Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1693/11 (Ž. N.)

Odluka donesena 22. 01. 2015.

  • Građanski postupak
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Šta se ne smatra domom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1693/11

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1693/11, rješavajući apelaciju Željke Nikolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. januara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željke Nikolić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000433 10 Rev od 3. februara 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001275 od 29. marta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Željka Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ferida Hadžimuratović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000433 10 Rev od 3. februara 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž- 07-001275 od 29. marta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda te od tuženog - protutužitelja Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi ili Zavod), kao druge strane u postupku zatraženo je 7. februara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Zavod, Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 13, 17. i 27. februara 2014. godine.

4. Pored toga, Ustavni sud je 17. decembra 2014. godine, od Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), zatražio dostavu spisa „povodom zahtjeva Leposave Antulević (u daljnjem tekstu: apelantičina majka) za povrat u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo. Uprava je, 25. decembra 2014. godine, Ustavnom sudu dostavila traženi spis na uvid.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene - upravni postupak

6. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu od 8. novembra 2002. godine „za prenos stanarskog prava“ i po zahtjevu Zavoda od 27. decembra 1999. godine „za iseljenje bespravnog korisnika Antulević- Nikolić Željke“, Uprava je donijela Rješenje broj 23-04/11-23-166/02 od 7. novembra 2005. godine kojim je odbijen apelantičin zahtjev za prenos stanarskog prava na jednoipolsobnom stanu, koji se nalazi u Sarajevu u ul. Paromlinska broj 37, na drugom spratu, veličine 40 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan) nakon smrti njenog oca, Metodija Antulevića (u daljnjem tekstu: apelantičin otac), koji je živio u vanbračnoj zajednici s Elzom Vego, nositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu (stav I). Istim rješenjem (stav II) je utvrđeno da apelantica i ostali nemaju pravo da nastave koristiti sporni stan, te da su ga dužni predati u posjed vlasniku stana – Zavodu. Također u obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica nije dokazala zajednicu života sa svojim ocem, „koji je stekao status nositelja stanarskog prava nakon smrti supruge Elze Vego“, te da stoga nisu ispunjeni uvjeti za primjenu člana 6. u vezi s čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima. U rješenju je, između ostaloga, navedeno da je apelantica po uvjerenju MUP-a, PU Novo Sarajevo, od 30. novembra 2004. godine bila „prijavljena od 8. juna 1983. godine na adresi Džemala Bijedića broj 88/7, a od 19. jula 1999. godine na adresi Paromlinska 37, a po drugom uvjerenju koje je izdato od istog organa 22. marta 2005. godine, apelantica ima sljedeće prijave: „1. od 8. juna 1983. godine – ul. Džemala Bijedića broj 88; 2. od 17. jula 1996. godine – u ul. Paromlinska 27, Novo Sarajevo - boravak i 3. od 19. jula 1999. godine ul.Paromlinska broj 37.“ Također je navedeno da je apelantica potpisala kućnu listu u kojoj je navela kao članove svog porodičnog domaćinstva supruga Nenada Nikolića i kći Andreu, rođenu 1999. godine. Osim toga, u rješenju je navedeno da je Uprava „na zapisnik o usmenoj raspravi od 20. aprila 2005. godine naložila apelantici dostavljanje dodatne dokumentacije: Izvoda iz matične knjige vjenčanih, rodni list za kći Andreu, uvjerenje o kretanju za supruga Nenada, dokaz da suprug ne posjeduje drugi stan i nekretnine na području Kantona Sarajevo kao i dokaz ko je otkupio stan u ulici Džemala Bijedića.“ Navedeno je da apelantica nije dostavila dokumentaciju koju je zatražila Uprava.

7. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okolice (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj UPII/05-23-5-214/05 od 9. januara 2006. godine žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ministarstvo izvršilo uvid u spis i utvrdilo da je nesporno da je apelantičin otac živio u vanbračnoj zajednici s Elzom Vego koja je bila nominalni nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Nadalje, utvrđeno je da je Elza Vego preminula 1991. godine, te da apelantičin otac nije izvršio prenos stanarskog prava kod nadležnog organa na svoje ime kako bi stekao svojstvo nositelja stanarskog prava nakon čije smrti bi eventualno apelantica (kao član njegovog porodičnog domaćinstva) mogla tražiti donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

8. Kantonalni sud je, u upravnom sporu, donio Presudu broj 09 0 U 000537 06 U od 15. jula 2010. godine, kojom je apelantičina tužba odbijena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenice utvrđene u toku upravnog postupka, te je, između ostalog, istakao i da je uvidom u spis ove upravne stvari utvrdio da je vlasnik (Zavod) stana 27. decembra 1999. godine podnio zahtjev za iseljenje apelantice iz predmetnog stana kao i da je apelantica 4. novembra 2002. godine prvostepenom organu podnijela prijedlog za prenos stanarskog prava, ističući da je nositelj stanarskog prava na tom stanu bila Elza Janjić-Vego, koja je umrla 13. septembra 1991. godine; da je s Elzom Janjić-Vego živio apelantičin otac koji je nakon smrti Elze Vego proglašen za njenog zakonskog nasljednika. Apelantičin otac je preminuo 28. februara 1999. godine. Navedeno je da je prvostepeni organ zaključkom od 13. juna 2005. godine spojio ove predmete te da je svojim rješenjem od 17. novembra 2005. godine odlučio o oba zahtjeva. Zatim, u presudi je navedeno da je prvostepeni organ također cijenio zapisnike o zakonitosti korištenja stana koje je sačinio predstavnik vlasnika stana 2. aprila i 17. decembra 1999. godine iz kojih proizlazi kako je [apelantica] izjavila da posjeduje majčin stan u ulici Džemala Bijedića broj 88, u kojem se nalaze druge osobe, za koji je [apelantica] s majkom podnijela zahtjev za povrat stana, te da će, čim se vrati u svoj stan, vratiti vlasniku stan u ul. Paromlinska 37/II (predmetni stan). Prvostepeni organ je odbio apelantičin zahtjev zbog toga što je ocjenom provedenih dokaza zaključio da apelantica nije potvrdila zajednicu života s ocem Metodijem, te da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 6. u vezi s čl. 21. i

22. Zakona o stambenim odnosima. Također, u presudi je Kantonalni sud naveo da apelantičin otac za života nije proveo postupak u kojem bi bilo utvrđeno da, kao član porodičnog domaćinstva Elze Vego, ima pravo da nastavi trajno i nesmetano da koristi sporni stan. Navedeno je da je apelantičin otac podnio vlasniku stana zahtjev za prenos stanarskog prava, ali je nakon propusta vlasnika stana da na taj zahtjev odgovori imao mogućnost da pokrene upravni postupak u kojem bi bilo doneseno rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i na taj način bi bili ispunjeni uvjeti iz člana 11. Zakona o stambenim odnosima za sticanje stanarskog prava. Slijedom toga, kako je zaključio Kantonalni sud, apelantičin zahtjev da se utvrdi da ima pravo nastaviti trajno i nesmetano koristiti taj stan je neosnovan, dok je zahtjev Zavoda da se apelantica iz tog stana iseli osnovan, pa stoga i Kantonalni sud smatra da su osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na pravilan i zakonit način.

9. Ustavni sud konstatuje da iz navoda apelacije proizlazi da je apelantica 21. marta 2011. godine iseljena iz tog stana.

Parnični postupak radi utvrđenja okončan osporenom presudom

10. Odlučujući o apelantičinoj tužbi od 10. oktobra 2005. godine, kojom je postavila tužbeni zahtjev da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na tom stanu, što je Zavod dužan priznati, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj P-3574/05 od 22. januara 2007. godine, kojom je usvojio postavljeni tužbeni zahtjev. Tom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev Zavoda kojim je tražio da se naloži apelantici, kao bespravnom korisniku, da preda Zavodu predmetni stan, slobodan od ljudi i stvari i u ispravnom stanju. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica u tužbi navela da je živjela s majkom u Sarajevu, u ul. Džemala Bijedića br. 88/7, do početka 1996. godine, kada se nastanila kod svog oca i živjela je u zajedničkom porodičnom domaćinstvu s njim do 28. februara 1999. godine, kada je preminuo, a ona je nastavila koristiti taj stan s mužem i kćerkom. Zavod je u odgovoru na tužbu naveo da apelantičin otac nikada nije stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na tom stanu, a apelantica nikada nije živjela u porodičnom domaćinstvu s Elzom Vego koja je nositelj stanarskog prava na tom stanu, pa da stoga ne može steći stanarsko pravo u skladu s čl. 6. i

21. Zakona o stambenim odnosima. Zavod je, također, podnio i protutužbeni zahtjev i predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se naložiti bespravnom korisniku – apelantici da mu, kao vlasniku, preda stan, slobodan od ljudi i stvari, i u ispravnom stanju.

11. Općinski sud je naveo da je na osnovu nespornih navoda parničnih stranaka i utvrđenih činjenica, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. S tim u vezi je utvrđeno (kao nesporno) da je Elza Janjić bila nositelj stanarskog prava na tom stanu, i da je od 1978. do svoje smrti, 13. septembra 1991. godine, živjela u vanbračnoj zajednici s apelantičinim ocem, te da je Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda II broj 0-1361/91 od 28. oktobra 1991. godine apelantičin otac proglašen zakonskim nasljednikom II nasljednog reda iza umrle Elze Vego, s dijelom 1/1. Vanbračna zajednica je, kako je istakao Općinski sud, u smislu člana 3. Porodičnog zakona, izjednačena s bračnom zajednicom. Budući da je apelantičin otac nastavio koristiti stan i da ga Zavod nije uznemiravao do njegove smrti, 28. februara 1999. godine, on je, kako je zaključio Općinski sud, u smislu čl. 6. i 30. Zakona o stambenim odnosima, stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na tom stanu. Slijedom toga, kako je dalje istakao Općinski sud, i apelantica, kao njegova kćerka, je useljenjem u taj stan za njegova života, u aprilu 1996. godine, postala član njegovog porodičnog domaćinstva, te je u smislu člana 6. Zakona o stambenim donosima, zakoniti korisnik stana. Stoga, kako je dalje zaključio Općinski sud, nije od uticaja za ovaj postupak što je Zavod 29. decembra 1999. godine protiv apelantice pokrenuo upravni postupak radi iseljenja, jer je to učinio nakon smrti njenog oca, koji je u trenutku smrti bio zakoniti nositelj stanarskog prava na tom stanu. Nasuprot tome, Općinski sud je odbio protutužbeni zahtjev, s obzirom da je utvrdio kako nema osnova za apelantičino iseljenje, pošto je zaključio da je ona, u smislu član 6. Zakona o stambenim odnosima, zakoniti korisnik stana.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-07-001275 od 29. marta 2010. godine žalbu Zavoda djelomično uvažio i presudu prvostepenog suda preinačio tako da je apelantičin tužbeni zahtjev odbio, dok je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda, te je ukazao da Zakon o stambenim odnosima u odredbama člana 6. stav 2. propisuje da među članove porodičnog domaćinstva spadaju i lica koja zajedno i trajno stanuju s nositeljem stanarskog prava. Kantonalni sud je naglasio da je apelantičin otac, kao član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, neometano i trajno koristio taj stan u skladu s odredbama člana 21. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, ali nije postupio u skladu s odredbama člana 22. tog zakona, te nije prenio stanarsko prava na svoje ime, a to pravo se može ostvariti samo na način određen navedenim propisom. Stoga se, kako je dalje zaključio Kantonalni sud, iz njegovog prava da trajno i neometano koristi stan, apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, jer njen otac nije ostvario svoje stanarsko pravo. Zbog toga je, prema stavu Kantonalnog suda, Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer u konkretnom slučaju apelantica nije mogla steći svojstvo nositelja stanarskog prava na tom stanu.

13. Istovremeno, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi postavio zahtjev nadležnom upravnom organu da apelanticu iseli iz tog stana 27. decembara 1999. godine i da ga preda vlasniku - tuženom. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica doselila kod oca 17. jula 1996. godine i živjela sa njim, uz njegovu saglasnost. Međutim, kako je istakao Kantonalni sud, nakon očeve smrti (28. februara 1999. godine) apelantica nije imala osnov za korištenje stana i postala je bespravni korisnik stana, kao što je utvrđeno u upravnom postupku, te joj je naloženo da stan isprazni i preda u posjed tuženom, kao vlasniku. Stoga, kako je zaključio Kantonalni sud, tuženi nema pravni interes da u sudskom postupku ponovo postavlja zahtjev za apelantičino iseljenje.

14. Vrhovni sud je svojom Presudom broj 70 0 P 000433 10 Rev od 3. februara 2011. godine, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj 009-0-GŽ-07-001275 od 29. marta 2010. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je po njegovoj ocjeni odluka Kantonalnog suda pravilna i zakonita. Naime, i po stavu Vrhovnog suda, apelantičin otac nije nakon smrti nositeljice stanarskog prava, postao ex lege nositelj stanarskog prava (član 21. Zakona o stambenim odnosima), s obzirom da je od 1978. godine do svoje smrti 1991. godine s njom trajno i nesmetano koristio stan. On je, prema stavu Vrhovnog suda, kao što je ocijenio i Kantonalni sud, ostvario samo pravo da trajno i nesmetano koristi taj stan, što je i činio sve do smrti. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, na apelantičinog oca nikada nije, u smislu odredbe člana 22. Zakona o stambenim odnosima, preneseno stanarsko pravo da bi postao nositelj stanarskog prava, pa stoga i apelantica svoje pravo može da crpi samo iz prava svog oca. Stoga je, i po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan stav Kantonalnog suda da iz očevog prava da trajno i nesmetano koristi stan, koji je imao do smrti, apelantica ne može steći svojstvo nositelja stanarskog prava, jer ga ni njen otac nikada nije imao te da niko ne može prenijeti na drugoga više prava, nego što ga sam ima.

Upravni postupak radi vraćanja u posjed stana u ulici Džemala Bijedića br. 88/7

15. Ustavni sud konstatuje da iz uvida u dokumentaciju koja se nalazi u spisu broj 23/6-372- 525/98, koji je formiran u Upravi po zahtjevu apelantičine majke za povrat stana u posjed u ulici Džemala Bijedića broj 88/7, između ostalog, proizlazi da je u zahtjevu za povrat stana na kojem postoji stanarsko pravo, od 12. maja 1998. godine, navedeno da se podnositeljica zahtjeva nalazi u Švedskoj te da se u stan želi vratiti s „članovima porodičnog domaćinstva – Željkom Antunović“; da je Uprava održala usmenu raspravu 17. aprila 2000. godine, o čemu je sačinjen zapisnik u kojem je konstatovano da je, između ostalih, prisutna i apelantičina majka i da je u zapisniku konstatovano da je izjavila da je „u stanu živjela s kćerkom“; da je Uprava 26. maja 2000. godine donijela Rješenje kojim se „potvrđuje da je Antunović Leposava, nositelj stanarskog prava na stanu u ulici Džemala Bijedića broj 88/7...“ i da se “dozvoljava Antunović Leposavi vraćanje u posjed stana u ulici Džemala Bijedića broj 88/7 ...“. Zatim, u spisu se nalazi i ovjerena kopija Zapisnika Uprave od 13. aprila 2001. godine u kojem je konstatovano da je sačinjen povodom izvršenog uvođenja u posjed stana Antunović Leposave. U zapisniku je u rukopisu navedeno „Dana 13. aprila 2001. godine u posjed stana uvedena Antunović Leposava koja će stan koristiti sa kćerkom.“ Zapisnik je potpisala lično Leposava Antunović.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica ukazuje na kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi istorijat sudskog postupka i utvrđene činjenice u tom postupku. Ističe da je iz tog stana deložirana 21. marta 2011. godine. Navodi da je njen otac 1998 godine, pismenim putem, od Zavoda zatražio prenos stanarskog prava, ali da je Zavod ignorisao ovaj zahtjev. Naglašava da je vodila i upravni postupak radi prenosa stanarskog prava na tom stanu, te da je i taj postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 000537 06 U od 15. jula 2010. godine kojom je odbijena njena tužba. Apelantica ističe da su redovni sudovi u parničnom postupku, kao i organi uprave u upravnom postupku i sud u upravnom sporu, svojim odlukama povrijedili njeno pravo na dom, tako što su joj oduzeli pravo da nakon smrti svog oca nastavi s trajnim i nesmetanim korištenjem tog stana, što joj je domaćim zakonom obezbijeđeno (Zakon o stambenim odnosima). I sudski i upravni organi su kao razlog odbijajućih odluka naveli činjenicu da njen otac nije na sebe i formalno prenio stanarsko pravo, dakle zaključio pismeni ugovor o korištenju stana (mada nesporno ne njegovom krivicom) pa, kako apelantica smatra, pogrešno zaključuju da zbog toga i nije bio nositelj stanarskog prava na tom stanu. Predlaže da Ustavni sud utvrdi da je Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 P 000433 10 Rev od 3. februara 2011. godine, kao i deložacijom apelantice koju je provela Uprava za stambena pitanja, povrijeđeno njeno pravo na dom; da stavi van snage presudu Vrhovnog suda; te da Upravi za stambena pitanja naloži da reizvršenjem vrati apelanticu u taj stan.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom postupku zaključio da apelantičin otac nikada nije stekao svojstvo nositelja stanarskog prava, pa da ga stoga nije mogla ostvariti ni apelantica.

18. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod svoje presude i razloga na koje se pozvao u presudi. Naglasio je da je osporena odluka donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.

19. Zavod je u svom odgovoru istakao da su svi apelacioni navodi neosnovani.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nositelj stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nositeljicom stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nositeljicom stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 22. st. 1., 2. i 3.

Kad nositelj stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog domaćinstva nastave sa korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nositelj stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nositelja stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nositelj stanarskog prava vodeći račina o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.

Ako davalac stana na korišćenje smatra da ni jedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nositelja stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

VI. Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000433 10 Rev od 3. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 12. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica osporava presude Kantonalnog i Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

26. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

27. Član 8. Evropske konvencije:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da je u parničnom postupku koji je okončan osporenim presudama (koji je predmet ove apelacije) odbijen apelantičin zahtjev za utvrđenje da je prije 8. decembra 2000. godine stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na tom stanu, te protutužbeni zahtjev Zavoda da se naloži apelantici, kao bespravnom korisniku, da preda Zavodu stan, slobodan od ljudi i stvari i u ispravnom stanju.

29. Dalje, Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma, i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

30. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li taj stan apelantičin «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantičinog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

31. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste predstavlja li taj stan apelantičin dom prema stavu 1. člana 8. Evropske konvencije. U skladu s praksom Evropskog suda, «dom» pojedinca, u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije, mjesto je koje on ili ona koristi kao privatni dom čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, Izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda i apelantičinih navoda proizlazi kao nesporno da je apelantica živjela u tom stanu od 1996. godine do 21. marta 2011. godine (kako je navela u apelaciji). Stoga, Ustavni sud smatra da je taj stan predstavljao apelantičin dom u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.

32. Dalje, Ustavni sud smatra da osporene presude, kojima je odbijen apelantičin zahtjev da se utvrdi da je ona prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na tom stanu, nesporno predstavljaju miješanje u njeno pravo na poštivanje doma. U vezi s pitanjem je li to miješanje javnih vlasti bilo «u skladu sa zakonom», u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o stambenim odnosima relevantan domaći zakon koji se primjenjuje na konkretnu situaciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili da je apelantičin otac imao status korisnika tog stana u smislu odredbi člana 21. Zakona o stambenim odnosima koji propisuje da korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno s nositeljem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Dalje da je u parničnom postupku utvrđeno da apelantičin otac na sebe nije prenio stanarsko pravo s ranijeg nositelja stanarskog prava, pa da je slijedom toga imao svojstvo korisnika a ne nositelja stanarskog prava, budući da nije u smislu odredbi člana 22. Zakona o stambenim odnosima na sebe prenio stanarsko pravo koje je imala ranija nositeljica stanarskog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 22. Zakona o stambenim odnosima propisane pravne situacije vezane za korištenje stana na kojem postoji stanarsko pravo, koje nastaju nakon smrti nositelja stanarskog prava ili kada nositelj stanarskog prava zbog drugih razloga prestane da koristi stan, ukoliko u stanu nije ostao njegov bračni drug, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva su nastavili koristiti stan i poslije toga. Ustavni sud smatra da iz ove odredbe proizlazi da je za njenu primjenu neophodno da je osoba iz čijeg prava se crpi sljedništvo u sticanju stanarskog prava imala status nositelja stanarskog prava, a ukoliko je taj preduvjet ispunjen treba da se utvrdi svojstvo člana porodičnog domaćinstva u smislu odredbi člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kojom su taksativno navedene osobe koje se smatraju članovima porodičnog domaćinstva u smislu odredbi tog zakona. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je ovim članom propisan način postupanja davaoca stana na korištenje kada smatra da niko od lica koja su ostala u stanu nema pravo da nastavi da koristi taj stan. Naime, tim odredbama (član 22. stav 3) je propisano da ukoliko davalac stana na korištenje smatra da ni jedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nositelja stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korištenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

33. Dovodeći u kontekst navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima s ovim slučajem, Ustavni sud zapaža da, prema stavu Kantonalnog i Vrhovnog suda, apelantičin otac nije imao svojstvo nositelja stanarskog prava, pa se, primjenom navedenih odredbi, ni na apelanticu ne može prenijeti više prava nego što ih je imao on kao njen prednik. Zakon, koji je objavljen u službenim glasilima je, bez sumnje, bio primjereno dostupan apelantici, tako da je mogla biti upućena na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a sam zakon je formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelantica mogla prema njemu prilagoditi svoje postupke. Na osnovu izloženog proizlazi da je miješanje u apelantičino pravo na poštivanje doma bilo «u skladu sa zakonom», u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.

34. Konačno, Ustavni sud treba ispitati je li miješanje u apelantičino pravo na dom, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, predstavljalo «neophodnu mjeru u demokratskom društvu» u vezi s jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, presudu Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43), što implicira potrebu da se utvrdi postojanje ravnoteže između prava pojedinca i javnog interesa primjenom principa proporcionalnosti.

35. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da javni ili opći interes koji se ogleda kroz zaštitu prava vlasnika – korisnika stana i dosljednu primjenu relevantnih zakonskih odredaba koje reguliraju to pitanje bez sumnje preteže nad apelantičinim pravom da se utvrdi da je prije 8. decembra 2000. godine stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na tom stanu, pogotovo što apelantica u postupku nije dokazala da u odnosu na sporni stan ima bilo kakvo pravo zasnovano na zakonu. Naročito, Ustavni sud zapaža da je u presudi Kantonalnog suda donesenoj u upravnom sporu navedeno da je apelantica, tokom 1999. godine, prilikom kontrole stana koju je izvršio vlasnik stana izjavila da posjeduje majčin stan u ulici Džemala Bijedića broj 88, u kojem se nalaze druge osobe, za koji je s majkom podnijela zahtjev za povrat stana, te da će, čim se vrati u svoj stan, vratiti vlasniku taj stan. U vezi s tim Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz spisa broj 23/6-372-525/98, koji je Uprava dostavila Ustavnom sudu, da je apelantičina majka 13. aprila 2001. godine uvedena u posjed stana u ul. Džemala Bijedića, i da je prilikom uvođenja u posjed izjavila da će stan koristiti s kćerkom. Međutim, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije uz apelaciju, apelantica nije napustila predmetni stan nego je, 8. novembra 2002. godine, podnijela zahtjev Upravi za prenos stanarskog prava, te nakon što je okončan upravni postupak kojim je taj njen zahtjev odbijen, 10. oktobra 2005. godine, podnijela i tužbu Općinskom sudu u kojoj je postavila tužbeni zahtjev da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, što je Zavod dužan priznati, a koji postupak je okončan presudom Vrhovnog suda koja je osporen u ovoj apelaciji. Kada se ima u vidu sve navedeno, proizlazi da presudama redovnih sudova kojim je odbijen apelantičin zahtjev da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, nije narušena proporcionalnost između apelantičinog interesa da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu i legitimnog interesa, dosljedne primjene propisa iz stambene oblasti. To je osobito značajno ako se ima u vidu da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantica u upravnom postupku kao bespravni korisnik iseljena iz tog stana.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke kojima je odbijen apelantičin zahtjev za utvrđenje da je stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na spornom stanu predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu", odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, tj. u konkretnom slučaju radi zaštite prava tužioca kao vlasnika predmetnog stana.

37. Pri tome, Ustavni sud konstatira da je u upravnom postupku, okončanom odlukom Kantonalnog suda (pobliže opisanom u uvodnom dijelu III. dijela ove odluke), odbijen apelantičin zahtjev za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu te da je u tom postupku utvrđeno da apelantica „i ostali“ nemaju pravo da nastave koristiti sporni stan i da su ga dužni predati u posjed vlasniku stana

– Zavodu. Slijedom toga, a kako to proizlazi iz apelantičinih navoda, ona i njena porodica su iseljeni iz spornog stana, njihovog doma. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije, protiv odluka posljedica kojih je njeno iseljenje iz predmetnog stana, u za to predviđenom roku, podnijela apelaciju Ustavnom sudu te na taj način omogućila da Ustavni sud utvrdi da li je tim odlukama, koje su donesene u upravnom postupku, došlo do eventualne povrede njenog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda kojima je odbijen apelantičin zahtjev da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nositelja na predmetnom stanu, nije povrijeđeno apelantičino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. U vezi s apelantičinim traženjem da Ustavni sud utvrdi da joj je i odlukama donesenim u upravnom postupku koje su u konačnici rezultirale njenom “deložacijom“ povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud ukazuje da te navode ne može razmatrati, budući da je predmet konkretnog apelacionog postupka ispitivanje odluka redovnih sudova donesenih u parničnom postupku po apelantičinoj tužbi, a ne ispitivanje odluka donesenih u upravnom postupku, budući da je apelantica imala mogućnost da i protiv tih odluka podnese apelaciju Ustavnom sudu, a što je propustila učiniti.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na «dom», garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, budući da je miješanje sudova bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno zakonitom cilju.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1693/11 (Ž. N.) | Sudska praksa | Aktio