Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4481/11 (I. M. i M. M.)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4481/11
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4481/11, rješavajući apelaciju Ive Marića i Miroslava Marića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ive Marića i Miroslava Marića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000605 09 Rev od 1. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pž- 09-000 010 od 25. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-3045/01 od 6. oktobra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivo Marić i Miroslav Marić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koje zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijeli su 17. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000605 09 Rev od 1. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-09-000 010 od 25. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-3045/01 od 6. oktobra 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i DOO „Binis beton“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. septembra 2014. godine, Okružni sud i tuženi 29. septembra 2014. godine, a Osnovni sud 17. oktobra 2014. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj P-3045/01 od 6. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Pž-09-000 010 od 25. marta 2009. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im isplati iznos od 379.136,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova zastupanja advokata, kao i zahtjev za naknadu troškova prijevoza.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženog zahtijevajući da im isplati naknadu za izvršene usluge prijevoza, građevinskih radova i prodaje građevinskog materijala u periodu od 1991. do 1992. godine, koje su obavili kao preduzetnici – samostalni auto-prijevoznici, kao i da su konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tražili da sud obaveže tuženog da im isplati iznos od 379.136,00 KM sa kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti pismenim podneskom od 2. oktobra 2007. godine kao tužene označili dva nova lica: „Binis“ – preduzeće za proizvodnju betona i betonske galanterije Banjaluka i Borka Radinkovića. Taj podnesak sud je dostavio navedenim licima, koja su se usprotivila preinačenju tužbe i nisu prihvatila da stupe u parnicu, pa na osnovu člana 362 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dozvoljeno takvo preinačenje tužbe.
7. Osnovni sud je obrazložio da je u dokaznom postupku sproveden veliki broj dokaza, između ostalog, čitanje dokumenata među kojima: računi br. 12/91 od 30. septembra 1991. godine, 11/01 od 30. septembra 1991. godine, 13/91 od 8. oktobra 1991. godine, 10/91 od 12. septembra 1991. godine, 10/91 od 25. decembra 1991. godine i 1/91 od 18. marta 1992. godine. Pročitani su spisi o upisu tuženog u sudski registar, broj spisa 071-0-REG-08-000899, te spis o upisu u sudski registar „Binis“ Banjaluka broj 071-0-REG-07-001785. Osnovni sud je naveo da je nakon ocjene sprovedenih dokaza utvrdio da je sporni ugovorni odnos zasnovan i ostvarivan između apelanata kao samostalnih auto-prijevoznika 1991–1992. godine, da su oni obavljali usluge prijevoza, zatim određene građevinske radove i isporučivali materijal na osnovu dogovora koji su usmeno postigli sa Borkom Radinkovićem i to za potrebe formiranja i poslovanja preduzeća u njegovoj privatnoj svojini. Dalje, Osnovni sud je uvidom u registarske spise utvrdio da je Borko Radinković upisan kao osnivač dva odvojena pravna lica – preduzeća i to preduzeće DOO „Binis beton“ Banjaluka, koje je tuženo u predmetnoj pravnoj stvari i koje je u sudski registar upisano, tj. osnovano Rješenjem broj U/I-2618/99 od 15. maja 2000. godine, te da se tim rješenjem navedeno preduzeće osniva izvorno, nema pravnog prethodnika. Osnovni sud je uvidom u registarski spis preduzeća DOO „Binis“ Banjaluka utvrdio da je to preduzeće upisano u sudski registar prvi put Rješenjem broj U/I-333/90 od 22. marta 1990. godine, pod nazivom „Binis“ Banjaluka, privatno preduzeće za inženjering, promet, eksport-import PO, čiji je osnivač i vlasnik Borko Radinković. Sem toga, Osnovni sud je utvrdio da je to preduzeće vršilo usklađivanja upisa i danas posluje pod skraćenim nazivom DOO „Binis“ Banjaluka, te na njega glase računi u predmetnom spisu.
8. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je istakao da je tuženi u predmetnoj parnici formiran tek upisom osnivanja od 15. maja 2000. godine, što znači osam godina nakon što su okončani materijalnopravni odnosi između apelanata i Borka Radinkovića i preduzeća „Binis“ Banjaluka, te da nema nikakve sumnje da tuženi nije učesnik tih odnosa. Osnovni sud je u nastavku svoje odluke obrazložio da je, prema Zakonu o preduzećima Republike Srpske, društvo sa ograničenom odgovornošću kao oblik trgovačkog društva, preduzeća, pravno lice koje to svojstvo stiče od momenta upisa u sudski registar, koje odgovara za svoje obaveze cjelokupnom svojom imovinom, a članovi društva odgovaraju samo do visine vrijednosti osnivačkog uloga. Imajući u vidu da između tuženog i apelanata nije uspostavljen materijalnopravni odnos na kom apelanti zasnivaju svoje potraživanje, niti su dokazali da je tuženi prema nekom pravnom osnovu preuzeo na sebe ispunjenje obaveze preduzeća „Binis“ Banjaluka ili Borka Radinkovića, ili su te obaveze prema zakonu prešle na tuženog, Osnovni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata i to primjenom člana 262 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da tuženi u parnici nije i dužnik koji bi bio u obavezi prema apelantima kao povjeriocima.
9. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Pž-09-000 010 od 25. marta 2009. godine odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude navedeno je da je žalbom ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu odredbi parničnog postupka, kao i na odluku o troškovima postupka.
10. Obrazlažući neosnovanost žalbi, Okružni sud je istakao da sprovedeni dokazi potvrđuju da je preduzeće pod nazivom „Binis“ Banjaluka osnovano 22. marta 1990. godine, a preduzeće DOO „Binis beton“ Banjaluka 15. maja 2000. godine, da je osnivač i vlasnik oba preduzeća Borko Radinković, te da preduzeća i danas posluju. Zatim je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ugovorni odnos u konkretnom slučaju zasnovan između apelanata i Borka Radinkovića u periodu od 1991. do 1992. godine, za potrebe poslovanja preduzeća u privatnoj svojini Borka Radinkovića. Kako je nesporno da je tuženi osnovan 15. maja 2000. godine, tj. znatno kasnije u odnosu na period kada su apelanti i Borko Radinković, kao i preduzeće „Binis“ Banjaluka, uspostavili i okončali materijalnopravne odnose, drugostepeni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da između tuženog i apelanata nije uspostavljen materijalnopravni odnos na kom apelanti zasnivaju svoje potraživanje, a tokom postupka apelanti kao tužioci nisu dokazali da je tuženi na sebe preuzeo ispunjenje obaveza preduzeća „Binis“ Banjaluka i Borka Radinkovića, ili da su te obaveze prema zakonu prešle na tuženog, što je prihvatio i Okružni sud.
11. Sem toga, Okružni sud je ocijenio da su neosnovani i žalbeni navodi apelanata da je sud trebalo da dozvoli preinačenje tužbe jer je dug nesporan, budući da je Borko Radinković u to vrijeme bio osnivač i vlasnik preduzeća DOO „Binis“ Banjaluka, a kasnije vlasnik i osnivač preduzeća „Binis beton“ Banjaluka (tuženi u predmetnoj parnici), zbog toga što je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, kako je propisano čl. 56 i 57 ZPP, a za takvu odluku prvostepenog suda nije od uticaja da li je dug sporan ili nije.
12. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000605 09 Rev od 1. septembra 2011. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude citirao odredbu člana 262 stav 1 ZOO-a, kojom je propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan da je ispuni savjesno i u svemu kako ona glasi. Vrhovni sud je obrazložio da su za primjenu citirane zakonske odredbe apelanti trebali da dokažu da između njih i tuženog postoji obavezni odnos, sadržinu tog odnosa, te da tuženi nije ispunio obavezu koja je proistekla iz tog odnosa. U tom kontekstu, Vrhovni sud je istakao da su apelanti trebali da dokažu da je tuženi preuzeo predmetni dug (član 446 stav 1 ZOO-a) ili da ga je dužan naknaditi po nekom drugom pravnom osnovu ili na osnovu zakona, s obzirom na to da je tuženi kao pravno lice koje je osnovano 2000. godine nastalo nakon što su apelanti u toku 1991. i 1992. godine obavljali usluge prijevoza, građevinske radove i isporučivali materijal u ukupnoj vrijednosti od 379.136,00 KM. Vrhovni sud je istakao da je iz rješenja o registraciji tuženog vidljivo da to pravno lice nije preuzelo dugove bilo kog drugog lica, uključujući i osnivača, kao i druga preduzeća koja je ranije osnovalo isto lice. Naime, sama činjenica da je isto lice vlasnik preduzeća koje je navodni dužnik apelanata i ranije osnovanog preduzeća DOO „Binis“, koje nije stranka u predmetnom sporu, ne proizvodi odgovornost tuženog. Isto se odnosi i na eventualne dugove osnivača tuženog kao fizičkog lica prema apelantima. Konačno, Vrhovni sud je obrazložio da tvrdnja apelanata da je Borko Radinković kao fizičko lice djelimično izmirivao dug prema njima ne dovodi do prijenosa spornog duga na tuženog. Naime, osnivanjem pravnog lica kao novog subjekta u pravnom prometu fizičko lice kao osnivač zadržava svoju samostalnost i ostaje nosilac prava i obaveza iz pravnih odnosa u koje je stupilo. Prijenos obaveza sa osnivača na novoosnovano pravno lice mora da bude praćen ili pravnim poslom ili mora imati svoj osnov u zakonu. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju niti jedna od navedenih pretpostavki nije ostvarena, tako da je ispravan stav nižestepenih sudova da između parničnih stranaka ne postoji obavezan odnos, te je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog.
13. Nasuprot drugačijem stavu iznesenom u reviziji, prvostepeni sud nije mogao, pozivom na odredbu člana 57 stav 4 ZPP, da dozvoli predloženo preinačenje tužbe, jer ta zakonska odredba pretpostavlja situaciju propisanu odredbom člana 56 stav 1 istog zakona, kada tužilac mijenja istovjetnost zahtjeva ili vrši povećavanje postojećeg ili ističe drugi zahtjev uz postojeći. U konkretnom slučaju, apelanti su svoju tužbu preinačili tako što su umjesto prvobitno tuženog tužili i druga lica (Borka Radinkovića kao fizičko lice i preduzeće DOO „Binis“ Banjaluka), a ta situacija je propisana odredbama člana 58 ZPP. S obzirom na to da lica na koja je tužba proširena nisu pristala na takvo preinačenje, sud je, u smislu stava 2 iste zakonske odredbe, bio obavezan da odbije takvo preinačenje tužbe. Svakako, apelanti su imali mogućnost podnošenja posebne tužbe protiv lica koja nisu pristala da stupe u predmetni parnični postupak. Stoga je drugostepeni sud ispravno postupio kada je žalbeni prigovor o postojanju navedene bitne povrede odredbi parničnog postupka pred prvostepenim sudom odbio kao neosnovan, obrazložio je Vrhovni sud.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su ukratko naveli hronologiju postupanja u konkretnom predmetu, između ostalog, istakavši da je Borko Radinković upravo zbog izbjegavanja isplate preostale obaveze prema njima osnovao novu firmu pod nazivom „Binis beton“, koja je preuzela sve pokretne i nepokretne stvari koje je imalo preduzeće „Binis“. Prema mišljenju apelanata, preduzeće „Binis beton“ je pravni sljednik preduzeća „Binis“. Apelanti smatraju da su u postupku pred nižestepenim sudovima povrijeđene odredbe parničnog postupka, odnosno pravo na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi izneseni u apelaciji paušalni, istakavši da su osporenom odlukom tog suda dati odgovori na sva pitanja koja su postavljena revizijom, u skladu s odredbom člana 241 ZPP.
16. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Reg-08-002421 od 24. decembra 2008. godine tuženo preduzeće promijenilo naziv i od tog dana posluje pod nazivom „Kamenolom-Dobrinja“ DOO za proizvodnju kamena, betona i betonskih proizvoda Banjaluka, te da je Rješenjem Okružnog privrednog suda Banjaluka broj 057-0-Reg-11-002091 od 8. septembra 2011. godine upisano u sudski registar usklađivanje djelatnosti s važećim propisima. Sem navedenog, tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da od osnivanja (15. maja 2000. godine) do dana slanja odgovora na apelaciju samostalno posluje i za svoje obaveze stvorene u pravnom prometu u tom periodu odgovara svom svojom imovinom, a nije preuzeo nikakve obaveze prema drugim pravnim subjektima prije svog osnivanja, niti su bilo kakve obaveze stvorene prije njegovog osnivanja prema zakonu prešle na to preduzeće.
17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci.
18. U odgovoru na apelaciju koji je dostavio Osnovni sud navedeno je da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, s obzirom na to da je sud postupak sproveo u skladu s odredbama ZPP, omogućio je apelantima da predlažu i izvode dokaze, te je sud svoju odluku donio na osnovu izvedenih dokaza, ocjenjujući savjesno i brižljivo svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, u smislu odredbe člana 8 ZPP.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 262. stav 1.
Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
Član 446. stav 1.
Dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac.
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
3. Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi Član 55.
U jednoj tužbi tužilac može istaći više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom.
Ako zahtjevi nisu povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom, oni se mogu istaći u jednoj tužbi protiv istog tuženog samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od ovih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka, a sud ocijeni da isticanje takvih tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi doprinosi ekonomičnosti postupka.
Ako sud, u slučaju iz stava 2. ovog člana, ocijeni da isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi ne doprinosi ekonomičnosti postupka, najdocnije na pripremnom ročištu donijeće rješenje o razdvajanju postupaka.
Tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi, i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.
Zahtjevi se mogu po stavu 4. ovog člana istaći u jednoj tužbi samo ako je sud stvarno nadležan za svaki od istaknutih zahtjeva i ako je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka.
4. Preinačenje tužbe Član 56.
Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
Član 57.
Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.
Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje. Smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.
Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dozvoliti preinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:
1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije, 2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.
Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinačenje tužbe nije dozvoljena posebna žalba.
Član 58.
Tužilac može, u roku iz člana 57. ovog zakona, svoju tužbu preinačiti i tako što će umjesto prvobitno tuženog tužiti drugo lice.
Za preinačenje tužbe u smislu stava 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba da stupi u parnicu namjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.
Lice koje stupa u parnicu namjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.
Član 362. stav 2.
Do zaključenja pripremnog ročišta može, pod uslovima iz stava 1. ovog člana, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog sa njegovim pristankom.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000605 09 Rev od 1. septembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti osporavaju presude Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Ustavni sud primjećuje da se parnični postupak odnosio na spor u vezi s ispunjenjem ugovora, tj. isplate, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv u konkretnom slučaju.
29. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i način na koji su redovni sudovi primijenili odredbe parničnog postupka.
30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
32. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim presudama i primjenom odredbi člana 262 stav 1 ZOO-a i člana 446 stav 1 ZOO-a, te čl. 56 i 57 ZPP odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili ispunjenje ugovora – isplatu, usvajajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog uz obrazloženje da između tuženog i apelanata nije uspostavljen materijalnopravni odnos na kom apelanti zasnivaju svoje potraživanje, a tokom postupka nisu dokazali da je tuženi na sebe preuzeo ispunjenje obaveze preduzeća „Binis“ Banjaluka i Borka Radinkovića, ili da su te obaveze prema zakonu prešle na tuženog. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u postupku utvrdili da potraživanje koje imaju apelanti ne proističe iz pravnog odnosa s tuženim, s obzirom na to da tuženi kao subjekat prava nije ni postojao u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, niti postoji drugi pravni osnov koji bi nalagao tuženom da izmiri sporno potraživanje.
33. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama razmotrili i navode apelanata vezane za primjenu čl. 56 i 57 ZPP i dali iscrpne razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja prvostepeni sud nije dozvolio predloženo preinačenje tužbe. Naime, prvostepeni sud je obrazložio da su apelanti tužbu protiv tuženog podnijeli 6. decembra 2001. godine, a odgovor na tužbu tuženi je dostavio 28. decembra 2006. godine. Zatim je istakao da su apelanti podneskom od 2. oktobra 2007. godine kao tuženog označili dva nova lica: „Binis“, preduzeće za proizvodnju betona i betonske galanterije Banjaluka, i Borka Radinkovića. Oni su se usprotivili preinačenju tužbe i nisu prihvatili da stupe u parnicu. Stoga prvostepeni sud, primjenom člana 362 stav 2 ZPP, prema kom do zaključenja pripremnog ročišta može, pod uslovima iz stava 1 tog člana, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može da bude proširena na novog tuženog uz njegov pristanak, nije dozvolio takvo preinačenje tužbe i postupak je nastavljen s prvobitno označenim tuženim „Binis beton“ uz preciziranje oblika organizovanja, koji je osporio pasivnu legitimaciju na svojoj strani. S druge strane, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu iskoristili mogućnost podnošenja posebne tužbe protiv lica koja su se usprotivila preinačenju tužbe i nisu pristala da stupe u parnicu.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanata, obrazloženja osporenih odluka detaljna, jasna, argumentovana i logična i da u njima nema ničega što ukazuje na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno ili da su odredbe parničnog postupka proizvoljno primijenjene. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer su utvrdili da tuženi nije bio u materijalnopravnom odnosu s apelantima kao tužiocima, te kad ne dozvole preinačenje tužbe kom su se novooznačeni tuženi usprotivili i postupak nastave s prvobitno označenim tuženim, a apelanti kao tužioci ne iskoriste mogućnost podnošenje posebne tužbe protiv lica koja su se usprotivila preinačenju tužbe. Takođe, u osporenim presudama nema ničega što ukazuje na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno ili da su odredbe parničnog postupka proizvoljno primijenjene, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove dali detaljne, argumentovane, jasne i logične razloge.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić