Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-48/12 (A. K. i Z. K.)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-48/12
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 48/12, rješavajući apelaciju Azema Kadrića i Zijada Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Azema Kadrića i Zijada Kadrića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 000350 09 Rev od 18. oktobra 2011. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Azem Kadrić i Zijad Kadrić (u daljnjem tekstu: apelanti) obojica iz Ustiprače, koje zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnijeli su 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 P 000350 09 Rev od 18. oktobra 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i JP „Putevi Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 26. novembra, odnosno 2. decembra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su 19. marta 2008. godine tužbom pokrenuli predmetni parnični postupak o okviru kojeg su primarno tražili povrat nekretnina u pređašnje stanje prije izgradnje magistralnog puta Ustiprača – Foča, koji je izgrađen preko parcela apelanata, u ukupnoj površini od 372 m² (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) ili, u nemogućnosti povrata, isplatu na ime pričinjene štete. Apelanti su tužbeni zahtjev obrazložili činjenicom da je tuženi 1994. godine, bez njihove saglasnosti i znanja, izvršio izgradnju puta prekopavanjem spornih nekretnina, što je dovelo do uništenja zemljišta, stambenog objekta i voćnjaka.
6. Presudom Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 000350 08 P od 27. avgusta 2008. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 000350 08 GŽ od 6. maja 2009. godine, tuženi je stavom 1. izreke presude obavezan da apelantima umjesto povrata spornih nekretnina na ime pričinjene štete isplati ukupan iznos od 34.998,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana donošenje sudske odluke pa do isplate, uz obavezivanje tuženog i na naknadu troškova postupka. Istom presudom, i to stavom 2, odbijen je postavljeni tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili povrat spornih nekretnina u pređašnje stanje, zatim zahtjev da kamata teče od dana podnošenja tužbe, kao i dio zahtjeva za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa, dok je stavom 3. izreke odbijen zahtjev tuženog za naknadu sudske takse, sve preciznije navedeno u izreci presude. Osnovni sud je u iscrpnom obrazloženju pojasnio osnovanost alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva, te neosnovanost prigovora tuženog (u čemu se Osnovni sud detaljno izjasnio na str. od 3 do 9).
7. Iz obrazloženja, između ostalog, proizlazi da je tuženi tokom postupka istakao prigovore nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja koje je Osnovni sud ocijenio kao neosnovane. U vezi s prigovorom nedostatka pasivne legitimacije Osnovni sud se pozvao na odluku Vlade RS-a od 22. januara 2004. godine, zatim na odredbu čl. 3. i 11. Zakona o javnim putevima, pri čemu je navedeni sud imao u vidu da stranke nisu ponudile dokaze da je eksproprijacija spornih nekretnina izvršena, ali da je Vlada RS-a donijela odluku o utvrđivanju opšteg interesa za izgradnju magistralnog puta Ustiprača - Srbinje (Foča). Na temelju svega navedenog, imajući u vidu navedeni zakonski okvir, Osnovni sud je zaključio da je Direkcija za puteve, čiji je pravni sljednik tuženi, nalogodavac za izgradnju puta kojim je apelantima pričinjena šteta, te da je samim tim tuženi pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari.
8. U vezi s prigovorom zastare potraživanja naknade štete Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te činjenicu da su apelanti za štetu saznali krajem 2003. godine, da su tužbu podnijeli 19. marta 2008. godine, čime su prekinuli zastaru, u smislu člana 388. ZOO-a, zaključivši da u takvim okolnostima nije protekao petogodišnji (objektivni) rok zastare potraživanja, u smislu odredbe člana 376. ZOO-a.
9. U vezi s osnovanošću tužbenog zahtjeva Osnovni sud je naveo da tokom postupka nije bilo sporno da apelanti na spornim nekretninama imaju pravo posjeda, da je tuženi izgradnjom magistralnog puta zahvatio sporne nekretnine, što je jasno proizašlo iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, pri čemu je tuženi morao znati da je zauzeo sporne nekretnine, te da gradi na tuđem zemljištu. Osnovni sud dalje nije mogao prihvatiti prigovor zastare za povrat u pređašnje stanje koje je istaknuo tuženi, pozvavši se na odredbe člana 25. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), naglasivši da je shodno članu 25. stav 1. navedenog zakona pravo izbora određeno u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a da po proteku roka od tri godine od završetka radova vlasnik ima pravo da zahtijeva samo prometnu cijenu zemljišta. U takvim okolnostima tuženi je, prema ocjeni Osnovnog suda, morao dokazati da je od dana završetka izgradnje puta proteklo tri godine, za što tuženi nije ponudio dokaze, a što je bila njegova obaveza, shodno odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je Osnovni sud u takvim okolnostima na temelju provedenih dokaza izveo zaključak da izgradnja puta nije završena.
10. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koji propisuje da svako fizičko ili pravno lice imao pravo na neometano uživanje svoje imovine, te da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Osnovni sud je u vezi s tim pojasnio da je u konkretnom slučaju opšti interes odredila Vlada RS-a u svojoj odluci od 15. avgusta 1997. godine, te se u takvim okolnostima licu koje je lišeno svoje imovine mora obezbijediti adekvatna naknada.
11. Osnovni sud je u vezi s tužbenim zahtjevom kojim su apelanti tražili povrat spornih nekretnina u pređašnje stanje naveo da tako postavljenom tužbenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno prije svega zbog činjenice da je odlukom Vlade RS od 15. avgusta 1997. godine utvrđeno da je izgradnja puta u opštem interesu, zatim je prvostepeni sud uzeo u obzir vrijednost izgrađenog puta, pri čemu je imao u vidu da rušenje puta ne bi imalo društveno opravdanje.
12. Odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda Vrhovni sud je donio Presudu broj 91 0 P 000350 09 Rev od 18. oktobra 2011. godine kojom je reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio tako što je odbijeni tužbeni zahtjev apelanat kojim su tražili da se tuženi obaveže na isplatu naknade štete pričinjene na kući, zemljištu i voćnim stablima zajedno s kamatama i troškovima postupka.
13. Nakon preispitivanja osporenih presuda Vrhovni sud je stao na stanovište da tuženi pravilno ukazuje da su osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, i to člana 25. ZOSPO-a jer, kako je istaknuto, graditelj, u smislu citiranog člana, može biti samo lice koje može biti nosilac prava svojine (građanin, udruženje građana i druga građansko-pravna lica), odnosno mora biti vlasničko-pravni subjekt, kako to proizlazi iz odredbe člana 1. ZOSPO-a, pri čemu se na građenje društveno-pravnih subjekata na tuđem zemljištu ne mogu primijeniti odredbe čl. 24. do 26. ZOSPO-a (o čemu se Vrhovni sud iscrpnije izjasnio na str. 2 i 3 obrazloženja).
14. Dalje je Vrhovni sud pojasnio da predmet parnice nije isplata naknade za eksproprirane nekretnine, već naknada štete koju su apelanti pretrpjeli gubitkom svoje parcele i zasada, te rušenjem kuće, što im je zapravo sve oduzeto, odnosno uništeno van zakonitog postupka (čl. 154. i
155. ZOO-a), pa su u takvim okolnostima nižestepeni sudovi, odbivši istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja, pogrešno primijenili materijalno pravo. U tom pravcu je Vrhovni sud pojasnio da su apelanti za štetu koja je nastala 1994. godine saznali 2003. godine, a da su tužbu podnijeli 17. marta 2008. godine, pa je shodno tome protekao i subjektivni trogodišnji rok koji se računa od dana saznanja za štetu i njenog učinioca (član 376. stav 1. ZOO-a), kao i objektivni rok od pet godina, u smislu stava 2. člana 376. ZOO-a, koji se ne računa od dana saznanja za štetu, kako su to pogrešno zaključili nižestepeni sudovi, već od dana nastanka štete, odnosno zbog ratnih dejstava na prostoru BiH, objektivni rok zastarijevanja je počeo teći 19. juna 1996. godine i istekao je prije podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari. Zatim je Vrhovni sud pojasnio da je zastarjelost zakonom određeno vrijeme nakon koga se pravo više ne može ostvariti prisilnim putem i kada onaj na kome leži obaveza ispunjenja istakne prigovor zastarjelosti, koji je materijalno-pravne prirode, sud presudom odbija tužbeni zahtjev. U vezi s tim je dalje pojašnjeno da je u konkretnom slučaju došlo do nemogućnosti da se ostvari pravo zbog zastarjelosti potraživanja, pa kako su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo udovoljivši tužbenom zahtjevu, revizijski sud je na temelju člana 250. stav 1. ZPP-a usvojio reviziju, preinačio obje nižestepene presude, te odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 25. ZOSPO-a. Detaljno opisuju tok postupka, te naglašavaju da su se odmah po saznanju da su im nekretnine uništene obratili sa zahtjevom Službi za imovinsko-pravne poslove opštine Ustiprača radi isplate pravične naknade za oduzete nekretnine, ali bezuspješno, nakon čega su bili primorani da pokrenu sudski spor. Između ostalog, ukazuje na okolnost da je Vrhovni sud po istom pravnom osnovu do sada zauzimao i drugačiji stav i donosio različite odluke, što ukazuje na pravnu nesigurnost tim prije što Vrhovni sud, kao najviša sudska instanca pravosudnog sistema u RS-u, mora imati ujednačen kriterij prilikom raspravljanja o identičnom pravnom i činjeničnom pitanju.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim pozivanje apelanata na kršenja prava na koja su se u apelaciji pozvali istaknuvši da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u obrazloženju presude uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je tačno da je Vlada RS-a donijela odluku o utvrđivanju opšteg interesa, ali da je greškom ili iz neznanja za korisnika eksproprijacije utvrđena Republička direkcija za puteve, koja prema tada važećem Zakonu o eksproprijaciji nije mogla imati to svojstvo. U tom pravcu tuženi potencira da u konkretnom slučaju ne može biti obveznik isplate naknade za eksproprirane nekretnine, iako je u predmetnom postupku možda i došlo do kršenja prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala. (2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Solidarna odgovornost naručioca i izvođača radova Član 207.
Naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala. (3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.
19. Zakon o javnim putevima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/04, 51/04, 73/08 i 106/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Javni putevi su dobra u opštoj upotrebi i u svojini Republike Srpske.
Upravljanje, održavanje, građenje i zaštita puteva je djelatnost od posebnog interesa za Republiku Srpsku.
Na javnim putevima se mogu sticati prava korišćenja i prava službenosti za postavljanje objekata i uređaja od javnog interesa, pod uslovom da ostvarena prava ne ugrožavaju nesmetano i bezbjedno odvijanje saobraćaja i ne nanose štetu putu, putnim objektima i putnom pojasu.
20. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne možebiti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
Član 6. st. 1. i 2.
(1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).
(2) Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.
Član 77.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske", br. 8/96, 15/96 i 64/04).
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 91 0 P 000350 09 Rev od 18. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 18. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
29. Ustavni sud zapaža da je sporno pitanje ustvari da li je predmetno potraživanje apelanata kako tvrdi Vrhovni sud zastarjelo, odnosno da li je Vrhovni sud sporno pitanje zastarjelosti potraživanja raspravio uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
U vezi s tim spornim pitanjem, Ustavni sud podsjeća na to da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje, u kontekstu odluka redovnih sudova koji su u konačnici zbog zastare i nedostatka pasivne legitimacije odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta Prnjavor – Čelinac isplati naknadu, razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 2986/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 35). Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci, raspravljajući gotovo identično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja pošao od usaglašenog pravnog shvatanja redovnih sudova iz oba entiteta (Sud Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud F BiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud u Distriktu Brčko BiH) usvojenog na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci podsjetio na to da je na navedenim Panelima raspravljano pitanje zastarjelosti potraživanja u slučaju izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama, iako ne postoji odluka o oduzimanju odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji (u praksi poznatija kao faktička eksproprijacija). U citiranoj odluci je istaknuto da je usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva imajući u vidu da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva ustvari zahtjev za povrat vlasništva. Ustavni sud podsjeća i na to da su redovni sudovi prilikom raspravljanja tog spornog pitanja na Panelima imali u vidu da pravo da se zahtijeva povrat vlasništva ne zastarijeva, pa da shodno tome ni zahtjev za traženu naknadu ne zastarijeva. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje raspravljao i u predmetu AP 2676/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2676/11 od 9. decembra 2014. godine dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
30. Dovodeći navedeno u kontekst s predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da se takav stav u cijelosti može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo sporno pravo apelanata na spornim nekretninama, zatim da je odlukom Vlade Republike Srpske iz 1997. godine utvrđen opšti interes za izgradnju magistralnog puta Ustiprača – Foča, ali da, u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, eksproprijacija nije izvršena, već je izvršena tzv. faktička eksproprijacija bez provođenja zakonom propisanog postupka, da su izgradnjom magistralnog puta sporne nekretnine uništene, da u takvim okolnostima povrat predmetnih nekretnina, odnosno povrat u prijašnje stanje, više nije bio moguć (kako je ustvari primarno i glasio tužbeni zahtjev), da su u postupku faktičke eksproprijacije apelanti nesporno lišeni svoje imovine, pa u takvim okolnostima ni zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) nije mogao zastarjeti. Stoga je, shodno navedenom, i u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 376. ZOO-a utvrđujući zastaru potraživanja, jer se citirane odredbe ZOO-a nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj, budući da potraživanje koje proističe iz tzv. faktičke eksproprijacije ne podliježe zastari. Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući svoju praksu iz citiranih odluka, Ustavni sud zaključuje da je i u predmetnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Na kraju, Ustavni sud, kao što je to učinio i u odluci AP 2676/11 (op.cit. AP 2676/11 tač. 33) smatra svrsishodnim podsjetiti i na stav iz odluke (op. cit. AP 2986/11 tač. 33 i 34) u vezi s pasivnom legitimacijom tuženog (Vrhovni sud se ni u konkretnom slučaju nije bavio pitanjem pasivne legitimacije tuženog u kontekstu istaknutog prigovora, imajući u vidu da je potraživanje zastarjelo). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, podržavajući svoju dosadašnju praksu, utvrdio povredu prava na pravično suđenje i u tom segmentu jer su redovni sudovi ocijenili opravdanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod tuženog (također JP „Putevi“ RS), ukazavši na to da se to pitanje treba raspraviti, shodno Zakonu o eksproprijaciji i članu 207. ZOO-a. Pravo na imovinu
32. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno kršenje prava apelanata na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno prava u segmentu zastare potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić