Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2847/11 (S. M.)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Aktivna legitimacija
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2847/11

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2847/11, rješavajući apelaciju Slobodana Marjanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka e), člana 57 stav 2 tačka b. i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Marjanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049068 10 Rev od 15. juna 2011.

godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049068 10 Gz od 20. avgusta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049068 08 P od 28. januara 2010. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Marjanovića podnesena zbog dužine trajanja parničnog postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049068 08 P, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049068 10 Rev od 15. juna 2011. godine, zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slobodan Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Darko Vidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049068 10 Rev od 15. juna 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049068 10 Gz od 20. avgusta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049068 08 P od 28. januara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1621/09 Ustavni sud je usvojio apelantovu apelaciju podnesenu zbog dužine trajanja postupka povodom njegove tužbe koju je podnio Osnovnom sudu protiv Republike Srpske - Vojske Republike Srpske radi naknade štete (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1621/09 od 18. aprila 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda, Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu:

Pravobranilaštvo) zatraženo je 17. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 26. septembra 2014. godine, Vrhovni i Okružni sud 29. septembra 2014. godine, a Osnovni sud 1. oktobra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Apelant je 14. oktobra 1999. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske - Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade materijalne štete. Apelant je u tužbi naveo da je vlasnik preduzeća „Zenit-trade“, te da je kao vlasnik preduzeća u poslovne svrhe koristio objekat u Malom Blašku, u opštini Laktaši, a da je tužena koristila predmetni objekat u vremenskom periodu od 21. januara 1993. godine do 5. februara 1994. godine, te od 12. septembra 1995. godine pa do 12. januara 1996. godine. Dalje, apelant je istaknuo da je, usljed korišćenja objekta koji je apelant koristio u svrhu uzgoja tovne junadi, teladi i svinja, pretrpio materijalnu štetu u vidu izgubljene dobiti. Osim toga, apelant je naveo da je podigao kredite kod nadležnih banaka, a usljed nemogućnosti da koristi objekat, nije mogao da ostvari dobit, pa je trpio i štetu koju trpi i u vrijeme podnošenja tužbe, u vidu plaćanja zakonske kamate bankama, a za svu tu štetu odgovara tužena, pa je predložio da sud donese presudu kojom će obavezati tuženu da mu na ime naknade štete za period od 12. septembra 1995. godine pa do 31. decembra 2004. godine isplati iznos od 931.066,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 1. januara 2005. godine pa do isplate, iznos od 534.305,25 KM na ime izgubljene dobiti za period od 1. januara 2005. godine pa do 30. septembra 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. oktobra 2009. godine pa do isplate, iznos od 652.079,60 KM na ime naknade štete radi isplate kamata Banjalučkoj banci uz naknadu troškova parničnog postupka.

7. Nakon toga, odnosno 27. jula 2000. godine, apelant i tužena su zaključili ugovor o poravnanju van spora. Tim ugovorom tužena se obavezala da apelantu nadoknadi štetu u iznosu od 97.623,00 KM, a apelant se odrekao potraživanja kamata na iznos od 97.623,00 KM za pripadajući period, ali je zadržao pravo da sporni dio duga ostvaruje pred nadležnim sudom u redovnoj parnici.

8. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant na ročištu održanom pred Osnovnim sudom 25. januara 2001. godine izjavio da „u cijelosti ostaje kod tužbe i navoda datih tokom postupka, te [...] da povlači dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na građevinsku štetu, odnosno štetu pričinjenu direktno na objektu, jer su parnične stranke zaključile vansudsko poravnanje kod tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu“.

9. Osnovni sud je, zatim, donio djelimičnu Presudu broj P-9039/99 od 7. novembra 2002. godine. Tom presudom sud je obavezao tuženu da apelantu na ime naknade štete po osnovu izgubljene dobiti isplati novčani iznos bliže određen u izreci te presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odredio da će o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu kamata, te o troškovima postupka odlučiti nakon pravosnažnosti djelimične presude.

10. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-832/03 od 21. juna 2004. godine uvažio žalbu tužene, ukinuo osporenu djelimičnu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud je konstatovao da su nalazi vještaka finansijske struke Z. R. i M. Z. u potpunosti suprotni jedan drugom, te da je tužena u cijelosti prigovorila nalazu i mišljenju vještaka M. Z., pa je zaključio da je pri takvom stanju stvari Osnovni sud bio dužan da pozove vještake radi ponovnog saslušanja i pokušaja usaglašavanja suprotstavljenih nalaza, a u slučaju nemogućnosti da se otklone nedostaci i protivrječnosti nalaza, da zatraži mišljenje drugog vještaka, sve u skladu sa odredbama člana 261 st. 1 i 3 ranijeg Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94), koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja odluke. Međutim, konstatovao je da Osnovni sud nije postupio na navedeni način, shodno čemu je zaključio da je taj sud povrijedio odredbe parničnog postupka, što je uticalo na donošenje pravilne i zakonite presude.

11. Osnovni sud je donio Presudu broj P-812/04 od 22. jula 2005. godine kojom je odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev bliže opisan u izreci predmetne presude.

12. Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-GŽ-05-001501 od 10. juna 2008. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj P-812/04 od 22. jula 2005. godine i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje, konstatujući da je Osnovni sud svoju presudu zasnovao na dokazu koji nije izveden prilikom raspravljanja pred tim sudom, čime je počinio povredu postupka iz člana 209 u vezi sa čl. 4, 5 i 7 stav 1 Zakona o parničnom postupku, što je uticalo na pravilnost i zakonitost osporene presude. Parnični postupak okončan osporenim presudama

13. U ponovljenom postupku Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 049068 08 P od 28. januara 2010. godine odbio tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tužena na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti za period od 12. septembra 1995. godine do 31. decembra 2004. godine isplati iznos od 931.066,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2005. godine pa do isplate, te iznos od 534.305,25 KM na ime izgubljene dobiti za period od 1. januara 2005. godine pa do 30. septembra 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 1. oktobra 2009. godine pa do isplate i iznos od 652.079,60 KM na ime naknade štete radi isplate kamata Banjalučkoj banci uz naknadu troškova postupka. Predmetnom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 50.500,00 KM, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužene preko dosuđenog iznosa na ime troškova parničnog postupka.

14. U obrazloženju predmetne presude je, između ostalog, navedeno da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je tužena na osnovu Rješenja Ministarstva odbrane - Odsjek Laktaši broj 48/4-84-762/95 od 1. septembra 1995. godine koristila poslovni prostor koji je apelantova svojina u vremenskom periodu od 12. septembra 1995. godine do 12. januara 1996. godine. Osnovni sud je u obrazloženju presude, takođe, istakao da je među parničnim strankama sporna činjenica da li je apelant u predmetnoj pravnoj stvari aktivno legitimisan, te da li je zastarjelo potraživanje za naknadu štete.

15. Dalje, Osnovni sud je naveo da apelant, u skladu sa odredbom člana 69 Zakona o računovodstvu („Službeni glasnik RS“ broj 17/93), ima pravo da učestvuje u raspodjeli rezultata poslovanja privatnog preduzeća „Zenit-trade“ čiji je osnivač - ulagač, pa je u predmetnoj pravnoj stvari on aktivno legitimisan za podnošenje tužbe sa zahtjevom za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti i druge vidove naknade štete koje trpi preduzeće čiji je on osnivač, a ona se odnosi na štetu koja nastaje zbog nemogućnosti obavljanja djelatnosti preduzeća. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan prigovor tužene da apelant nije aktivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari.

16. Osnovni sud je obrazložio da je, međutim, osnovan prigovor zastare potraživanja koji je, takođe, istakla tužena. Kako je naveo Osnovni sud, članom 376 ZOO je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu pričinilo, odnosno da to potraživanje zastarijeva u svakom slučaju za pet godina od dana kada je šteta nastala. Osnovni sud je obrazložio da je imao u vidu apelantov iskaz, dat kod tužene 17. jula 2000. godine u postupku zaključenja vansudskog poravnanja u dijelu naknade materijalne štete koja se odnosi na oštećenje apelantovog objekta u Malom Blašku, kada je apelant izjavio da je u septembru 1995. godine, u vrijeme kada se nalazio u jedinici, ponovo došla u objekat vojna jedinica i naredila iseljenje radnika sa porodicom i preostalog dijela stoke koji se zatekao u objektu o čemu je obaviješten nakon mjesec dana, a u februaru 1996. godine posredstvom komšije U.G. obaviješten je da je objekat slobodan.

17. Zatim je Osnovni sud istakao da je čitanjem apelantovog zahtjeva za obeštećenje van spora, upućenog 7. septembra 1999. godine Vladi RS - Ministarstvu odbrane, došao do zaključka da se preduzeće „Zenit Lajn“ d.o.o. „Zenit“ obraćalo zahtjevom Vladi RS - Ministarstvu odbrane za naknadu štete. Dakle, apelant se nije obraćao zahtjevom nadležnoj vojnoj pošti, jer su se nazivi vojnih pošta mijenjali, već se upravo obratio Vladi RS - Ministarstvu odbrane. Zbog ovih razloga, prema stavu prvostepenog suda, nije pravno relevantna ni činjenica da li je potvrda nadležne vojne pošte o vremenskom periodu korišćenja poslovnog prostora izdata 2. februara 1996. godine, ili je izdata 2. februara 1999. godine, jer je apelantu sve vrijeme bilo poznato da je predmetni objekat koristila vojska a, prema odredbama Zakona o odbrani na području RS, RS je organizovala odbranu a, u skladu sa Zakonom o vojsci, u odbrani je učestvovala Vojska RS i „nijedna druga paravojna formacija“, te da nije na apelantu bila obaveza da nagađa da li je u njegovom objektu VRS ili paravojna formacija, jer je takav prigovor mogla istaći samo tužena strana.

18. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je došao do uvjerenja da je apelant saznao i za počinioca i za štetu u januaru, odnosno februaru 1996. godine, s obzirom na to da je apelantova izjava o terminu preuzimanja u posjed predmetnog poslovnog prostora neodređena, ali u svakom slučaju apelant je preuzeo u posjed predmetni poslovni prostor do 19. juna 1996. godine, kada su, u smislu odredbe člana 383 ZOO, prestale nesavladive prepreke da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, odnosno kada je počelo teći zastarijevanje.

19. Prvostepeni sud je istakao da, kada se ima u vidu navedeno, te odredba člana 376 ZOO prema kojoj potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok) a, s druge strane, činjenica da je apelant tužbu sudu podnio 14. oktobra 1999. godine, što znači nakon isteka roka zastare 19. juna 1999. godine, te da se apelant i tuženoj obratio zahtjevom za obeštećenje van spora 7. septembra 1999. godine, dakle, nakon proteka roka od tri godine od okončanja rata i neposredne ratne opasnosti, te ocijenio osnovanim prigovor zastare koji je tužena istakla i odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.

20. Osnovni sud je, u pogledu tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na kredite koje je PP „Zenit-trade“ zaključilo kod poslovne banke, Banjalučke banke Banja Luka, zaključio da apelant nije, u smislu odredbe člana 123 ZPP, ničim dokazao da su kreditna sredstva kojima se preduzeće PP „Zenit-trade“ zadužilo trošena namjenski, te iz tih razloga, zbog nenamjenskog korišćenja sredstava banaka, tužena nije ni odgovorna, pa samim tim nije ni odgovorna za isplatu zakonske zatezne kamate na isti kredit. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio odluku kao u izreci.

21. Apelant je 17. februara 2010. godine podnio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 049068 08 P od 28. januara 2010. godine.

22. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 049068 10 Gz od 20. avgusta 2010. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u osporenom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je odluka prvostepenog suda o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, u smislu odredbe člana 155 ZOO, materijalna šteta je definisana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). Shodno navedenom, stvarnu legitimaciju u parnici predstavlja materijalnopravni odnos stranke prema predmetu spora, odnosno prema pravu za čiju je zaštitu parnica pokrenuta, pa su u toj parnici stvarno legitimisani učesnici - subjekti materijalnopravnog odnosa iz koga je parnica nastala. Prigovor nedostatka stvarne-aktivne legitimacije koji je u konkretnom slučaju istakla tužena rješava se primjenom navedene odredbe člana 155 ZOO. Okružni sud je istaknuo da se šteta u vidu izgubljene dobiti, prema činjeničnim navodima tužbe i izvedenim dokazima, odnosi na dobit koju je gubilo apelantovo preduzeće „Zenit-trade“ zbog nemogućnosti da obavlja djelatnosti tova junadi i svinja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelant aktivno legitimisan u pogledu predmetnog zahtjeva za naknadu štete. Naime, iz stanja prvostepenog spisa proizilazi da je apelant tvrdio da je kao vlasnik privatnog preduzeća bio spriječen da koristi firmu radi obavljanja poslovne djelatnosti preduzeća, a iz zaključene pozajmice i kredita proizilazi da je privatno preduzeće „Zenit-trade“ sa Banjalučkom bankom d.d. Banja Luka zaključilo ugovore o deviznoj pozajmici i kratkoročnom deviznom kreditu, sve radi nabavke stočne hrane. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koju je u prvostepenom postupku istakla tužena, te je zbog tog razloga apelantov tužbeni zahtjev valjalo odbiti na osnovu odredbe člana 155 ZOO. Osim toga, Okružni sud je istaknuo da apelantova žalba ničim ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda o zastarjelosti predmetnog potraživanja. Naime, pod pretpostavkom da je apelant aktivno legitimisan u pogledu predmetnih zahtjeva za naknadu štete, proizilazi da je pravilan zaključak prvostepnog suda o prigovoru zastarjelosti. Dalje, Okružni sud je naveo da je, pod pretpostavkom da je apelant aktivno legitimisan i da potraživanje naknade štete na ime izgubljene dobiti nije zastarjelo, zaključak prvostepenog suda o tome da apelant nije dokazao činjenice relevantne za odluku o visini predmetnih tužbenih zahtjeva za isplatu naknade nematerijalne štete na ime izgubljene dobiti zbog spriječenosti da obavalja djelatnosti tova junadi i svinja, zasnovan na pravilnoj primjeni odredbe člana 189 stav 3 ZOO u vezi sa čl. 7 i 123 ZPP.

23. Apelant je 23. septembra 2010. godine izjavio reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 049068 10 Gz od 20. avgusta 2010. godine.

24. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 049068 10 Rev od 15. juna 2011. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud pravilno sudio kada je ustanovio da apelant kao fizičko lice nije aktivno legitimisan da u predmetnom sporu protiv tužene traži naknadu štete koju je, i pod uslovom da je dokazana njena visina, trpjelo preduzeće čiji je on osnivač. Pored toga, Vrhovni sud je istaknuo da se tužbenom zahtjevu ne može udovoljiti zbog nedostatka aktivne legitimacije, pa je bespredmetan prigovor zastarjelosti koji je istakla tužena, slijedom čega se Vrhovni sud nije bavio navodima revizije kojima je nastojano da se dokaže da je taj prigovor neosnovan, te navodima kojima se tvrdi da je tokom postupka dokazana visina tražene štete. S obzirom na to da pobijana presuda nema nedostataka na koje ukazuje apelantova revizija a ni onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je reviziju odbio kao neosnovanu na osnovu odredbi člana 248 Zakona o parničnom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukratko opisao hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da je predmet tužbe naknada štete prouzrokovane apelantu u vidu izostanka dobiti od uzgoja stoke, te plaćanja zatezne kamate na kredite podignute od banke. Apelant je naveo da je u toku postupka nepobitno utvrđeno da je on jedini vlasnik i osnivač preduzeća „Zenit-trade“ Banja Luka i njemu kao takvom pripada pravo na dobit preduzeća, koju može izdvojiti iz preduzeća u svako doba po svojoj volji i trošiti po svojoj volji, pa je, po apelantovom mišljenju, potpuno proizvoljno i protivno kako logici, tako i pravnim propisima stanovište da izostanak navedene dobiti, odnosno mogućnosti njenog izdvajanja u apelantovu korist ne predstavlja štetu za apelanta, odnosno da on nema pravo da traži naknadu takve štete, tj. da nije aktivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud pobijane presude ukine u cijelosti, te na snazi ostavi djelimičnu Presudu Osnovnog suda broj P-9039/99 od 7. novembra 2002. godine, te naloži nadležnim sudovima da u preostalom dijelu tužbenog apelantovog zahtjeva donesu nove presude koje će biti u skladu sa apelantovim pravima na pravično suđenje i pravom na imovinu. Konačno, apelant je istaknuo da je, zbog dužine trajanja postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa potražuje i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.650,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

26. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana, da nema povrede prava na koje ukazuje apelant, te da su sve odluke protiv kojih je podnesena apelacija donesene na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bez povreda pravila postupka i uz pravilnu primjenu materijalnog propisa.

27. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u svemu ostaje kod svoje odluke od 28. januara 2010. godine, te da su činjenični navodi predmetne apelacije potpuno neosnovani, pa je predložio da se apelacija odbije.

28. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci, istaknuvši da predmetnom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.

29. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, takođe, naveo da u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Vrhovni sud je istakao da činjenica da apelant nije uspio u sporu sama za sebe ne može predstavljati povredu prava na pravično, odnosno pošteno suđenje, niti prava na imovinu na koje povrede ukazuje. Po mišljenju Vrhovnog suda, problem proizilazi iz činjenice da apelant između sebe, kao fizičkog lica, i preduzeća „Zenit-trade“, čiji je osnivač, stavlja znak jednakosti, a radi se o dva različita i odvojena subjekta.

V. Relevantni propisi

30. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 38/80, 69/8258/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

31. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 209. st. 1. i 2. tačka 8.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja za donošenje zakonite i pravilne presude, u slučajevima:

8) ako je u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku ili ako stranku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašćeno lice, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlašćenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji nije bilo naknadno odobreno, Član 291. st. 1. i 2.

Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice.

Posebnim propisima može se odrediti ko osim fizičkih i pravnih lica može biti stranka u postupku.

32. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje društvenih sredstava odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njihovog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 189. stav 3.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 376. stav 1.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

33. Zakon o preduzećima („Službeni list SFRJ" br. 77/88, 40/89, 46/90, 61/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav 1.

Preduzeće je pravno lice koje obavlja privrednu djelatnost radi sticanja dohotka, odnosno dobiti.

Član 185. stav 2.

Upisom u sudski regisar preduzeće stiče pravnu i poslovnu sposobnost.

VI. Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 049068 10 Rev od 15. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. juna 2011. godine a apelacija je podnesena 12. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje – razuman rok

38. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

39. Član 18 stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

40. Ustavni sud zapaža da je apelant prije podnošenja ove apelacije, odnosno 22. maja 2009. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka povodom njegove tužbe koju je podnio Osnovnom sudu protiv Republike Srpske - Vojske Republike Srpske radi naknade štete. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1621/09 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1621/09 od 18. aprila 2012. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba, kojom je usvojio navedenu apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 049068 08 P, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 049068 10 Rev od 15. juna 2011. godine.

41. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je navedenom Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1621/09 ovaj sud riješio apelantovu apelaciju u dijelu koji se odnosi na pravo na donošenje odluke u razumnom roku koje je predmet i ove apelacije. Apelant nije Ustavnom sudu predočio navode ili dokaze koji ukazuju da postoji osnov da Ustavni sud o istim pitanjima ponovo odlučuje, nego se, uz navođenje istih argumenata, navodi apelacije u suštini odnose na iste navode koji su izneseni i u apelaciji broj AP 1621/09. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se radi o istim pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, donošenjem Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1621/09 od 18. aprila 2012. godine, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

42. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII. Meritum

43. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 049068 10 Rev od 15. juna 2011. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

44. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postušak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

46. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

47. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

48. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o aktivnoj legitimaciji zasnovao na odredbi člana 69 Zakona o računovodstvu, dok je apelantov zahtjev za naknadu štete, uvažavajući prigovor tužene o zastari potraživanja, riješio primjenom člana 376 ZOO. Nakon toga Okružni sud sud je potvrdio prvostepenu presudu. Međutim, Okružni sud je, za razliku od Osnovnog suda, istakao da je prvostepeni sud odluku o aktivnoj legitimaciji utemeljio na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te je zaključio da je pogrešan zaključak Osnovnog suda da je apelant aktivno legitimisan u pogledu predmetnog zahtjeva za naknadu štete, pozvavši se na odredbu člana 155 ZOO. Pored navedenog, Okružni sud je istakao da je, pod pretpostavkom da je apelant aktivno legitimisan, pravilan zaključak prvostepenog suda o prigovoru zastarjelosti. Analizirajući osporenu presudu Vrhovnog suda, Ustavni sud primjećuje da je ona obrazložena, u prvom redu, nedostatkom apelantove aktivne legitimacije, to jest okolnošću da apelant, kao fizičko lice, nije pretrpio štetu nastalu boravkom vojske u predmetnoj farmi zbog čega u njoj nije bilo moguće obavljati djelatnost uzgoja junadi i svinja, te štete nastale plaćanjem zateznih kamata uzrokovanih neblagovremenim vraćanjem podignutih kredita, nego je tu štetu pretrpjelo preduzeće „Zenit-trade“ čiji je osnivač, odnosno vlasnik apelant. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud, obrazlažući osnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije, pozvao na odredbe člana 1 stav (1) i člana 185 stav (2) Zakona o preduzećima, koji je bio na snazi u spornom periodu, prema kojima preduzeće ima status pravnog lica koji stiče danom upisa u sudski registar (nije sporno da je preduzeće „Zenit-trade“ upisano u sudski registar kod Osnovnog suda 1. februara 1993. godine, broj registarskog uloška 1-4271-00, i da do dana prvostepenog presuđenja nije brisano) i kao takvo može biti nosilac prava i obaveza, odnosno ima pravni subjektivitet različit od pravnog subjektiviteta svog osnivača. U tom kontekstu Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, zaključio da se apelantovom tužbenom zahtjevu ne može udovoljiti zbog nedostatka aktivne legitimacije, pa je istakao da je bespredmetan prigovor zastarjelosti koji je istakla tužena, slijedom čega se Vrhovni sud nije ni bavio navodima revizije kojima se nastojalo dokazati da je prigovor zastare neosnovan, te navodima kojima se tvrdi da je tokom postupka dokazana visina tražene štete.

49. U kontekstu navedenog Ustavni sud zaključuje da su Okružni i Vrhovni sud razmotrili apelantove navode vezane za tvrdnju da je aktivno legitimisan i dali dovoljne i uvjerljive razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Prema tome, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne nalazi elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Pri tome Ustavni sud ne može zaključiti da je u predmetnom postupku apelant doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu, budući da je u toku cijelog postupka bio u mogućnosti da predlaže dokaze, kao i da svoje argumente suprotstavi argumentima tužene. Dakle, Ustavni sud ocjenjuje da su standardi prava na pravično suđenje koje su uspostavili organi Evroske konvencije i koje u svojoj praksi slijedi Ustavni sud u cijelosti zadovoljeni.

50. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

51. U smislu člana 74 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, [...], na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u predmetnom parničnom postupku, apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

c) Pravo na imovinu

52. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII. Zaključak

53. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije, odnosno zbog zastarjelosti potraživanja, dali obrazloženja za koja je Ustavni sud utvrdio da nisu proizvoljna.

54. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava.

55. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka e), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić