne odluke trajao četiri godine i sedam mjeseci, što ukazuje na kršenje prava na suđenje u razumnom roku. Zatim ukazuje na to da drugostepena presuda nema odgovore na odlučne žalbene navode, niti uopće ima odgovore na žalbene navode jer se Kantonalni sud u žalbenom postupku nije bavio žalbenim razlozima već činjenicom da li je stav prvostepenog suda prihvatljiv i za Kantonalni sud. Ističe da su redovni sudovi favorizirali dokaze optužbe, odnosno vještačenja optužbe u odnosu na vještaka odbrane koji je jedini dao pravu analizu i uzroke saobraćajne nezgode, te, prema njenom mišljenju, jedini nalaz koji ne sadrži protivrječnosti. Tvrdi da su u osporenim odlukama izostali razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da redovni sudovi nisu potpuno utvrdili činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, a što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava.
18. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo na odbranu jer je prvostepeni sud odbio izvođenje dokaza saslušanjem dva ljekara u svojstvu svjedoka na okolnosti alkoholiziranosti oštećenog prilikom spornog događaja, kao i rekonstrukciju saobraćajne nezgode. S tim u vezi, apelantica je istakla da u toku postupka nije bila u mogućnosti da kao ravnopravna stranka s tužiocem sudu prezentira dokaze koji joj idu u prilog. Smatra da su joj sudovi takvim ponašanjem povrijedili pravo na suđenje pred objektivnim i nepristranim sudom, te pravo na pristup sudu.
b) Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju ocijenio neosnovanim sve apelanticine navode iznesene u apelaciji, te se ponovo osvrnuo na neke apelanticine ključne prigovore koje je iznosila i tokom postupka, a tiču se neprovođenja svih dokaza odbrane (rekonstrukcija saobraćajne nezgode, te saslušanje ljekara), ponovivši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio provođenje tih dokaza jer nemaju nikakav značaj za konkretni krivični predmet, s obzirom na već izvedene dokaze optužbe i odbrane. Naglašeno je da je i pored teških posljedica saobraćajne nezgode (dvije osobe su teško povrijeđene) apelantici izrečena uvjetna osuda, budući da je u obzir uzeto da je i oštećeni doprinio nastalim posljedicama, jer je motociklom upravljao nedopuštenom brzinom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Općinski sud je, između ostalog, istakao da su svi apelanticini navodi neosnovani jer pred navedenim sudom nisu prekršena apelanticina prava na koja se apelacijom poziva, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Kantonalno tužilaštvo se u iscrpnom odgovoru na apelaciju osvrnulo na apelanticine navode o kršenju prava na suđenju u razumnom roku, ukazavši na to da se apelantica ne može pozivati na kršenje navedenog prava budući da trajanje postupka nije rezultat nerada ili opstrukcije redovnih sudova. Naime, prvostepeni sud je morao više puta da ponavlja izvođenje dokaza koji su već izvedeni na glavnom pretresu, poštujući odredbu člana 266. ZKPFBiH, a sve zbog proteka roka od 30 dana nakon održavanja glavnog pretresa, pri čemu je naglašeno da do odlaganja glavnog pretresa nije dolazilo zbog prvostepenog suda, niti Kantonalnog tužilaštva, već isključivo zbog odbrane. Dalje je pojašnjeno da je odbrana tokom postupka pokušala na bazi određenih pretpostavki da prebaci krivicu u predmetu na drugog učesnika u saobraćajnoj nezgodi, tvrdnjama da je vozač motocikla bio pod utjecajem alkohola, iako to niti jednim dokazom nije potvrđeno. Naprotiv, kako je navelo Kantonalno tužilaštvo, materijalnim dokazima je utvrđeno da vozač motocikla nije bio u alkoholiziranom stanju, pa je upravo zbog toga prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane za izvođenje dokaza saslušanjem vještaka medicinske struke. Nalazeći sve apelacione navode neosnovanim, Kantonalno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 14. stav 2.
Pravo na suđenje bez odlaganja (2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.
Član 15. stav 1.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 266. stav 2.
Nastavljanje odloženog glavnog pretresa (2) Glavna rasprava koja je odložena mora iznova početi ako se izmijeni sastav vijeća ili ako je odlaganje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branitelja vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijoj glavnoj raspravi, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
23. U Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09 i 48/10), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitna odredba glasi:
Član 36. stav 1.
Radnje vozilom u saobraćaju (1) Vozač koji namjerava da obavi neku radnju vozilom na putu (pomjeranje vozila udesno ili ulijevo, mijenjanje saobraćajne trake, preticanje, obilaženje, zaustavljanje, skretanje udesno ili ulijevo, polukružno okretanje, vožnja unazad i sl.) smije da počne takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pri tome računa o položaju vozila i pravcu i brzini kretanja.
VI.Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 36 0 K 000728 11 Kž od 6. oktobra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
28. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Evropske konvencije i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u razumnom roku, te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, iako to nije eksplicitno navela, iz navoda apelacije proizlazi da apelantica suštinski ukazuje na kršenje prava iz člana 6. stav 3. tačka d), a ne tačka c), kako je to apelantica pogrešno navela.
29. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; […]
31. Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te se stoga na predmetni postupak primjenjuju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
A) Činjenično stanje i primjena prava
32. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da za svoje odlučivanje nisu dali valjano obrazloženje, posebno Kantonalni sud, što je za posljedicu dovelo do kršenja njenog prava na pravično suđenje.
33. U pogledu apelanticinih navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud ukazali su u brojnim odlukama na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006.
35. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
36. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
37. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom krivičnom postupku proveden obiman dokazni postupak (uvid u materijalne dokaze, tri vještačenja iz saobraćajne struke i to dva koja su predložile odbrana i optužba, te nadvještačenje [ekspertiza] Saobraćajnog fakulteta u Sarajevu, te druga vještačenja, saslušani su apelantica, oštećeni, te drugi svjedoci) na osnovu kojeg je nesporno utvrđena apelanticina odgovornost za krivično djelo za koje je konačno proglašena krivom, te kažnjena uvjetnom osudom. Ustavni sud primjećuje da su tokom postupka na sporne okolnosti u vezi s nastankom saobraćajne nezgode provedena dva vještačenja, koja Općinski sud nije mogao prihvatiti, o čemu se u obrazloženju iscrpno izjasnio, te nadvještačenje (ekspertiza) koje je obavio Saobraćajni fakultet u Sarajevu, a koje je, prema ocjeni Općinskog suda, u potpunosti rasvijetlilo sporni događaj u pogledu vremensko-prostorne analize nastanka saobraćajne nezgode, date su sve moguće varijante izbjegavanja saobraćajne nezgode, kao i propusti učesnika u nastanku saobraćajne nezgode. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u vezi s prihvatanjem nadvještačenja kao objektivnog dokaza urađenog u skladu s pravilima struke dao detaljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja uzeli u obzir i činjenicu da je saobraćajnoj nezgodi doprinio i sam oštećeni koji se svojim motociklom kretao brže od dopuštenog, što je svakako utjecalo na vrstu i visinu kazne koja je izrečena apelantici, ali navedena okolnost apelanticu nije mogla u potpunosti lišiti odgovornosti. Naime, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, apelantica je kao učesnica u saobraćaju izvela radnju skretanja ulijevo na put sa pravom prvenstva bez dovoljno pažnje i uvjerenja da tu radnju može izvesti sigurno za ostale učesnike u postupku i za imovinu, postupajući protivno blanketnom propisu iz člana 36. stav 1. ZOSS-a. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u žalbenom postupku u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda nalazeći da su svi apelanticini žalbeni prigovori, koje je ocijenio relevantnim, neosnovani, za što je u obrazloženju presude dao jasno i argumentirano obrazloženje, te se stoga ne mogu prihvatiti opravdanim apelanticini prigovori vezani za te navode, a posebno u situaciji kada je prvostepeni sud dao iscrpno, detaljno i precizno obrazloženje. Dakle, imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda u svjetlu apelacionih prigovora, Ustavni sud smatra da, suprotno apelanticinim shvatanjima, u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, u smislu relevantnih propisa ZKPFBiH, temeljem kojih je utvrđeno činjenično stanje koje niti u jednom segmentu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Uz sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu.
39. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u vezi s tim navodima nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Apelantica tvrdi da joj je tokom postupka povrijeđeno i pravo na odbranu, što dovodi u kontekst kršenja principa ravnopravnosti strana u postupku, pristupa sudu, odnosno nepristranosti suda, budući da je Kantonalni sud odbio prijedlog odbrane da se provede dokaz rekonstrukcije spornog događaja, odnosno da se ispitaju dva ljekara na okolnosti alkoholiziranosti oštećenog, pa sve navedeno ukazuje na kršenje člana 6. stav 3. tačka d). Evropske konvencije.
41. U vezi s tim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o tim pitanjima. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud samo navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34). Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezan s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Taj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika.
42. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao detaljne i jasne razloge zašto je odbio prijedlog odbrane za provođenje rekonstrukcije spornog događaja, odnosno da se saslušaju ljekari kao stručni svjedoci na okolnosti alkoholiziranosti oštećenog i njegove sposobnosti da upravlja motociklom, ocijenivši ih u okolnostima konkretnog slučaja suvišnim, imajući u vidu već provedene dokaze kojima su sporne činjenice već dovoljno rasvijetljene. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom odbijanja apelanticinog zahtjeva za provođenje navedenih dokaza, između ostalog, imao u vidu i činjenicu da su na okolnosti nastanka saobraćajne nezgode tokom postupka provedena tri vještačenja iz saobraćajne struke, odnosno da je na okolnosti alkoholiziranosti oštećenog tokom postupka vještak hemijske struke obavio vještačenje, te da su mu stranke u postupku mogle postavljati pitanja. Ustavni sud uočava da je apelantica identične prigovore iznosila i pred Kantonalnim sudom, koji je prigovore odbio, ocijenivši stav Općinskog suda pravilnim. Time su redovni sudovi, u smislu navedenih relevantnih stavova Evropskog suda, ispunili obavezu da navedu razloge zbog kojih su ocijenili neosnovanim apelanticine prijedloge. Stoga, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom segmentu, odnosno ne nalazi da je na bilo koji način narušen princip ravnopravnosti stranaka, pristupa suda, odnosno nepristranosti suda u kontekstu prava na odbranu, u smislu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. B) Pravo na suđenje u razumnom roku
43. Apelantica apelacijom ukazuje i na kršenje principa suđenja u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imajući u vidu da je postupak od potvrđivanja optužnice pa do donošenja konačne odluke Kantonalnog suda trajao četiri godine i sedam mjeseci.
Period koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu Eckle v. Germany (presuda od 15. jula 1982. godine, serija A, broj 51. stav 73) izrekao stav da u krivičnim postupcima razuman rok koji se spominje u članu 6. stav 1. počinje da teče čim je osoba optužena, što se može dogoditi nekog datuma i prije nego što je predmet došao pred sud. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije osobe koja je u pitanju.
45. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da apelantica apelacijom osporava isključivo period od momenta potvrđivanja optužnice, tj. 22. marta 2007. godine, pa do donošenja odluke Kantonalnog suda 6. oktobra 2011. godine. Stoga će Ustavni sud prilikom razmatranja dužine postupka, shodno članu 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati navedeni segment u granicama apelacionih navoda. Dakle, period koji Ustavni sud treba da ispita je period od četiri godine i sedam mjeseci.
Relevantni principi
46. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu Mamič protiv Slovenije (presuda od 27. jula 2006. godine, predstavka broj 75778/02, stav 32) istakao da je u više svojih odluka (vidi, između ostalih, Pelissier and Sassi V France (GC), br. 25444/94, stav 67, ECHR 1999-II) naglasio da se opravdanost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i uz poštivanje sljedećih kriterija: složenost predmeta, ponašanje podnosioca predstavke i relevantnih vlasti.
Analiza razumnosti trajanja postupka
47. Polazeći od navedenih kriterija, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju s ciljem rasvjetljavanja spornog događaja u kontekstu prigovora odbrane koji su isticani tokom postupka proveden veliki broj dokaza (različita vještačenja, uvid u brojne materijalne dokaze, ispitivanje svjedoka i sl.), uključujući i nadvještačenje na traženje Općinskog suda, što je sve svakako utjecalo na složenost postupka, a time i na njegovu dužinu trajanja. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka održan veliki broj ročišta (prema raspoloživim dokazima 16), ali isto tako Ustavni sud iz raspoloživih dokaza (odgovor Kantonalnog tužilaštva) primjećuje da je tokom postupka dolazilo i do odlaganja ročišta, što se dodatno odrazilo na dužinu postupka, pri čemu je odgovornost za to na strani odbrane, kako proizlazi iz odgovora Kantonalnog tužilaštva. Naime, Općinski sud je, poštujući odredbu člana 266. ZKPFBiH, nakon odlaganja ročišta morao iznova provoditi do tada već izvedene dokaze. Ustavni sud je prilikom odlučivanja uzeo u obzir i te navode iz odgovora na apelaciju. Isto tako, Ustavni sud u raspoloživim dokazima ne uočava pasivnost redovnih sudova, posebno Kantonalnog suda koji je o žalbi odlučio za nešto duže od tri mjeseca. Uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, dakle složenost predmeta, ponašanje redovnih sudova i apelantice, Ustavni sud ne može zaključiti da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku opravdani. Kako je već naglašeno, Ustavni sud iz raspoloživih dokaza nije uočio pasivnost redovnih sudova, pri čemu iz raspoloživih dokaza proizlazi da je i apelantica doprinijela dužini postupka.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u krivičnom postupku, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nije prekršeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
50. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava u suštini vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno i činjenicu da u prethodnim tačkama ove odluke nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno ni apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada je utvrđena apelanticina odgovornost za nastanak saobraćajne nezgode u postupku u okviru kojeg su uvažene sve garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, na koje je apelantica neosnovano ukazala, pri čemu nisu dovedene u pitanje ni garancije iz tačke d) stava 3. člana 6. Evropske konvencije.
52. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je krivični postupak, s obzirom na složenost predmeta i ponašanje redovnih sudova i apelantice, na dvije instance ukupno trajao četiri godine i sedam mjeseci.
53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava zasniva na istim razlozima na kojima je zasnivala navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić