Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4583/14 (J.M.K.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4583/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-4583/14, rješavajući zahtjev J.M.K. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev J.M.K. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. J.M.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča, koju zastupa Davor Bunoza, advokat iz Mostara i Udruženje „Vaša prava Bosne i Hercegovine“ Sarajevo, podnijela je 24. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 017561 13 Rev od 17. jula 2014. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općini Glamoč (u daljnjem tekstu: tužena) da se obustave svi postupci koji proizlaze iz presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 017561 13 Rev od 17. jula 2014. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 12. decembra 2014. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 017561 11 P od 7. decembra 2011. godine utvrđeno je da je Općina Glamoč (u daljnjem tekstu: tužena) izvršila diskriminaciju i povrijedila pravo na jednako postupanje prema apelantici na osnovu toga što je redovnica (časna sestra) na način da joj nije dala saglasnost i potvrdila njeno imenovanje za ravnatelja Dječjeg vrtića „Leptirići“ Glamoč, pa je tuženoj naloženo da preduzme zakonom propisane radnje sa ciljem da se prestane sa diskriminacijom i nejednakim postupanjem prema apelantici zbog toga što je redovnica-časna sestra, te da se da saglasnost i potvrdi imenovanje apelantice za ravnateljicu Dječjeg vrtića „Leptirići“ Glamoč, da tužena apelantici isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti i časti iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja presude do isplate, kao i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM. Istom presudom sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa na ime nematerijalne štete kao i sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje zakonsku zateznu kamatu za period od dana podnošenja tužbe do dana donošenja presude apelantica je odbijena.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među strankama nije sporno da tužena odnosno Općinsko vijeće Glamoč nije donijelo odluku o izboru apelantice na mjesto ravnatelja vrtića niti je donijelo odluku kojom se odbija prijedlog Upravnog vijeća vrtića za imenovanje apelantice.
4. U konkretnom slučaju Općinski sud je utvrdio različito postupanje prema apelantici jer je ona od strane tužene, njenih tijela Općinskog načelnika i Općinskog vijeća Glamoča dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od drugih koji ne pripadaju nekom redu i koji ne nose odoru svoga reda jer ona zbog takvog ponašanja tijela tužene ni nakon tri godine od provedenog natječaja i prijedloga za izbor i imenovanje nije imenovana za ravnateljicu vrtića. Po mišljenju suda radi se o „namjernoj“ diskriminaciji koja ima za cilj da na direktan način povrijedi njeno pravo na jednako postupanje. Općinski sud navodi da tužena svojim nepostupanjem tj. propuštanjem radnje da odluči o prijedlogu Upravnog vijeća vrtića o izboru i imenovanju apelantice prema njoj različito postupa samo zato što je redovnica, časna sestra i što nosi odoru svoga reda.
5. Stoga je Općinski sud zaključio da je tužena povrijedila apelantičino pravo na jednako postupanje na osnovu toga što je apelantica redovnica, časna sestra, na način da nije dala saglasnost i potvrdila imenovanje apelantice za ravnatelja Dječjeg vrtića „Leptirići“ Glamoč (član 12. stav 1. točka a. Zakona o zabrani diskriminacije („Službene novine FBiH“ broj 59/09).
6. Protiv prvostepene presude žalbu je podnijela tužena koju je Kantonalni sud presudom broj 68 0 P 017561 12 Gž od 24. januara 2013. godine odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je zahtjev apelantice za naknadu troškova žalbenog postupka.
7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da tužena u postupku nije dokazala da se prema apelantici nije ponašala na diskriminirajući način niti je u tom pravcu predlagala dokaze. Stoga je po mišljenju Kantonalnog suda pravilan zaključak prvostepenog suda o tome da je tužena prema apelantici postupala na drugačiji način i da je diskriminirana ograničavanjem njenog temeljnog prava da bude izabrana na radno mjesto ravnatelja vrtića a na koji se prijavila po raspisanom natječaju i za koje radno mjesto ispunjava sve uvjete propisane zakonom. Diskriminirana je jer je redovnica i nosi odoru svoga reda sa svrhom i posljedicom da joj se onemogući ostvarivanje prava na radnopravnoj osnovi tj. prava zagarantovanog Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim konvencijama.
8. Protiv drugostepene presude tužena je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 68 0 P 017561 13 Rev od 17. jula 2014. godine usvojio i preinačio prvostepenu i drugostepenu presudu tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti.
9. U obrazloženju revizione presude se navodi da bi se dokazala diskriminacija odnosno njen nejednak tretman potrebno je da postoji mogućnost poređenja. To po mišljenju Vrhovnog suda znači da je za postupak potrebno naći dokaze da je grupa ili osoba koja se nalazi u istoj ili sličnoj situaciji i koja nema karakteristike onoga ko se žali na diskriminaciju bila u povlaštenoj poziciji. Kod dokazivanja postojanja diskriminacije postoji princip podjele tereta dokazivanja između apelantice kao tužiteljice i tužene. Obaveza apelantice kao žrtve diskriminacije je da dokaže činjenice na osnovu kojih se može zaključiti da je došlo do diskriminacije odnosno mora dokazati da je došlo do različitog tretmana dok tužena kao lice za koje se tvrdi da je izvršilo diskriminaciju može pobijati postojanje diskriminacije na dva načina i to da apelantica nije u istoj ili sličnoj situaciji sa osobom sa kojom se poredi i da se različit tretman ne zasniva na osnovu za koji se tvrdi da se zasniva.
10. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda ako je apelantica željela da dokaže da je diskriminisana zbog svog vjerskog porijekla prilikom traženja posla potrebno je da postoji druga osoba koja ima iste ili slične kvalifikacije njenim, koja se prijavila na konkurs i koja je dobila posao. Tek tada postoji vjerovatnost za dokazivanje diskriminacije. Po mišljenju Vrhovnog suda na apelantici je ležao teret dokazivanja da postoje određene činjenice na kojima se može utemeljiti presumpcija o postojanju izravne ili posredne diskriminacije na koji način je došlo do povrede jednakog postupanja. Nakon toga teret dokaza je na tuženom koji mora dokazati da nije došlo do povrede načela jednakog postupanja.
11. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ukazuje na proizvoljno tumačenje od strane Vrhovnog suda Zakona o zabrani diskriminacije BiH u pogledu tereta dokazivanja. U odnosu na prijedlog za donošenje privremene mjere navodi da je nakon donošenja presude Vrhovnog suda tužena putem Općinskog javnog pravobraniteljstva Livno pokrenula postupak radi povrata uplaćenih sredstava na ime naknade nematerijalnih troškova po presudi prvostepenog suda u iznosu od 6.337,15. Navodi da zbog toga što joj tuženi odbija da isplati plaće ona nema nikakvih finansijskih sredstava niti mogućnosti da izvrši povrat sredstava, te da je jedina ustanova kojoj tuženi odbija da isplati plaće Dječji vrtić „Leptirići“. Navodi da je naknadu koju je naplatila prinudnim putem utrošila za potrebe tog vrtića. Ukazuje da vrtić „preživljava“ donacijama od strane donatora budući da tužena godinama ne želi da izvrši uplatu plaća djelatnicima a sve zbog apelantice a što ukazuje o kakvoj se diskriminaciji radi. Stoga kako je kao posljedica donošenja presude Vrhovnog suda već pokrenut izvršni postupak protiv apelantice, koja se nalazi u teškoj materijalnoj situaciji, ona traži od Ustavnog suda da donese traženu privremenu mjeru.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u suštini apelantica osim razloga koji se tiču merituma predmetne apelacije nije ponudila razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Naime, ukoliko bi Ustavni sud uvažio apelantičine razloge koji se tiču isključivo merituma apelacije u postupku donošenja privremene mjere, bilo bi prejudicirano rješenje samog merituma spora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić