Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3330/11 (A. Đ.)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3330/11
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3330/11, rješavajući apelaciju Anđelke Đerić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b, člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Anđelke Đerić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 009063 10 GŽ od 29. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91-0-P-009063 09 P od 14. maja 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anđelka Đerić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Rogatice, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 17. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 009063 10 GŽ od 29. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91- 0-P-009063 09 P od 14. maja 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i od Narodne biblioteke Rogatica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Osnovnog suda 16. septembra 2014. godine.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. avgusta 2014. godine, a Osnovni sud 7. oktobra 2014. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Iz stanja spisa proizilazi da je apelantkinja Rješenjem Skupštine opštine Rogatica (u daljnjem tekstu: SO) broj 01/2-111-1/03 od 30. oktobra 2003. godine imenovana za direktora tužene, te da je 18. novembra 2003. godine zaključila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 01-023/31.
6. Nakon toga SO Rogatica je donijela Odluku o razrješenju dužnosti direktora tužene (u daljnjem tekstu: Odluka) broj 02/1-013-3-1/09 od 29. aprila 2009. godine kojom je apelantkinja razriješena dužnosti direktora tužene.
7. Rješenjem tužene broj 01-023/67 od 3. decembra 2009. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) utvrđeno je da je apelantkinji, raspoređenoj na poslove direktora Narodne biblioteke Rogatica, „prestao radni odnos na određeno vrijeme zbog isteka mandata razrješenjem“. Istim rješenjem je određeno da je apelantkinji radni odnos prestao 30. novembra 2009. godine, te da nema pravo na otpremninu.
Parnični postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa
8. Presudom Osnovnog suda broj 91-0-P-009063 09 P od 14. maja 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi sporno rješenje kao nezakonito i da ono ne proizvodi pravno dejstvo, da se obaveže tužena da apelantkinju vrati na rad i da je rasporedi na poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, da joj isplati naknadu na ime izgubljenih plata za period od 1. decembra 2009. godine do 31. marta 2010. godine u ukupnom iznosu od 4.620,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na način preciziran u presudi pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka od dosuđenog do traženog. Stavom II izreke presude obavezana je tužena da apelantkinji isplati naknadu na ime izgubljenih plata za period od 1. juna 2009. godine do 30. novembra 2009. godine u ukupnom iznosu od 6.919,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na način preciziran u presudi pa do isplate, te da joj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.649,64 KM. Stavom III izreke presude odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova postupka.
9. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizilazi da je apelantkinja 14. decembra 2009. godine podnijela tužbu protiv tužene radi poništenja spornog rješenja tužene u kojoj je navela da je sporno rješenje nezakonito zbog toga što nije moglo doći do prestanka radnog odnosa po osnovu člana 125 stav 1 tačka 6 Zakona o radu, jer apelantkinja nikada kod tužene nije bila u radnom odnosu na određeno vrijeme, već je imala zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Osim toga, apelantkinja je u tužbi navela da joj radni odnos nije mogao da prestane ni po osnovu člana 19 Statuta tužene, koji reguliše prestanak funkcije direktora tuženog, a ne prestanak radnog odnosa. Takođe, apelantkinja je u tužbi navela da joj radni odnos nije mogao prestati ni po osnovu Odluke SO Rogatica, jer je to Odluka kojom je apelantkinja razriješena dužnosti direktora tužene, a tom odlukom nije izrečen prestanak radnog odnosa, pa to rješenje ne može samo po sebi dovesti automatski i do prestanka radnog odnosa lica koje je razriješeno funkcije. Osnovni sud je u obrazloženju presude, takođe, naveo da je tužena u odgovoru na tužbu istakla da je apelantkinja rješenjem SO Rogatica, kao osnivača tužene, 30. oktobra 2003. godine apelantkinju imenovala za direktora tužene na mandatni period od četiri godine, te da je apelantkinja Odlukom SO od 29. aprila 2009. godine razriješena dužnosti direktora tužene. Izvršavajući navedenu odluku, direktor tužene je donio rješenje kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa na određeno vrijeme zbog isteka mandata – razrješenja. Tužena je u odgovoru na tužbu, takođe, istakla da je apelantkinja tužbom pokušala dokazati da je imenovanjem na mjesto direktora zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, pozivajući se na ugovor o radu od 18. novembra 2003. godine. Međutim, iz predmetnog ugovora je vidljivo da ga je potpisala apelantkinja i za sebe i za poslodavca, što je, po mišljenju tužene, nedopustivo i nezakonito. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla da se u konkretnom slučaju radi o imenovanju sa ograničenim mandatom iz čega proizilazi da se radi i o radu na određeno vrijeme, pa to što je apelantkinja sama za sebe napisala da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme nema uticaja na pravilno odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari.
10. Osnovni sud je nakon ocjene sprovedenih dokaza utvrdio da je apelantkinja funkciju direktorice tužene, što je nesporno među strankama, obavljala i nakon isteka mandata od četiri godine da bi osnivač tužene, Opština Rogatica, donio Odluku broj 02/1-013-3-1/09 od 29. aprila 2009. godine o razrješenju dužnosti direktora tužene, kojom je apelantkinja razriješena dužnosti direktora tužene. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 18 stav 2 Zakona o sistemu javnih službi („Službeni glasnik RS“ broj 68/07) propisano da direktora ustanove imenuje i razrješava osnivač na period od četiri godine i uz prethodno sproveden postupak javne konkurencije. Iz člana 3 Statuta tužene - prečišćeni tekst, broj 01-023/50 od 8. aprila 2008. godine proizilazi da je tužena javna ustanova, koja ima status pravnog lica, a iz člana 4 Statuta da je osnivač tužene Opština Rogatica. Takođe, utvrđeno je da je Rješenjem tužene broj 01-023/67 od 3. decembra 2009. godine apelantkinji, raspoređenoj na poslove direktora tužene, prestao radni odnos na određeno vrijeme, zbog isteka mandata razrješenjem i radni odnos joj je prestao 30. novembra 2009. godine bez prava na otpremninu. Sud je istakao da je predmetno rješenje doneseno na osnovu člana 125 stav 1 tačka 6 Zakona o radu - prečišćeni tekst, kojim je propisano da ugovor o radu prestaje da važi istekom roka važenja ugovora o radu na određeno vrijeme iz čega proizilazi da je apelantkinja tretirana kao radnik na određeno vrijeme kod tužene. Po ocjeni suda, imajući u vidu da je apelantkinja „izabrani organ na određeno vrijeme – mandat“, radni odnos, odnosno funkcija direktora joj prestaje odlukom organa koji ju je izabrao, što je u konkretnom slučaju Opština Rogatica. Budući da je u konkretnom slučaju apelantkinju razriješio funkcije direktora tužene osnivač, Opština Rogatica, tužena je u skladu s tim i donijela pobijano rješenje apelantkinji kojoj su sa 30. novembrom 2009. godine prestala sva prava i obaveze.
11. Dalje, Osnovni sud je naveo da iz Ugovora o radu od 18. novembra 2003. godine proizilazi da je zaključen između tužene i apelantkinje, da je apelantkinja primljena na rad na neodređeno vrijeme, te da nije sporno da je apelantkinja ugovor potpisala i za radnika i za poslodavca. Međutim, Osnovni sud je ocijenio da takav ugovor o radu na neodređeno vrijeme ne može poslužiti kao dokaz da je apelantkinja bila u radnom odnosu kod tužene zbog toga što je apelantkinja izabrani organ prema odredbi člana 18 Zakona o sistemu javnih službi i nakon stupanja na funkciju direktora nije ni mogla da zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da je apelantkinju izabrao osnivač tužene u skladu sa citiranom odredbom Zakona o sistemu javnih službi, te, u skladu s tim, nije ni mogla nakon izbora zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme, i to na mjesto direktora, niti sa predsjednikom Upravnog odbora tužene, a ni „sama sa sobom“, jer je takav Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 01- 023/31 od 18. novembra 2003. godine protivan kako opštim prinudnim propisima, tako i članu 18 stav 2 Zakona o sistemu javnih službi, kao i Statutu tužene, pa ugovor ne može biti osnov za povratak na posao kod tužene. Osnovni sud je istakao da je apelantkinja imala zasnovan radni odnos prije izbora na funkciju direktorice kod Srednje škole Rogatica, koji je raskinut (što je utvrđeno iz dopisa Srednje škole Rogatica broj 611-337 od 5. novembra 2003. godine) iz koga proizilazi da je Školski odbor saglasan da apelantkinji da saglasnost za raskid radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radnim odnosima radi prelaska u Narodnu biblioteku Rogatica na mjesto direktora, te da će raskid radnog odnosa uslijediti po prijemu novog radnika na radno mjesto apelantkinje, te da ta činjenica nije ni sporna među strankama. Takođe je utvrđeno da je tuženi pokušao da obezbijedi drugo radno mjesto za apelantkinju, ali bezuspješno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je naveo da nije mogao da vrati apelantkinju na posao kod tužene imajući u vidu činjenicu da direktora bira i razrješava osnivač tužene i da apelantkinja, zaista, nije bila u radnom odnosu kod tuženog, zbog čega je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev za poništenje rješenja i vraćanje na posao.
13. Osnovni sud je u obrazloženju presude, dalje, naveo da je djelimično osnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu plata. Osnovni sud je na osnovu izjava svjedoka, kojima je u cijelosti poklonio vjeru, usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev za isplatu plata za period od 1. juna 2009. godine do 30. novembra 2009. godine, u skladu sa odredbom člana 90 stav 1 Zakona o radu - prečišćeni tekst. Osnovni sud je istakao da apelantkinja u tom periodu nije bila u radnom odnosu kod tužene, ali stoji da je i nakon razrješenja dolazila u Narodnu biblioteku Rogatica, pa joj, slijedeći to, ipak, iako nije imala radni odnos kod tuženog niti odluku kojom bi bila raspoređena na poslove i radne zadatke, pripada naknada za faktički rad za taj period, u skladu sa njenom stručnom spremom.
14. Okružni sud je donio Presudu broj 91 0 P 009063 10 GŽ od 29. juna 2011. godine kojom je odbio kao neosnovane žalbe apelantkinje i tužene i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude su ponovljeni činjenično stanje i pravna stajališta prvostepenog suda, te navedeno da je apelantkinju imenovala za direktora tužene SO Rogatica. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je odredbama Zakona o bibliotečkoj djelatnosti („Službeni glasnik RS“ br. 52/01, 39/03 i 112/08) propisano da direktore biblioteke, koji nemaju status matičnosti, na period od četiri godine imenuje i razrješava nadležni organ opštine, odnosno grada na čijem području je sjedište biblioteke, i uz prethodno sprovedeni postupak javne konkurencije. Dalje, Okružni sud je naveo da je pozicija direktora kao lica koje istupa u ime pravnog lica obavezna u svakom preduzeću, te da radni odnos sa direktorom može da bude na određeno ili na neodređeno vrijeme, a zasniva se ugovorom o radu. Lice koje obavlja funkciju direktora zasnivanjem radnog odnosa ostvaruje prava iz rada i po osnovu rada u skladu sa ugovorom o radu koji zaključuje sa nadležnim organom poslodavca. Ako funkcija direktora podliježe reizboru, a ugovor je zaključen na neodređeno vrijeme, poslodavac je dužan da direktoru po razrješenju dužnosti obezbijedi drugo radno mjesto prema njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.
15. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelantkinja kod tužene zasnovala radni odnos, a sporno je da li je to radni odnos na određeno ili neodređeno vrijeme s obzirom na to da je ugovor u ime poslodavca potpisala apelantkinja. Iz iskaza saslušanih svjedoka, predsjednika Upravnog odbora i članova Upravnog odbora proizilazi da su oni dali saglasnost i ovlašćenje apelantkinji da se zasnuje radni odnos na neodređeno vrijeme. Zaključenje ugovora o radu prethodi stupanju zaposlenog na rad. Međutim, stupanje na rad je odlučno za zasnivanje radnog odnosa i samo potpisivanje ugovora od zakonskog zastupnika kojim se zasniva njegov radni odnos ne znači da po samom zakonu ne proizvodi pravno dejstvo, jer se pod uslovom da su ispunjeni opšti i posebni uslovi za zasnivanje radnog odnosa koje određuje zakon, faktički rad preobražava u rad na neodređeno vrijeme. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 172 stav 2 Zakona o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) propisano da radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme prava i obaveze iz radnog odnosa miruju za vrijeme obavljanja javne funkcije, a članom 173 istog zakona da se javnom funkcijom smatra reizborna funkcija na koju je radnik neposredno izabran od građana, ili imenovan, ili postavljen od nadležnog organa republike, grada ili opštine, ako tu funkciju obavlja profesionalno. Članom 174 st. 2 i 3 istog zakona je regulisano da mirovanje prava ili obaveza može trajati najduže dva mandata, nakon čega radnik može da se vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili drugi odgovarajući posao, a ako poslodavac, zbog ekonomskih razloga, promjene organizacije i tehnologije rada i poslovanja, ne može da se vrati na raniji ili drugi odgovarajući posao, otkazuje ugovor o radu sa pravom na otpremninu u skladu sa članom 141 istog zakona.
16. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao da je apelantkinja ranije bila zaposlena u Srednjoj školi Rogatica, da je 5. novembra 2003. godine Školski odbor dao saglasnost za sporazumni raskid radnog odnosa, te da je 17. novembra 2003. godine direktor škole donio rješenje o prestanku radnog odnosa, a upražnjeno radno mjesto je popunjeno novim radnikom. Pored navedenog, Okružni sud je istakao da je direktor tužene pokušao iznaći rješenje za otvaranje novog radnog mjesta i u vezi s tim obavljao korespondenciju i razgovore sa Ministarstvom prosvjete i kulture, i kada je uvidio da nema mogućnosti rješenja, 3. decembra 2009. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantkinji sa 30. novembrom 2009. godine. Dakle, imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je tužena apelantkinju tretirala kao radnika u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, ali da je, nakon razrješenja dužnosti direktora zbog ekonomskih razloga, nije mogla da rasporedi na odgovarajući posao i otkazala joj ugovor o radu, u skladu sa članom 174 Zakona o radu. Što se tiče žalbenih navoda tužene u vezi sa obavezama na isplatu naknada na ime neisplaćenih plata za period od 1. juna 2009. godine do 30. novembra 2009. godine, Okružni sud je zaključio da je pravilno shvatanje prvostepenog suda kojim je obavezao tuženu na isplatu neisplaćenih plata. Naime, prvostepeni sud je u toku postupka utvrdio da je nesporno da je apelantkinji isplaćena plata za maj 2009. godine, a da je rješenjem o prestanku radnog odnosa od 3. decembra 2009. godine utvrđeno da je radni odnos prestao sa 30. novembrom 2009. godine iz čega proizilazi da je prvostepeni sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev za isplatu navedenih plata, pozivajući se na odredbe čl. 90 i 118 Zakona o radi - prečišćeni tekst.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i član 39 Ustava Republike Srpske. U navodima apelacije apelantkinja je detaljno opisala tok postupka, te istakla da Okružni sud nije dao svoju ocjenu ni o jednom žalbenom razlogu koji je od odlučnog značaja zbog čega, po apelantikinjinom mišljenju, zaključak drugostepenog suda predstavlja u najmanju ruku kao paušalan i proizvoljan, što drugostepenu presudu čini nezakonitom u procesnom smislu. Dalje, apelantkinja je u apelaciji navela i različite stavove Osnovnog i Okružnog suda, istakavši da je Osnovni sud usvojio stav da apelantkinja, „ne samo da nije bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme već uopšte i nije bila u radnom odnosu“, dok je Okružni sud apelantkinju „tretirao kao radnika u radnom odnosu na neodređeno vrijeme“. Pored toga, apelantkinja je navela da je drugostepeni sud u postupku u kojem je odlučivao o njenoj žalbi raspravljao i o nekim pitanjima (i činjenicama) o kojima nije bilo ni riječi, ni raspravljanja u prvostepenom postupku, a u pitanju je jedan novi razlog za prestanak radnog odnosa apelantkinji (zbog ekonomskih razloga, u skladu sa članom 174 Zakona o radu) za koja pitanja i činjenice apelantkinja smatra da u postupku pred drugostepenim sudom imaju procesni karakter novih činjenica i novih pravnih pitanja u odnosu na prethodni prvostepeni postupak u kojem ona nisu ni pominjana ni raspravljana. Apelantkinja smatra da drugostepeni sud nije imao procesno ovlašćenje da o tim pitanjima raspravlja i izvodi zaključke, polazeći od procesnog ograničenja iz člana 221 ZPP. Međutim, apelantkinja ističe da je drugostepeni sud imao procesnu mogućnost (a i obavezu) da otvori raspravu pred svojim vijećem i tek po njenom održavanju i dokazima koje bi stranke eventualno na njoj iznijele donese drugostepenu presudu, koju bi u tom slučaju, mogao da zasnuje na stavovima povodom tih, u odnosu na prvostepeni postupak, novih činjenica i pitanja. Imajući u vidu navedeno, apelantkinja smatra da ju je drugostepeni sud potpuno isključio iz postupka, onemogućivši joj da se izjasni o tom novom razlogu na osnovu kojeg joj je, navodno, po stavu drugostepnog suda, tužena otkazala ugovor o radu. Pored svega navedenog, apelantkinja je navela da je drugostepeni sud potpuno pogrešno primijenio materijalno pravo pozvavši se na član 174 Zakona o radu koji se primjenjuje samo u slučajevima u kojima je, za vrijeme trajanja mandata obavljanja određene funkcije bilo mirovanja prava iz radnog odnosa u smislu odredbe člana 172 stav 2 Zakona o radu, istakavši da u njenom slučaju nije bilo nikakvog mirovanja prava iz radnog odnosa s obzirom na to da je apelantkinja sporazumno raskinula radni odnos koji je prethodno imala u Srednjoj školi. Apelantkinja je predložila da Ustavni sud ukine Presudu Okružnog suda broj 91 0 P 009063 10 GŽ od 29. juna 2011. godine i naloži ponovni postupak pred tim sudom.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da obrazloženje odluke tog suda koja se pobija apalacijom faktički sadrži odgovor na navode iz apelacije, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana zbog toga što pobijanom presudom nisu učinjene povrede Ustava i Zakona Bosne i Hercegovine.
19. U odgovoru na apelaciju koji je dostavio Osnovni sud je navedeno da je presuda tog suda donesena bez povrede odredaba parničnog postupka i pravilnom primjenom materijalnog prava, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana s obzirom na to da pobijanom presudom nisu učinjene povrede Ustava i Zakona Bosne i Hercegovine. V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 73/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 217. stav 2.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 231.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
21. Zakon o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
VI – PLATE I NAKNADE
1. Plate Član 90.
Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Radnicima se garantuje jednaka plata za isti rad ili rad iste vrijednosti koji ostvaruju kod poslodavca.
Pod radom iste vrijednosti podrazumijeva se rad za koji se zahtijeva isti stepen stručne spreme, ista radna sposobnost, odgovornost i fizički i intelektualni rad.
Odluka poslodavca ili sporazum sa radnikom koji nisu u skladu sa stavom 2. ovog člana – ništavni su.
U slučaju povrede prava iz stava 2. ovog člana, radnik ima pravo da pokrene postupak za naknadu štete.
Poslodavac ne može radniku isplatiti manju platu od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
1. Prestanak ugovora o radu Član 125. stav 1. tačka 6.
Ugovor o radu prestaje da važi:
6. istekom roka važenja ugovora o radu na određeno vrijeme,
3. Mirovanje prava iz radnog odnosa Član 172. stav 2.
Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, prava i obaveze iz radnog odnosa miruju za vrijeme obavljanja javne funkcije u državnom organu ili organizaciji, javnoj službi, sindikatu ili političkoj organizaciji.
Član 173.
Javnom funkcijom u smislu člana 172. stav 2. ovog člana smatra se reizborna funkcija na koju je radnik neposredno izabran od strane građana ili na koju je imenovan ili postavljen od strane nadležnog organa Republike, grada ili opštine, ako tu funkciju obavlja profesionalno i za istu ostvaruje platu. Član 174. st. 2. i 3.
Mirovanje prava i obaveza po osnovu vršenja reizborne javne funkcije može trajati najduže dva mandata, nakon čega radnik može da se vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili drugi odgovarajući posao.
Ako poslodavac, zbog ekonomskih razloga, promijenjene organizacije i tehnologije rada i poslovanja, radnika iz stavova 1. i 2. ovog člana ne može vratiti na raniji ili na drugi odgovarajući posao, otkazuje ugovor o radu radnika, sa pravom radnika na otpremninu, u skladu sa članom 141. ovog zakona.
22. Zakon o sistemu javnih službi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18. stav 2.
Direktora ustanove imenuje i razrješava osnivač, na period od četiri godine i uz prethodno sproveden postupak javne konkurencije.
23. Zakon o bibliotečkoj djelatnosti („Službeni glasnik RS“ br. 52/01, 39/03 i 112/08) u relevantom dijelu glasi:
V – Rukovođenje i upravljanje bibliotekom Član 53.
Bibliotekom rukovodi direktor.
Za direktora može biti imenovano lice koje ima završen prvi ciklus studijskog programa ili ekvivalent odgovarajuće visokoškolske ustanove i najmanje tri godine radnog iskustva u oblasti kulture.
Bliži uslovi za imenovanje direktora utvrđuju se statutom Biblioteke.
Direktora Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske i Specijalne biblioteke za slijepa i slabovidna lica Republike Srpske imenuje i razrješava Vlada, na period od četiri godine uz prethodno sproveden postupak javne konkurencije.
Direktore matičnih biblioteka, na period od četiri godine i uz prethodno sproveden postupak javne konkurencije, imenuje ministar.
Direktore biblioteka koje nemaju utvrđen status matičnosti, na period od četiri godine imenuje i razrješava nadležni organ opštine, odnosno grada, na čijem području je sjedište biblioteke i uz prethodno sproveden postupak javne konkurencije.
Direktora biblioteke koju osniva fizičko lice imenuje osnivač.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 91 0 P 009063 10 GŽ od 29. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 14. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. avgusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie ) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantkinja osporava navedene presude, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
32. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava od drugostepenog suda. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
35. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja identične prigovore kao u apelaciji, izuzev stava da je drugostepeni sud bio dužan da zakaže i da održi raspravu radi utvrđivanja novih činjenica, iznosila i tokom žalbenog postupka pred Okružnim sudom o čemu se Okružni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio. Naime, Ustavni sud uočava da je prilikom odlučivanja o apelantkinjinoj žalbi Okružni sud Presudom broj 91 0 P 009063 10 GŽ od 29. juna 2011. godine, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, ali drugačijom ocjenom dokaza i primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu, zaključio da je apelantkinja bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da je drugostepeni sud obrazložio kako je odredbom člana 172 stav 2 Zakona o radu jasno propisano da radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme prava i obaveze iz radnog odnosa miruju za vrijeme obavljanja javne funkcije u državnom organu ili organizaciji, javnoj službi, sindikatu ili političkoj organizaciji, a članom 173 istog zakona da se javnom funkcijom smatra reizborna funkcija na koju je radnik neposredno izabran od građana, ili imenovan, ili postavljen od nadležnog organa Republike, grada ili opštine, ako tu funkciju obavlja profesionalno. Članom 174 st. 2 i 3 Zakona o radu regulisano je da mirovanje prava i obaveza može trajati najduže dva mandata, nakon čega radnik može da se vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili drugi odgovarajući posao, a ako poslodavac zbog ekonomskih razloga, promijenjene organizacije i tehnologije rada i poslovanja radnika ne može vratiti na raniji ili na drugi odgovarajući posao, otkazuje ugovor o radu radnika sa pravom radnika na otpremninu, u skladu sa članom 14 ovog zakona. Naime, Okružni sud je obzraložio da je apelantkinja bila zaposlena u Srednjoj školi Rogatica, te da joj je Školski odbor 5. novembra 2003. godine dao saglasnost za sporazumni raskid radnog odnosa, nakon čega je direktor škole donio rješenje od 17. novembra 2003. godine kojim je apelantkinji prestao radni odnos. Takođe je obrazložio da je, nakon apelantkinjinog razrješenja sa dužnosti direktora tužene, direktor tužene pokušao iznaći rješenje za otvaranje novog radnog mjesta i s tim u vezi obavljao i korespondenciju i razgovore sa Ministarstvom prosvjete i kulture, pa kada je uvidio da nema mogućnosti za rješenje, 3. decembra 2009. godine donio je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantkinje sa 30. novembrom 2009. godine. Međutim, s obzirom na to da je tužena apelantkinju tretirala kao radnika u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, te da je nakon donošenja rješenja o razrješenju sa dužnosti direktora tužene (29. aprila 2009. godine), tužena je nije mogla rasporediti na odgovarajući posao, otkazala joj je ugovor o radu, u skladu sa članom 174 Zakona o radu, pri čemu su redovni sudovi zauzeli stav da de facto dolazak apelantkinje „na posao“ u periodu nakon razrješenja sa funkcije direktora do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa mora biti plaćen. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da Okružni sud nije na arbitraran način primijenio odgovarajuće pozitivne zakonske propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje. U presudi su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i dato je detaljno, jasno i iscrpno obrazloženje odluke.
36. Iz navedenog proizilazi da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto tužena osporenim rješenjem nije povrijedila apelantkinjina prava iz radnog odnosa. Međutim, Ustavni sud smatra da je shodno i da sam podsjeti na odredbu člana 174 st. 2 i 3 Zakona o radu, kojima je regulisano da mirovanje prava i obaveza može trajati najduže dva mandata, nakon čega radnik može da se vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili drugi odgovarajući posao, a ako poslodavac, zbog ekonomskih razloga, promijenjene organizacije i tehnologije rada i poslovanja, radnika ne može vratiti na raniji ili na drugi odgovarajući posao, regulisano je da otkazuje ugovor o radu radniku sa pravom radnika na otpremninu, u skladu sa članom 141 ovog zakona. Navedene odredbe Zakona o radu o mirovanju prava i obaveza radnika iz radnog odnosa prvenstveno se odnose na Srednju školu u kojoj je apelantkinja bila zaposlena na neodređeno vrijeme s obzirom na to da je apelantkinja iz te škole izabrana za direktora tužene, a nije izabrana iz redova zaposlenih kod tužene. Apelantkinja je, prema navedenim odredbama Zakona o radu, imala pravo da sa Srednjom školom zaključi sporazum o mirovanju prava i obaveza za vrijeme dok obavlja dužnost direktora tužene, i to najduže dva mandata, naravno pod uslovom da bude reizabrana. Međutim, apelantkinja je nakon izbora na mjesto direktora tužene, umjesto zahtjeva za mirovanje prava i obaveza iz radnog odnosa, Srednjoj školi podnijela zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa kojem je udovoljeno. To je dovelo do situacije da je apelantkinja nakon razrješenja sa funkcije direktora tužene ostala bez zaposlenja, a ne odluka tužene koja je, i pored sveg,a pokušala pronaći radno mjesto za apelantkinju.
37. U odnosu na apelantkinjin prigovor u vezi sa neodržavanjem rasprave pred drugostepenim sudom i tvrdnjom da je drugostepeni sud u postupku u kojem je odlučivao o apelantkinjinoj žalbi raspravaljao i o nekim pitanjima (i činjenicama) o kojima nije bilo riječi u prvostepenom postupku, Ustavni sud ukazuje da je zakazivanje rasprave pred žalbenim sudom regulisano odredbom člana 217 stav 2. ZPP, kojom je propisano: „Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku, potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.“ Budući da niti apelantkinja, niti tužena u žalbi nisu predlagale nove dokaze, niti je Okružni sud svoju odluku temeljio na drugačijem činjeničnom stanju od onog koje je utvrdio prvostepeni sud, Ustavni sud smatra da Okružni sud nije postupio suprotno navedenoj odredbi, a time nije ni proizvoljno primijenio procesno pravo.
38. Dalje, u vezi sa apelantkinjinim navodima da je Okružni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe, Ustavni sud primjećuje da su i apelantkinja i tužena podnijele žalbu zbog svih žalbenih razloga, pri tome ukazujući na propuste suda prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je Okružni sud u ovom segmentu postupao mimo navoda žalbe, odnosno da je prekoračio ovlašćenja i obaveze koje mu pripadaju prema odredbama ZPP.
39. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, nema ništa što upućuje na zaključak da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno niti procesno pravo kada je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev.
40. Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
41. U odnosu na apelantkinjine navode o povredi odredaba Ustava Republike Srpske, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da odlučuje o podnesenoj apelaciji u odnosu na navodne povrede Ustava Republike Srpske, odnosno da je, u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležan samo za pitanja koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koja ima snagu ustavnih odredaba.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev usmjeren na poništenje spornog rješenja kao nezakonitog, na vraćanje na rad i na isplatu naknade na ime izgubljenih plata nakon donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantkinje kod tužene, dajući za svoj stav jasna i argumentovana obrazloženja.
43. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić