Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3381/14 (I. K. iz Sarajeva)

Odluka donesena 22. 01. 2015.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Proporcionalnost
  • Šta se smatra imovinom
  • Penzija
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3381/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine na Plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 3381/14, rješavajući apelaciju Ismeta Kamenjaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Constance Grewe, sutkinja Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. januara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ismeta Kamenjaševića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 196028 12 Gž od 26. maja 2014. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ismet Kamenjašević iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 196028 12 Gž od 26. maja 2014. godine i rješenjā Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 I 196028 11 od 20. septembra i 10. maja 2011. godine. Također, apelant je 13. augusta 2014. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje Rješenja broj 65 0 I 196028 11 od 10. maja 2011. godine do okončanja postupka koji se vodi u Ustavnom sudu. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda, te od Mikrokreditne organizacije „Sunrise“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: povjerilac, tražilac izvršenja ili „Sunrise“) kao druge strane u postupku zatraženo je 15. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Osim toga, od Općinskog suda i Kantonalnog suda je 17. i 24. septembra 2014. godine zatraženo da dostave na uvid spis broj 65 0 I 196028. Također, od Općinskog suda u Kaknju je 1. oktobra 2014. godine zatražena informacija o predmetu broj 36 0 I 015132 11 I.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju i traženi spis 25. septembra 2014. godine, a „Sunrise“ 22. septembra 2014. godine. Općinski sud je dostavio Ustavnom sudu odgovor i traženi spis na uvid 30. septembra 2014. godine. Općinski sud u Kaknju je 6. oktobra 2014. godine dostavio tražene informacije.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. „Sunrise“ i Fadil Balta iz Kaknja (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) zaključili su 12. februara 2008. godine Ugovor o kreditu broj 108317, na osnovu kojeg je povjerilac isplatio dužniku kredit u visini od 30.000,00 KM, pod uvjetima pobliže navedenim u ugovoru. Ugovorom je (član 3) konstatirano da je prije zaključivanja ugovora, a radi osiguranja povrata kredita, dužnik povjeriocu predao mjenicu.

6. „Sunrise“ i apelant zaključili su 12. februara 2008. godine Ugovor o jamstvu. Tim ugovorom apelant se (član 2) obavezao povjeriocu da će kao solidarni jamac-platac isplatiti povjeriocu cjelokupan dospjeli neplaćeni dug nastao po osnovu ugovora o kreditu iz člana 1. tog ugovora (broj 108317), ako dužnik svoj dug prema povjeriocu ne izvrši na način i pod uvjetima uređenim navedenim ugovorom o kreditu. U ugovoru je (član 4) konstatirano da za povrat duga iz člana 2. ugovora apelant jamči svom svojom imovinom – novac, pokretne stvari, nekretnine, prava i sl., te da je radi izvršenja jamstva kao sredstvo osiguranja povjeriocu predao u posjed mjenicu.

7. „Sunrise“ i korisnik kredita su 30. juna 2009. godine zaključili Aneks ugovora o kreditu broj 108317 (restrukturiranje kredita) isplaćenog po osnovu Ugovora o kreditu broj 108317 od 12. februara 2008. godine. Odredbom člana 6. Aneksa ugovora navedeno je da su solidarni jamci koji su jamčili za povrat duga po kreditu iz osnovnog ugovora saglasni s tim da na isti način i pod uvjetima iz osnovnog ugovora i njegovog aneksa garantiraju i za restrukturirani kredit. Na kraju Aneksa ugovora postoje potpisi jamaca Edina Balte, apelanta i Nasihe Balta.

8. Apelant je potpisao akt pod nazivom „Ovlaštenje za popunu mjenice“, u kojem je izjavio da je „Sunriseu“ predao bjanko-mjenicu, serijski broj AF2347349. Istovremeno je ovlastio „Sunrise“ da primljenu mjenicu može koristiti za naplatu dospjelog potraživanja tako što će u mjenicu upisati iznos dospjelog potraživanja na dan popunjavanja i da mjenicom može provesti sve druge propisane radnje radi naplate mjeničnog potraživanja.

Postupak okončan osporenim rješenjima

9. Odlučujući o prijedlogu za izvršenje od 6. maja 2011. godine, koji je podnio „Sunrise“, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 196028 11 od 10. maja 2011. godine, kojim je, na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice broj AF 2347349 od 13. januara 2010. godine, radi isplate iznosa od 21.971,74 KM sa zateznom kamatom od 25. aprila 2011. godine pa do isplate i troškova izvršnog postupka, odredio izvršenje prema apelantu kao izvršeniku. Određeno je da će se izvršenje provesti pljenidbom pola penzije koju apelant prima od Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba Sarajevo, zatim pljenidbom, procjenom i prodajom apelantovih pokretnih stvari, te prijenosom novčanog iznosa dobijenog od prodaje na transakcijski račun „Sunrisea“.

10. Apelant je 19. maja 2011. godine podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju. U podnesenom prigovoru apelant je istakao da se prigovor odnosi na redni broj 1 dozvole za izvršenje. Istakao je da je tražioca izvršenja obavijestio o svom socijalnom statusu, uključujući i činjenicu da ima 69 godina i penziju od 340,00 KM, od koje izdržava i suprugu (supruga je invalid). Također je molio sud da, ako već mora vraćati tuđi dug, dopusti izvršenje pljenidbom 1/3 penzije.

11. Rješenjem broj 65 0 I 196028 11 od 20. septembra 2011. godine Općinski sud je odbio apelantov prigovor kao neosnovan, te je slijedom toga Rješenje broj 65 0 I 196028 11 I od 10. maja 2011. godine o određivanju izvršenja u cijelosti održano na snazi. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je članom 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) određeno da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti zbog razloga koji sprječavaju izvršenje, a naročito u slučajevima predviđenim u tačkama od 1. do 10. tog člana. Međutim, kako je dalje istakao Općinski sud, apelant ne osporava rješenje o izvršenju u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, već samo navodi da se nalazi u teškoj materijalnoj situaciji zbog čega ne može izmiriti dug, a kako teška materijalna situacija nije razlog koji sprječava izvršenje, sud je odbio prigovor. Općinski sud je istakao da je neosnovan i apelantov prijedlog da sud odredi izvršenje pljenidbom 1/3 penzije, jer je izvršenje na plaći određeno u skladu s odredbama čl. 8. i 138. ZIP-a.

12. Apelant je u žalbi protiv rješenja kojim je odbijen njegov prigovor istakao da prigovara u pogledu iznosa koji je određen za pljenidbu, kao i u pogledu načina namirenja tražioca izvršenja. Apelant je u pogledu prvog dijela žalbe ponovio činjenice koje se tiču njegove teške materijalne situacije, te da smatra da se izvršenje na navedeni način ne može provesti, što predstavlja dodatnu činjenicu koja ide u prilog osnovanosti žalbe, u smislu člana 47. ZIP-a. Dalje, apelant je istakao da je činjenično stanje u postupku pogrešno utvrđeno, što je dovelo do toga da se samo apelant obaveže da isplati dug i pored činjenice da postoje glavni dužnik i ostali jamci. Predložio je da sud donese rješenje kojim će se s ciljem namirenja tražioca izvršenja odrediti pljenidba iznosa od 1/3 njegove penzije, a rješenje će se provesti nakon što se iscrpe sve mogućnosti naplate duga od glavnog dužnika i to na način da se ostali jamci i apelant obavežu na otplatu duga.

13. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Općinskog suda broj 65 0 I 196028 11 od 20. septembra 2011. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 I 196028 12 Gž od 26. maja 2014. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant ne osporava postojanje potraživanja. On rješenje o izvršenju osporava samo u dijelu kojim je izvršenje određeno, pa je stoga daljnji postupak nastavljen u skladu s odredbama člana 50. stav 7. ZIP-a. I prema stavu Kantonalnog suda, kako je dalje navedeno u rješenju, apelantova loša materijalna situacija ne predstavlja razloge koji, u smislu člana 47. ZIP-a, ukazuju na nepravilnost rješenja o izvršenju i dovode do sprječavanja izvršenja. Također, Kantonalni sud je istakao da su apelantovi žalbeni navodi paušalni i kao takvi ne utječu na pravilnost prvostepenog rješenja, budući da je potpisivanjem mjenice preuzeo mjeničnu obavezu. Stoga je, i prema stavu Kantonalnog suda, odluka Općinskog suda kojom je odbijen apelantov prigovor pravilna zbog razloga koje u potpunosti prihvata i Kantonalni sud.

14. Ustavni sud, na osnovu uvida u spis Općinskog suda broj 65 0 I 196028, konstatira da je apelant u prigovoru protiv rješenja o izvršenju istakao da mu je supruga invalid, te da je u prilogu dostavio, između ostalog, i Rješenje JU „Kantonalni centar za socijalni rad“ Sarajevo, Služba socijalne zaštite Općine Novi Grad, broj 35/IV-22 -533-35/09 od 3. februara 2010. godine. Iz tog rješenja proizlazi da je Zahida Kamenjašević lice s invaliditetom sa 100% oštećenja organizma i da joj se priznaje pravo na dodatak za njegu i pomoć drugog lica – II grupa – u mjesečnom iznosu od 137,20 KM.

15. Također, Ustavni sud konstatira da iz odgovora Općinskog suda u Kaknju proizlazi da je „Sunrise“ 25. aprila 2011. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv korisnika kredita, te Edina Balte i Nasihe Balta radi naplate duga od 21.971,74 KM, na osnovu vjerodostojne isprave, mjenica serijskog broja AF2929588, AF2939587 i AF2939589, izvršenjem na pokretnim stvarima izvršenika, te nekretnini korisnika kredita. Navedeno je da je Općinski sud 1. februara 2012. godine odredio predloženo izvršenje, ali da je potom, odlučujući o prigovoru korisnika kredita, donio Rješenje broj 36 0 I 015132 11 I od 19. jula 2012. godine, kojim se prijedlog za izvršenje u odnosu na njega smatra tužbom, te da se izvršenje odgađa u odnosu na tog izvršenika. Osim toga, navedeno je da je parnični postupak okončan Presudom Općinskog suda u Kaknju broj 36 0O P 020442 12 P od 22. maja 2013. godine, koja je postala pravosnažna i izvršna, te da je „Sunrise“ predložio da sud nastavi izvršni postupak na predmetnoj nekretnini u odnosu na korisnika kredita, o kojem sud treba odlučiti. Navedeno je da „Sunrise“ u tom postupku nije namiren, s obzirom na to da je sudski izvršilac prilikom popisa, zapljene i procjene pokretnih stvari izvršenika Edina i Nasihe Balta konstatirao da oni ne posjeduju pokretne stvari koje bi mogle biti predmet popisa i zapljene.

16. Ustavni sud konstatira da je na internetskoj stranici Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (www.fzmiopio.ba) objavljen dokument „Struktura penzija iz redovne isplate za august 2014.“ iz kojeg proizlazi da je najniža penzija u Federaciji BiH u augustu bila 326,17 KM, da je prosječna penzija bila 365,89 KM, da je zagarantirana penzija bila 434,90 KM, a najviša penzija 2.174,48 KM.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant opisuje okolnosti pod kojima je potpisao ugovor o jamstvu za kredit koji je korisnik kredita zaključio sa organizacijom „Sunrise“, te navodi da su za taj kredit jamci bili i sin i supruga korisnika kredita i da su svi oni potpisali pojedinačne mjenice kao sredstvo osiguranja kredita. Naveo je da je korisnik kredita zbog nekih razloga prestao otplaćivati kreditni dug, tako da je ostao neotplaćen iznos od 21.971,74 KM, te da je „Sunrise“ 6. maja 2011. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za dozvolu izvršenja protiv apelanta, na osnovu potpisane bjanko-mjenice. Apelant opisuje tok izvršnog postupka, te ističe da je u žalbi posebno naglasio da je ugovorna i zakonska obaveza „Sunrisea“ da iscrpi sve mogućnosti prinudne naplate duga od korisnika kredita i njegove supruge i sina kao žiranata, budući da ima dvije kuće u Kaknju i preduzeće „Balta Prorn“ d.o.o. Kakanj. Navodi da Kantonalni sud uopće nije ocijenio njegov osnovni žalbeni razlog, a to je predviđeno u članu 6. Ugovora o kreditu, odnosno u članu 1004. stav 1. ZOO-a, tj. da se od jamca može tražiti naplata obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni. Navodi da ga „Sunrise“, nasuprot obavezi iz člana 1007. ZOO-a, nije obavještavao ni o kakvim aktivnostima koje je pokrenuo protiv glavnog dužnika i ostalih jamaca. Ističe da je slučajno saznao da je glavni dužnik preminuo 4. marta 2014. godine i da je proveden ostavinski postupak iza njega. Također navodi da je saznao da je Općinski sud u Kaknju donio Rješenje o izvršenju broj 36 0 I 015132 111 od 1. februara 2011. godine, kojim je određeno izvršenje protiv korisnika kredita i jamaca Edina i Nasihe Balta zbog neizmirenja kredita od 12. februara 2008. godine, koje će se provesti prodajom nekretnine pobliže opisane u tom rješenju, čiju je vrijednost od 78.648,00 KM procijenio vještak građevinske struke. Ističe da o toj činjenici „Sunrise“ nije obavijestio Općinski sud pred kojim vodi izvršni postupak protiv apelanta, niti je o tome obavijestio apelanta kao trećeg jamca, što je bio dužan prema članu 1007. ZOO-a. Ukazuje na član 1004. stav 2. ZOO-a koji štiti jamca protiv kojeg se ne može provesti izvršni postupak jer je vrijednost sredstava glavnog dužnika dovoljna za namirenje vjerovnika iz osnova kreditnog zaduženja. Naročito, apelant ističe da mu je donošenjem rješenja zbog povrede navedenih odredaba ZOO-a povrijeđeno pravo na imovinu, tj. pravo na uživanje penzije i to umanjenjem penzije za 50% sve dok je živ, a to znači od mizernih 340,00 KM, što ionako nije dovoljno za život dostojan čovjeka, doći do umanjenja za 170,00 KM, pa se pita ima li svrhe živjeti, a sve zbog manipulatora iz mikrokreditnih organizacija. Također, apelant ističe da „Sunrise“ nije mogao, u skladu s odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama, odobriti kredit u iznosu od 30.000,00 KM nego samo u iznosu od 10.000,00 KM.

18. U dopuni apelacije od 13. augusta 2014. godine apelant je istakao da iz dostavljenih dokaza proizlazi da se „Sunrise“ može u cijelosti namiriti iz imovine glavnog dužnika, te da se potraživanje od apelanta može obustaviti. Na kraju, apelant je zatražio da Ustavni sud zbog povrede njegovih ljudskih prava, kao i u interesu pravne zaštite žiranata, u skladu sa Zakonom o zaštiti žiranata, donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje Rješenja o izvršenju broj 65 0 I 196028 11 I do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

b) Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani jer je donio odluku nakon što je ispitao osporeno rješenje u okviru navoda iz žalbe i u granicama propisanim članom 221. ZPP, u vezi s članom 236. ZPP i članom 21. stav 1. ZIP-a. Sud je utvrdio da je apelantova žalba neosnovana zbog toga što je u žalbi isticao lošu materijalnu situaciju, što ne predstavlja razloge koji bi, u smislu odredbe člana 47. ZIP-a, ukazivali na nepravilnost rješenja o izvršenju i doveli do sprječavanja izvršenja. Navedeno je da se apelant u apelaciji poziva na nove dokaze, koji nisu bili predmet raspravljanja pred redovnim sudovima, budući da ih apelant nije ni predložio.

20. Općinski sud je u svom odgovoru naveo historijat postupka, ali se nije posebno izjašnjavao o apelantovim navodima. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz spisa proizlazi da do davanja odgovora na apelaciju nisu vođene izvršne radnje usmjerene na provođenje rješenja.

21. „Sunrise“ je naveo da je apelant 12. februara 2008. godine potpisao Ugovor o jamstvu, kojim se obavezao da će kao solidarni jamac-platac isplatiti povjeriocu cjelokupan dospjeli neplaćeni dug nastao po osnovu Ugovora o kreditu, ako korisnik kredita obavezu vraćanja kredita ne vrši na način i pod uvjetima uređenim Ugovorom o kreditu. Odredbom člana 4. Ugovora o jamstvu apelant se kao jamac-platac obavezao da za povrat duga garantira svom svojom imovinom (novac, pokretne stvari, nekretnine, prava i sl.), te je za osiguranje izvršenja jamstva „Sunriseu“ kao povjeriocu predao vlastitu mjenicu s ovlaštenjem za njeno popunjavanje. Zbog nemogućnosti korisnika kredita da kredit vraća u ugovorenim rokovima, „Sunrise“ i korisnik kredita su 30. juna 2009. godine zaključili Ugovor o restrukturiranju kredita isplaćenog po osnovu Ugovora o kreditu broj 108317 od 12. februara 2008. godine. Odredbom člana 6. Aneksa ugovora o kreditu apelant se kao solidarni jamac obavezao da na isti način na koji je garantirao za obaveze korisnika kredita po osnovnom ugovoru o kreditu garantira i za obaveze prema restrukturiranom kreditu. Apelant je kao solidarni jamac potpisao Aneks ugovora o kreditu. Kako se korisnik kredita nije pridržavao ugovorenih rokova za otplatu kredita iz Aneksa ugovora, „Sunrise“ je kao davalac kredita na osnovu mjenica koje su mu predali korisnik kredita i solidarni jamci sudski pokrenuo izvršni postupak radi naplate duga protiv korisnika kredita i svih solidarnih jamaca istovremeno. Naglašeno je da se apelant pogrešno poziva na odredbu člana 1004. st. 1. i 2. ZOO-a, jer se Ugovorom o jamstvu obavezao kao jamac-platac, te stoga, u skladu s članom 1004. stav 3. ZOO-a, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik i povjerilac može zahtijevati ispunjenje obaveze od glavnog dužnika ili od jamca ili od obojice u isto vrijeme. Iako ga zakon na to ne obavezuje, „Sunrise“ je ispunjenje obaveze zahtijevao istovremeno od korisnika kredita i svih jamaca, mada ne bi postupio protivzakonito i da je izvršni postupak pokrenuo samo protiv jednog od solidarnih dužnika. U skladu s odredbom člana 414. ZOO-a, svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za čitavu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće, sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju. V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja Član 8.

(1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Član 21.

Primjena odredaba drugih zakona (1)U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

[ ] (3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se određuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.

Član 29.

Vjerodostojna isprava (1) Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave.

(2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.

(3) Vjerodostojna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Član 46.

Prigovor (1) Rješenje o izvršenju može se pobijati prigovorom.

(2) U pogledu sadržaja prigovora na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o žalbi iz Zakona o parničnom postupku.

(3) Rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbačen ili odbijen tražilac izvršenja može pobijati samo žalbom.

Član 47.

Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprječavaju izvršenje, a naročito ako:

1) isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije izvršna isprava, ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti;

2) je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka;

3) su se stranke, javnom ili prema zakonu ovjerenom ispravom sastavljenom nakon nastanka izvršne isprave, sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje;

4) je protekao rok u kojem se prema zakonu može tražiti izvršenje;

5) je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena;

6) tražilac izvršenja nije ovlašten tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave odnosno ako nije ovlašten da traži izvršenje protiv izvršenika;

7) nije ispunjen uvjet koji je određen izvršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano;

8) je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja;

9) je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja;

10) je nastupila zastarjelost potraživanja o čemu je odlučeno izvršnom ispravom. Član 50. st. 1, 2, 4, 5. i 7.

Postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave (1) Izvršenik će u prigovoru protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kom dijelu pobija to rješenje. Prigovor mora biti obrazložen.

(2) Ako u prigovoru nije određeno u kom dijelu se pobija, obim pobijanja će se cijeniti na osnovu obrazloženja.

(4) Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatrat će se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka.

(5) Kada je podnesen prigovor iz stava 4. ovog člana, sud će odgoditi izvršenje i nastavit će ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije s tužbom.

(7) Ako se rješenje o izvršenju pobija samo u dijelu kojim je određeno izvršenje, daljnji postupak nastavit će se kao postupak po prigovoru protiv rješenja o izvršenju donesenog na osnovu izvršne isprave.

Član 138. st. 1. i 2.

Ograničenje izvršenja (1) Izvršenje na: plaći, nadoknadi umjesto plaće, nadoknadi za skraćeno radno vrijeme i nadoknadi zbog umanjenja plaće i penzije, primanjima po osnovu nadoknade zbog tjelesnog oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju, primanja po osnovu socijalne pomoći, primanja po osnovu privremene nezaposlenosti, primanja po osnovu dodatka na djecu, primanja po osnovu stipendije i pomoći učenicima i studentima i nadoknada za rad osuđenika može se provesti do iznosa od jedne polovine.

(2) Ograničenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika iz stava 1. ovog člana primjenjuju se samo ako potraživanja ne prelaze 1.000,00 KM mjesečno. Na dijelu potraživanja koji prelazi 1.000,00 KM mjesečno izvršenje se može provesti do iznosa od dvije trećine potraživanja.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 207. st. 1. i 2.

(1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

(2) Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.

Član 236.

U postupku po žalbi protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona koje važe za žalbu protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

VI.Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 196028 12 Gž od 26. maja 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

28. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

31. Ustavni sud zapaža da apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu jer je određeno da će se iznos od jedne polovine njegove penzije uplaćivati na račun „Sunrisea“ sve dok je živ, a to znači da će od mizernih 340,00 KM, iznos koji ionako nije dovoljan za život dostojan čovjeka, doći do umanjenja za 170,00 KM.

32. Ustavni sud ukazuje na to da je preduvjet za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu utvrđivanje da li apelant ima imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pojam imovina, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, stav 30). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantova penzija na kojoj je određeno izvršenje nesumnjivo predstavlja njegovu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. Budući da apelant posjeduje imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

34. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) smatra da pravo na imovinu garantira pravo na imovinu i sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom i to provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 21/00). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama određeno da će se jedna polovina apelantove penzije umanjiti na način da će se uplaćivati na račun „Sunrisea“. Uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda, te primijetivši da je apelant osporenim rješenjima lišen svoje imovine (u smislu da provođenjem rješenja o izvršenju ostaje bez jedne polovine svoje penzije), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu drugog pravila sadržanog u drugoj rečenici stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo, prema drugom ili trećem pravilu, mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).

36. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.

37. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama ZIP-a, kojima je propisano (član 8. stav 1. ZIP-a) da sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu i (član 138. stav 1. ZIP-a) da se izvršenje nad penzijom može provesti do iznosa od jedne polovine. Pri tome, s obzirom na apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o podnesenom prijedlogu za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice, donio rješenje kojim je odredio predloženo izvršenje. Ustavni sud ukazuje na to da je članom 29. ZIP-a propisano da se izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje i na osnovu vjerodostojne isprave (stav 1), te da se pod pojmom vjerodostojna isprava, u smislu odredaba ZIP-a, između ostalih dokumenata, nalazi i mjenica. Ustavni sud naglašava da je (član 29. stav 3) tim odredbama propisano da je vjerodostojna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant ovlastio „Sunrise“ da popuni njegovu mjenicu, koju je „Sunrise“ iskoristio prije pokretanja konkretnog izvršnog postupka kako bi mjenica bila podobna za izvršenje, u skladu s navedenom odredbom. Ustavni sud ukazuje i na to da je odredbama člana 46. stav 1. ZIP-a propisano da se rješenje o izvršenju može osporavati prigovorom, a da je odredbama člana 50. ZIP-a propisan postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave, te da je propisano da će (stav 1) izvršenik u prigovoru protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kojem dijelu osporava to rješenje, a da će sud (stav 2), ako u prigovoru nije određeno u kojem dijelu se osporava, obim osporavanja ocijeniti na osnovu obrazloženja. Također, tim je članom propisano da će se (stav 4), ako se rješenje o izvršenju osporava u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatrati tužbom i u tom slučaju sud će postupati prema odredbama parničnog postupka. Osim toga, tom odredbom je propisano da će se (stav 7), ako se rješenje o izvršenju osporava samo u dijelu kojim je određeno izvršenje, daljnji postupak nastaviti kao postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju donesenog na osnovu izvršnog dokumenta.

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv rješenja o izvršenju podnio prigovor u kojem je istakao da se prigovor odnosi na redni broj 1 dozvole za izvršenje i da je zamolio sud da, ako već mora vraćati tuđi dug, sud dopusti izvršenje pljenidbom 1/3 penzije. Dakle, apelant u svom prigovoru nije osporavao izvršenje u potpunosti, niti je osporavao postojanje potraživanja, nego samo u dijelu kojim je određeno izvršenje, te je na taj način propustio mogućnost da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, u skladu s odredbama člana 50. tačka 4. ZIP-a, te predmet proslijedi parničnom odjeljenju suda na redovni postupak u kojem bi apelant imao mogućnost da osporava eventualne nepravilnosti vezane za sporno potraživanje, koje je također naveo u apelaciji. Međutim, budući da je apelant u podnesenom prigovoru osporio rješenje o izvršenju samo u dijelu kojim je određeno izvršenje, slijedom toga su se ispunile pretpostavke da se daljnji postupak nastavi u skladu s odredbama člana 50. stav 7. ZIP-a, kojim je propisano da će se u slučaju ako se rješenje o izvršenju osporava samo u dijelu kojim je određeno izvršenje, daljnji postupak nastaviti kao postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju donesenog na osnovu izvršnog dokumenta. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da su odredbama člana 47. ZIP-a propisani razlozi za prigovor koji sprječavaju izvršenje, ali da u njima nisu propisani razlozi koje je apelant naveo u svom prigovoru, te da je stoga apelantov prigovor odbijen kao neosnovan, pozivom na odredbe čl. 47. i 50. stav 7. ZIP-a.

39. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke donijeli na osnovu relevantnih odredaba ZIP-a, kao relevantnog zakona koji ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u „Službenom glasniku“ koji je javno glasilo) i uvjete jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe ZIP-a dovoljno jasno formulirane, u smislu da svako može shvatiti način i uvjete pod kojima se provodi postupak prinudne naplate potraživanja po osnovu izvršnih i vjerodstojnih isprava). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Općinski sud na osnovu prijedloga za izvršenje nesumnjivo u saglasnosti s vjerodostojnom ispravom donio rješenje o izvršenju kojim je određeno predloženo izvršenje, u skladu s odredbama čl. 8. i 138. stav 1. ZIP-a, te da je stoga miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, u smislu standarda Evropske konvencije.

40. U vezi sa sljedećim pitanjem, da li miješanje u pravo na apelantovu imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštivati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja ZIP-a propisivanje postupka prema kojem će se prinudno ostvariti potraživanje na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava, što uključuje i potraživanja na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da pravo lica, tražilaca izvršenja koji posjeduju izvršne ili vjerodostojne isprave, da pokrenu postupak prinudne naplate svojih potraživanja, na način i u postupku propisanom odredbama ZIP-a, te zaštita prava tražilaca izvršenja i dosljedna primjena relevantnih odredaba ZIP-a, nesumnjivo predstavljaju legitiman cilj od javnog interesa.

41. Međutim, postavlja se pitanje da li je u konkretnom slučaju lišavanje apelantove imovine proporcionalno tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Naravno, pitanje da li je pravična ravnoteža zaista postignuta postaje relevantno samo ako se i kada utvrdi da je miješanje u pitanju zadovoljilo navedeni uvjet zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [VV], broj 31107/96, stav 58, ECHR 1999-II). S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu, Ustavni sud treba dalje utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg interesa.

42. Dovodeći prethodne stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 138. stav 1. ZIP-a propisano da se izvršenje na penziji može provesti do iznosa od jedne polovine. Ustavni sud posebno ističe da iz navedene odredbe jasno proizlazi da se izvršenje može (dakle, nije izričito određeno da se mora) odrediti i na nižem iznosu od jedne polovine penzije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 21. stav 3. ZIP-a, kojima je propisano da se na materijalnopravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona kojima se određuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi. Ustavni sud smatra da je, u skladu s tim odredbama, sud u obavezi voditi računa i o principu savjesnosti i poštenja i zabrane zloupotrebe prava koja su proklamirana u odredbama ZOO-a. S obzirom na to da je, dakle, odredbama člana 138. stav 1. ZIP-a određena samo gornja granica do koje sud može odrediti izvršenje, Ustavni sud smatra da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati sve okolnosti (posebno visinu izvršenikovih novčanih primanja), te prema tome odrediti izvršenje, u skladu s članom 138. stav 1. ZIP-a, na način da se time ne ugrozi njegova osnovna egzistencija. Naime, Ustavni sud ukazuje na to da ni u kojem slučaju nije isto kada se odredi izvršenje na jednoj polovini penzije od 326,17 KM (koliko iznosi najniža penzija) i na jednoj polovini iznosa od 1.000,00 KM ili 2.174,48 KM (koliko iznosi najviša penzija). Međutim, kako jasno proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, čini se da redovni sudovi o tome uopće nisu vodili računa. Štaviše, pored izvršenja na ½ apelantove penzije, redovni sudovi su dopustili izvršenje i na njegovim pokretnim stvarima, iako je apelant penzioner s gotovo najnižom penzijom u FBiH, koji uz to u domaćinstvu ima suprugu 100% invalida.

43. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na noviju prasku Evropskog suda, u kojoj je taj sud razmatrao slično činjenično i pravno pitanje (mada u kontekstu razmatranja prava iz člana 10. Evropske konvencije u vezi s odlukama sudova R Srbije, donesenih u parničnom i izvršnom postupku), i koje je u konačnici imalo sličnu posljedicu kao što je u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Tešić protiv Srbije, presuda od 11. februara 2014. godine, tačka 66). Naime, u tom predmetu Evropski sud je istakao da je redovni sud donio rješenje o izvršenju na osnovu kojeg je odredio izvršenje na 2/3 aplikanticine penzije i zaključio da poslije odbijanja 2/3 penzije aplikantici ostaje oko 60 eura za život, te da je to posebno nezgodna situacija, s obzirom na to da je aplikantica starije lice koje boluje od nekoliko ozbiljnih bolesti, te da stoga miješanje nije bilo neophodno u demokratskom društvu i da su joj povrijeđena ljudska prava.

44. Dovodeći u vezu sve navedeno s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju propustili da, shodno navedenim odredbama i svojim zakonskim ovlaštenjima, prethodno ocijene mogućnost da se predloženo izvršenje provede na način da se odredi u iznosu koji je niži od jedne polovine apelantove penzije i da uravnoteženije pristupe primjeni odredaba člana 138. stav 1. ZIP-a. Tu mogućnost je pogotovo imao izvršni sud u konkretnom slučaju, budući da je apelant tražio da se izvršenje provede na jednoj trećini njegove penzije, koja, prema apelantovim navodima iz prigovora protiv rješenja o izvršenju, iznosi 340,00 KM. Naime, apelant je u konkretnom slučaju u podnesenom prigovoru istakao da je određenim izvršenjem, zbog visine penzije koju prima i činjenice da izdržava i suprugu koja je 100% invalid, doveden u situaciju da ostane bez osnovnih sredstava za život.

45. Kada se svemu tome doda i činjenica da, prema podacima Caritasa Biskupske konferencije BiH, koje potvrđuju i najnoviji statistički pokazatelji koji direktno utječu na stopu siromaštva (plaće, penzije, cijene i stopa nezaposlenosti), oko 18% stanovništva BiH živi ispod granice kritičnog siromaštva, dok se 48% njih nalazi na rubu siromaštva ili socijalne isključenosti, onda se za Ustavni sud pokazuje neophodnim da redovni sudovi, kada donose odluke u slučajevima kao što je ovaj, imaju u vidu i socijalnu sliku stanovništva i da tim odlukama ne guraju još više ljudi u siromaštvo ili čak ispod granice kritičnog siromaštva, što je u konkretnom slučaju učinjeno apelantu, što je, kako kaže i Evropski sud, posebno nezgodna situacija.

46. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju ovakvo izvršenje pretjeran teret za apelanta, te da je došlo do neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu, jer apelant provođenjem izvršenja koje je određeno Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 196028 11 od 10. maja 2011. godine mora snositi pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog interesa i apelantovog interesa, što je suprotno standardima zaštite prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

48. Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti odluku Kantonalnog suda, konačnu odluku u ovom predmetu, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku, u skladu s garancijama iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

49. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanjem u pravo na imovinu, zasnovanom na zakonu i u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, narušen razuman odnos proporcionalnosti između potrebe zaštite legitimnog cilja u javnom interesu, kojem se teži, i apelantovog interesa.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3381/14 (I. K. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio