Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4859/11 (L.M. iz SAD i V.V. iz Mostara)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član porodičnog domaćinstva
- Legitimno očekivanje
- Povrat stana
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4859/11
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4859/11, rješavajući apelaciju L.M. i V.V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija L.M. i V.V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004144 12 Uvp od 7. marta 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004144 10 U od 23. maja 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. L.M. iz SAD i V.V. iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant, odnosno apelanti), koje zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, advokat iz Mostara, podnijeli su 21. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja upravnog postupka, koji se u trenutku podnošenja apelacije nalazio pred Kantonalnim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).
2. Podnescima od 2. jula 2012. godine i 11. juna 2013. godine apelanti su dopunili apelaciju presudama koje su osporili, a koje su ishodili tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom.
3. Dakle, apelanti dopunama apelacije osporavaju Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 004144 12 Uvp od 7. marta 2013. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 07 0 U 004144 10 U od 23. maja 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila Ustavnog suda), koja su važila u relevantnom periodu, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona iz Mostara (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) zatraženo je 13. januara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Odjel su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 18. do 31. januara 2012. godine. Ministarstvo u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.
6. Na osnovu člana 23. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 8. decembra 2014. godine da se izjasne u odnosu na dopune apelacije.
7. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 12. decembra 2014. godine. III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
9. Predmet osporenog upravnog postupka je povrat u posjed stana koji se nalazi u Mostaru u Ulici kralja Zvonimira broj 18-a (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu je bila F.P. (u daljnjem tekstu: nositeljica stanarskog prava), koja je 20. oktobra 2000. godine umrla, tokom trajanja postupka za povrat predmetnog stana koji je pokrenula pred nadležnim organima.
10. Apelant je sa nositeljicom stanarskog prava 28. novembra 1995. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju.
11. Apelant je paralelno vodio više postupaka pred organima uprave i redovnim sudovima za povrat predmetnog stana u posjed, uključujući i vanparnični postupak pred sudom i organima uprave za prenos stanarskog prava na temelju saglasnosti apelantice, kao unuke nositeljice stanarskog prava, ali bezuspješno.
12. Tokom postupaka donesen je veliki broj odluka (uglavnom procesnih) organa uprave, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda.
Osporeni postupak za povrat predmetnog stana u posjed i priznavanje stanarskog prava
13. Apelant je 6. oktobra 1998. godine (nezavisno od postupka nositeljice stanarskog prava) podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, a nakon smrti nositeljice stanarskog prava tražio je da mu se prizna stanarsko pravo na predmetnom stanu.
14. Rješenjem Službe graditeljstva, imovinskopravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Općine Mostar (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07/II-3-4767/98 od 15. oktobra 2003. godine, između ostalog, odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana i priznavanje stanarskog prava na predmetnom stanu.
15. Nakon više odluka organa uprave i redovnih sudova (donesenih u periodu od 2003. do 2009. godine) Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-25-03-315/03 od 13. maja 2009. godine poništeno je rješenje Službe iz prethodne tačke ove odluke i predmet je vraćen na ponovni postupak nadležnom prvostepenom organu.
16. U ponovnom postupku Odjel je donio Rješenje broj 07/II-3-4767/98 od 7. jula 2009. godine, koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-03-25-315/03 od 20. aprila 2010. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed (tačka 1. dispozitiva rješenja), a tačkom 2. dispozitiva apelantu nije priznato stanarsko prava na predmetnom stanu. Istim rješenjem, i to tačkom 3. dispozitiva, apelantici nije priznat status stranke u postupku, a tačkom 4. dispozitiva odlučeno je da će predmetnim stanom raspolagati Grad Mostar.
17. Nakon što je Odjel u ponovnom postupku razmotrio sporno pitanje da li apelanti uopće imaju status stranke u postupku, u skladu sa članom 48. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), kako je to u svom rješenju naložilo Ministarstvo, prvostepeni organ je došao do zaključka da je apelantov zahtjev neosnovan, a da je apelanticin zahtjev neblagovremen i neosnovan.
18. Na temelju provedenih dokaza Odjel je nesporno utvrdio ko je bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, zatim, da je nositeljica stanarskog prava sa apelantom zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 28. novembra 1995. godine, da apelant nije, niti je bio prijavljen na adresi predmetnog stana, da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, da apelant svojim zahtjevom nije obuhvatio i apelanticu, da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, zatim, da nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, te da se apelantica u predmetni postupak uključila kada je organ uprave odbio apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava dajući, kao unuka nositeljice stanarskog prava, izjavu da se slaže da se stanarsko pravo poslije smrti nositeljice stanarskog prava prenese na apelanta.
19. Imajući u vidu takvo činjenično utvrđenje koje je nesporno proizašlo iz provedenih dokaza, Odjel je zaključio da se, prema odredbama člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), apelant ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava, jer ne ispunjava propisane zakonske uvjete za to. U vezi s tim je naglašeno da apelant nije bio prijavljen na adresi predmetnog stana, već na drugoj adresi u Mostaru, pa se zaključeni ugovor o doživotnom izdržavanju čini fiktivnim. Čak i da nije fiktivan, kako je naglasio Odjel, apelant se nije uselio u predmetni stan na temelju tog ugovora, niti je na temelju tog ugovora stanovao sa nositeljicom stanarskog prava u istom stanu period propisan zakonom. Prilikom odlučenja Odjel je imao u vidu odredbu člana 6. stav 2. ZOSO koja decidirano propisuje ko se može smatrati članom porodičnog domaćinstva, što je u konkretnom slučaju odlučna činjenica za rješenje upravne stvari.
20. Dalje, Odjel je naglasio da iz provedenih dokaza i apelantovih navoda (ugovor je zaključen 1995. godine, a nositeljica stanarskog prava je protjerana 1996. godine) jasno proizlazi da niti jedan od zakonom propisanih uvjeta nije ispunjen da bi se apelant mogao smatrati članom porodičnog domaćinstva. Navedeno posebno zato što iz raspoloživih dokaza proizlazi da apelant uopće nije stanovao sa nositeljicom stanarskog prava u predmetnom stanu. Također je naglašeno da čak i da je postojala zajednica stanovanja između apelanta i nositeljice stanarskog prava, ona je prekinuta neposredno nakon zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, a daleko prije ispunjenja zakonom propisanih rokova. S obzirom na to da je u tom pravcu ZOSO jasan i precizan, jasno je da u konkretnom slučaju odlučna činjenica nije ostvarena, a to je postojanje ekonomske zajednice u istom stanu u trajanju dužem od pet godina od zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, pa je zbog tog razloga odlučeno kao u izreci rješenja u odnosu na apelanta.
21. S druge strane, kako je pojasnio Odjel, apelantica, unuka nositeljice stanarskog prava, bila je formalno prijavljena na adresi predmetnog stana, ali niti iz jednog drugog dokaza ne proizlazi da je živjela u predmetnom stanu sa nositeljicom stanarskog prava, da bi se mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva. Osim toga, Odjel je iz provedenih dokaza zaključio da apelantica nema pravo biti stranka u postupku, budući da u spisu ne postoji dokaz da je apelantica uopće podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana. U tom pravcu je pojašnjeno da apelanti neosnovano smatraju da je apelant podnio zahtjev za vraćanje u posjed i u apelanticino ime iako nijednim navodom, niti odgovarajućim dokazom nije dokazano da je apelantica na bilo koji način ovlastila apelanta da podnese zahtjev za povrat predmetnog stana i u njeno ime. Osim toga, kada bi se prihvatilo da je apelanticin podnesak (odnosno prijedlog-tužba za donošenje rješenja umjesto tog organa, koji je opunomoćenica apelanata podnijela sudu 12. januara 2004. godine, u kojem je navedeno da nadležni stambeni organ odbija izvršiti prenos stanarskog prava na apelanta i pored punomoći ovjerene kod notara u Arizoni, kojom je apelantica ovlastila svoga oca A.P. u vezi sa određivanjem nositelja stanarskog prava, izjavi da se ne protivi da se za nositelja stanarskog prava odredi apelant, iako nije dostavljena takva punomoć u spis) samostalan zahtjev za vraćanje stana u posjed, u tom slučaju apelantica je zahtjev podnijela po proteku rokova iz člana 5. stav 1. i člana 18e. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Iz provedenih dokaza je nesporno utvrđeno da je predmetni stan proglašen napuštenim, te je jasno da predmetni stan ne spada u kategoriju oštećenih, odnosno uništenih stanova, pa je zahtjev za vraćanje u posjed trebalo podnijeti najkasnije do 4. jula 1999. godine.
22. Odlučujući o tužbi apelanata, Kantonalni sud je, nakon održane javne rasprave koju su predložili apelanti, donio Presudu broj 07 0 U 004144 10 U 23. maja 2012. godine kojom je tužba odbijena kao neosnovana uz istovremeno odbijanje zahtjeva za naknadu troškova postupka.
23. Uvidom u spis predmeta i predočene dokaze Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave pravilno zaključili da apelant nema pravo na povrat predmetnog stana na osnovu odredbe člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene, jer nije bio član domaćinstva nositeljice stanarskog prava, u smislu člana 6. stav 2. ZOSO, kao i to da se apelantica ne može smatrati strankom u postupku, jer nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, niti je na bilo koji drugi način u tome ovlastila apelanta (o čemu se Kantonalni sud iscrpno izjasnio na str. od 3 do 5 obrazloženja).
24. Kantonalni sud je ocijenio irelevantnim prigovore apelanata da je za rješenje bitno da je nositeljica stanarskog prava dobila predmetni stan u postupku eksproprijacije, te okolnosti pod kojima je i kada nositeljica stanarskog prava napustila predmetni stan. Navedeno stoga, kako je istaknuto, zato što su u konkretnom slučaju organi uprave odlučivali o apelantovom zahtjevu koji je na propisanom obrascu podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva, pa su organi uprave u kontekstu podnesenog zahtjeva u konkretnom postupku mogli primijeniti isključivo odredbe Zakona o prestanku primjene u kojem je nesporno utvrđeno da apelant nema status člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, u smislu člana 6. stav
2. ZOSO.
25. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu apelanata za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 004144 12 Uvp od 7. marta 2013. godine, zahtjev odbio. Vrhovni sud je u iscrpnom obrazloženju, između ostalog, naveo da apelanti tokom postupka nisu dokazali da su, u smislu čl. 6. i 21. ZOSO, bili članovi porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava bez obzira na brojne provedene dokaze tokom postupka na koje se pozivaju, jer se ti dokazi ne odnose na navedene odlučne činjenice za rješavanje predmetne upravne stvari. Naglašeno je da činjenica da organi uprave po zahtjevu nositeljice stanarskog prava nisu blagovremeno odlučili, odnosno dok je nositeljica stanarskog prava bila živa, nije od utjecaja na drugačije odlučenje o predmetnoj upravnoj stvari, imajući u vidu postojeće utvrđeno činjenično stanje. Dalje, Vrhovni sud je pojasnio da činjenica na kojoj apelanti insistiraju da je nositeljica stanarskog prava predmetni stan dobila u postupku eksproprijacije, što predmetnom stanu, prema ocjeni apelanata, daje poseban status, nije bitna za odlučivanje jer se radi o stanu na kojem postoji stanarsko pravo, pa je na konkretan slučaj pravilno primijenjen Zakon o prestanku primjene.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnje tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Hronološki opisuju tok postupaka, te u prilogu dostavljaju brojne odluke koje su ishodili tokom trajanja postupaka (povrat stana i prenos stanarskog prava), ukazujući i na kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“, jer smatraju da je postupak trajao neprihvatljivo dugo. Navode da je nositeljica stanarskog prava dobila predmetni stan 1980. godine u postupku eksproprijacije, što predmetnom stanu daje poseban status. Ukazuju da je u predmetni stan provalio izbjeglica iz Konjica J.R. početkom 1996. godine, da je nositeljica stanarskog prava uložila žalbu na rješenje kojim je J.R. dato pravo na privremeno korištenje predmetnog stana, da nositeljica stanarskog prava, dok je bila živa, nije uspjela da vrati predmetni stan u posjed, jer u suprotnom nositeljica stanarskog prava bi otkupila stan, pa apelanti ne bi bili u prilici da vode „maratonske postupke“. Dalje, ukazuju da su organi uprave i redovni sudovi prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica postupili suprotno praksi Ustavnog suda usvojenoj u Odluci broj AP 323/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 27, koju su u bitnom dijelu citirali.
b) Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je u odgovorima na apelaciju, između ostalog, naveo da predmete u upravnom sporu rješava prema redoslijedu zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, a zbog velikog broja zahtjeva, odluke nisu mogle biti ranije donesene uz napomenu da apelanti tokom postupaka od navedenog suda nisu tražili da se o njihovim zahtjevima (bilo je ih više tokom postupka) donesu odluke što prije i van redoslijeda primljenih zahtjeva. U vezi sa navodima koji se odnose na pravo na osporenu presudu, Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod svoje presude i datih razloga, jer je presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja.
28. Kantonalni sud je u odgovorima na apelaciju, između ostalog, naveo da je 27. maja 2004. godine primio zahtjev apelanata kojim su tražili da navedeni sud donese rješenje umjesto nadležnog organa u predmetu priznavanja stanarskog prava i vraćanja u posjed, tako da je navedeni sud 10. septembra 2004. godine pod brojem U-252/04 donio rješenje kojim je navedeni zahtjev odbijen. Apelanti su protiv navedenog rješenja podnijeli žalbu Vrhovnom sudu, koja je uvažena Rješenjem Vrhovnog suda broj Už-514/07 od 5. novembra 2007. godine, te predmet vraćen navedenom sudu na ponovni postupak u kojem je zahtjev odbačen. U vezi sa osporenom odlukom, Kantonalni sud je istakao da smatra da u postupku pred navedenim sudom nije došlo do kršenja prava apelanata, te da i dalje ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Odjel je u odgovoru na apelaciju ostao u svemu kod osporenog rješenja i zauzetog stava, istaknuvši da apelantima u predmetnom postupka nisu povrijeđena prava na koja apelacijom ukazuju.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 111/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju apelanti su predmetnu apelaciju podnijeli zbog dužine trajanja upravnog postupka, ukazujući na kršenje prava na donošenje odluke u „razumnom roku“, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetu koji u trenutku podnošenja apelacije nije bio okončan, jer Kantonalni sud još uvijek nije bio odlučio o tužbi apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud prvo podsjeća da u odnosu na tu instancu, s obzirom na relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima, ne postoji efektivan pravni lijek u pogledu dužine postupka. Međutim,Ustavni sud podsjeća na član 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda prema kojem može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, bila dopustiva i u trenutku podnošenja u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj AP 3311/08 od 12. oktobra 2011. godine, tač. 40. i 41, dostupnu na web-stranici www.ustavnisud.ba).
34. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelanti nakon podnošenja apelacije ishodili dvije presude, i to Presudu Vrhovnog suda broj 07 0 U 004144 12 Uvp od 7. marta 2013. godine, te Presudu Kantonalnog suda broj 07 0 U 004144 10 U od 23. maja 2012. godine (koju su apelanti primili 19. juna 2012. godine, a dopunu apelacije su podnijeli 2. jula 2012. godine), koje su apelanti dostavili na uvid i osporili. Dakle, iz navedenog proizlazi da je predmetni upravni postupak pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 004144 12 Uvp od 7. marta 2013. godine kojom je odbijen zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje sudske odluke.
35. Stoga će Ustavni sud ispitati blagovremenost apelacije u odnosu na citiranu konačnu odluku Vrhovnog suda od 7. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 9. maja 2013. godine, a dopunu apelacije su podnijeli 11. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno članom 16. stav 1. prethodnih Pravila Ustavnog suda koja su važila u relevantnom periodu. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1),( 3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“ u odnosu na cjelokupan upravni postupak, zatim, iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
40. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se radi o postupku u okviru koga su apelanti tražili povrat predmetnog stana u posjed, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. A) Činjenično stanje i primjena prava
41. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje prava na pravično suđenje dovode u kontekst pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjenično stanje i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
43. Ustavni sud podsjeća da je sporno pitanje, koje je ujedno bilo i odlučno za rješavanje predmetnog postupka, koje se postavilo organima uprave i redovnim sudovima, da li apelantica ima status stranke u postupku, odnosno da li apelant ima pravo na povrat predmetnog stana u posjed i da li mu se može priznati stanarsko pravo na predmetnom stanu. Ustavni sud iz raspoloživih dokaza zapaža da je apelant svoj zahtjev za povrat temeljio na činjenici da je sa nositeljicom stanarskog prava, koja je umrla u oktobru 2000. godine, zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju 28. novembra 1995. godine. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sudovi tokom postupka bili saglasni da apelant ne ispunjava uvjete iz člana 6. stav 2, te člana 21. ZOSO jer iz provedenih dokaza nije proizašlo da je apelant uopće živio u predmetnom stanu u zajedničkom domaćinstvu sa nositeljicom stanarskog prava.
44. Osim toga, apelant ni u apelaciji nije ponudio relevantne dokaze kojim bi dokazao suprotno, pa je apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda usvojenu u Odluci broj AP 323/04 od 17. decembra 2004. godine (da prijava na adresi stana nije dovoljna da bi se utvrdila ekonomska zajednica života sa nosiocem stanarskog prava) u okolnostima konkretnog slučaja neosnovano. Ovo stoga što je tokom postupka nesporno utvrđeno da apelant nije bio prijavljen na adresi predmetnog stana, niti je tokom postupka pružio druge relevantne dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila odlučna sporna činjenica, i to ekonomska zajednica zajedničkog življenja u predmetnom stanu sa nositeljicom stanarskog prava u trajanju od najmanje pet godina s obzirom na zaključeni ugovor o doživotnom izdržavanju.
45. Sa druge strane, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na apelanticu bilo sporno da li se ona uopće može smatrati strankom u postupku, budući da u spisu nije evidentiran njen zahtjev za povrat predmetnog stana. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tokom postupka nije ni dobila status stranke u postupku, jer u spisu nije postojao dokaz da je apelant svojim zahtjevom za povrat obuhvatio i apelanticu, niti dokaz da je apelantica ovlastila apelanta da u njeno ime podnese zahtjev. Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sudovi tokom postupka, zapravo, utvrdili da se apelantica u predmetni postupak uključila naknadno (2004. godine), kada je odbijen apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava, dajući posredstvom opunomoćenika saglasnost da je, kao unuka nositeljice stanarskog prava, saglasna da se izvrši prenos stanarskog prava na apelanta. Organi uprave i redovni sudovi su u tom pravcu pojasnili da, i u slučaju da se prihvati saglasnost kao zahtjev apelantice za povrat predmetnog stana, u tom slučaju je zahtjev podnesen neblagovremeno, odnosno izvan zakonom propisanih rokova, u smislu Zakona o prestanku primjene.
46. Navodi apelanata koje su iznosili tokom postupka da su organi uprave i redovni sudovi zanemarili način na koji je nositeljica stanarskog prava napustila predmetni stan, te da su organi uprave i redovni sudovi namjerno odugovlačili taj postupak, Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdane, budući da predmet apelacionog razmatranja nije postupak koji je vodila nositeljica stanarskog prava, već postupak koji je vođen povodom apelantovog zahtjeva za povrat predmetnog stana u kome je nesporno utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete iz člana 6. stav 2. ZOSO.
47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“
48. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetni postupak osporavaju i sa aspekta dužine trajanja, jer je od podnošenja zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed (6. oktobar 1998. godine) pa do konačne odluke donesene 7. marta 2013. godine prošlo 14 godina i pet mjeseci.
49. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno, a ni apelanti u apelaciji ne pružaju dokaze za suprotno, da apelanti nisu bili članovi porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, u smislu člana 6. stav 2. ZOSO, kako bi ostvarili pravo na povrat predmetnog stana. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je apelant svoje pravo na povrat predmetnog stana temeljio na ugovoru o doživotnom izdržavanju sa nositeljicom stanarskog prava za koji su redovni zaključili da je fiktivan, jer niti jedan provedeni dokaz nije pokazao da je apelant u predmetnom stanu živio u ekonomskoj zajednici period propisan zakonom od pet godina da bi, kao član porodičnog domaćinstva, ostvario pravo na povrat predmetnog stana. Organi uprave i redovni sudovi su tokom postupka kao nesporno utvrdili da apelant nije bio prijavljen na adresi predmetnog stana, odnosno da nijedan dokaz nije pokazao da se apelant ikada uselio u predmetni stan. Osim toga, apelantica tokom postupka nije ni dobila status stranke, budući da u predmetnom spisu nije evidentiran njen zahtjev za povrat stana. Iako su apelantima ove činjenice morale biti poznate, apelanti su, ipak, vodili predmetni postupak (paralelno i bezuspješno i druge postupke za prenos stanarskog prava). U takvoj situaciji kada apelanti vode postupak za koji ne mogu imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa zahtjevom, jer nisu ispunjeni uvjeti propisani zakonom za to, u konkretnom slučaju uvjeti iz člana 6. stav 2. ZOSO, ne mogu se efikasno ni pozivati na to da su nadležni organi uprave i sudovi neopravdano dugo vodili postupak i da su na taj način prekršili njihovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 3065/09 od 30. oktobra 2012. godine, Odluka broj AP 561/10 od 13. marta 2013. godine, te Odluka broj AP 3410/11 od 7. oktobra 2014. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba).
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
51. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da ove navode apelanti nisu obrazložili da bi se Ustavni sud mogao upustiti u ispitivanje konkretnih navoda, pa budući da su se apelanti samo paušalno pozvali na kršenje navedenih prava, te da ih suštinski dovode u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi sa navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava, koje nije ničim obrazloženo, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije u situaciji kada nisu mogli imati legitimno očekivanje da će uspjeti sa zahtjevom za povrat predmetnog stana, jer nisu ispunjavali uvjete propisane zakonom iz člana 6. stav 2. ZOSO, pri čemu apelantica u postupku nije dobila ni status stranke.
53. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi uprave i redovni sudovi odbili apelantov zahtjev, jer je iz provedenih dokaza zaključeno da apelant ne ispunjava uvjete propisane članom 6. stav 2. ZOSO, pri čemu su data jasna i argumentirana obrazloženja.
54. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić