Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5449/14 (N. P.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5449/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-5449/14, rješavajući zahtjev Nevenke Perić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e. i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Nevenke Perić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Nevenka Perić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke podnijela je 17. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Mal 032776 14 Gž od 24. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Mal 032776 12 Kom od 20. augusta 2013. godine. Apelantica je takođe, zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja Presude Osnovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 Mal 032776 12 Kom od 20. augusta 2013. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 85 0 Mal 032776 14 Gž od 24. septembra 2014. godine obavezana je apelantica da tužitelju „Elta kabel“ d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: tužitelj) po osnovu neplaćenog duga isplati iznos od 193,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to bliže označeno u izreci prvostepene presude i to počev od dana dospjelosti pa do konačne isplate.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud analizom izvedenih dokaza zaključio da među parničnim strankama nije sporno da su 10. oktobra 2011. godine zaključile Ugovor o priključenju na kablovski TV sistem Banja Luka, na temelju kojeg ugovora su zasnovale obligaciono pravni odnos. Članom 2. ugovora tužitelj kao izvođač radova se obavezao da će na svoju mrežu kablovske televizije priključiti apelanticu kao pretplatnika, tj. antenski kabal koji vodi u pretplatnikov stan – kuću, članom 3. je regulisano da potpisivanjem ovog ugovora apelantica kao pretplatnik naručuje priključenje svog kućnog antenskog kabla na kablovski sistem tužitelja kao izvođača i istovremeno izjavljuje da želi koristiti kablovski priključak namjenjen z prijem različitih TV programa, a članom 4. apelantica se obavezala da će tužitelju kao izvođaču radova platiti troškove priključenja na KTV sistem Banja Luka u iznosu od 99,00 KM, te da će plaćati mjesečnu pretplatu. Osnovni sud je uvidom u spisak računa apelantice za 2011. godinu utvrdio da apelantica tužitelju u navedenoj godini duguje po osnovu četiri računa ukupan iznos od 151,95 KM a u 2012. godini iznos od 46,44 KM, tj. ukupno iznos od 198,39 KM. Dakle Osnovni sud je utvrdio, da je među parničim stranama sporan dug apelantice prema tužitelju po osnovu zaključenog ugovora za period od 15. novembra 2011. godine do 25. maja 2012. godine, da nije bio sporno da je bio problem u TV prijemniku apelantice u smislu da je ista trebala kupiti novi, jer prijemnik koji je posjedovala nije bio kompatibilan sa mrežom tužitelja što nije njegova krivica, te da apelantica nije dokazala da je sa tužiteljem raskinula ugovor, niti da mu se pismeno obraćala radi raskida. Prema tome, primjenom člana 11. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da su strane u obligacionom odnosu dužne da izvrše svoju obavezu i da su odgovorne za njeno ispunjenje te člana 262. stav 1 citiranog zakona kojim je propisano, da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze a da je dužnik dužan svoju obavezu ispuniti savjesno u svemu kako ista glasi, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obavezao apelanticu na izmirenje duga sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka kao u izreci presude.

4. Okružni sud je ispitujući prvostepenu presudu u dijelu u kome se pobija i u granicama određenim članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelantice iznesene na glavnoj raspravi kojim je apelantica predlagala za saslušanjem radnika tužitelja i svjedoka Dragana Savića, pozivajući se na odredbu člana 7. ZPP-a, kojom je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima temelje svoje dokaze, i da izvedu dokaze na kojima utvrđuju činjenice, što po ocjeni tog suda znači da sud nije ovlašten da sam izvodi dokaze parničnih stranaka na glavnoj raspravi, zbog čega je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio, da pasivno ponašanje apelantice, odnosno njenog punomoćnika tokom postupka te njihov nedolazak na pripremno ročište, ne znači i obavezu suda da izvodi dokaze koje je apelantica predložila tek na glavnoj raspravi. Okružni sud je dalje ocijenio neosnovanim žalbene navode apelantice da je članom 75. stav 3. ZPP-a propisano, da će sud datum održavanja pripremnog ročišta odrediti po pravilu uz prethodnu konsultaciju sa strankama, jer isti ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer iz zapisnika o održavanju pripremnog ročišta od 17. aprila 2013. godine, jasno proizilazi da je isto odloženo upravo na zahtjev punomoćnika apelantice i novo je zakazano za 12. juni 2013. godine, o čemu su stranke uredno obavještene 26. aprila 2013. godine, što je vidljivo iz povratnice. Imajući u vidu navedeno taj sud u odsustvu uredno obavještene apelantice i njenog punomoćnika održao pripremno ročište, zbog čega je po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud pobijanu odluku donio pravilnom primjenom odredaba ZPP-a, a navode apelantice csijenio paušalnim. Okružni sud je na kraju primjenom člana 226. ZPP-a žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Apelantica ukazuje da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredaba ZPP-a, tvrdeći da joj nije bilo omogućeno izvođenje dokaza, što su sudovi obrazložili na način, „da dokaze nije predložila na pripremnom ročištu“. Apelantica navodi kao nesporno da je prvostepeni sud u dva navrata zakazivao pripremna ročišta u osam sati ujutro, na koja ročišta njen punomoćnik nije mogao pristupiti, jer je njegova kancelarija od suda udaljena 120 km, ali s obzirom da je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev tužitelja i s tim u vezi predložio dokaze „smatrao je da će mu sud dozvoliti izvođenje dokaza“. Prema tome, apelantica smatra da je sud bio dužan da izvede dokaze koje je predložila u odgovoru na tužbu, te tvrdi da joj je zbog proizvoljne primjene odredbi ZPP-a povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

6. Apelantica je takođe zatražila donošenje privremene mjere, jer smatra da bi izvršenjem osporene presude Osnovnog suda potvrđene presudom Okružnog suda po nju nastupile štetne posljedice, zbog čega traži da se odloži postupak izvršenja do donošenja odluke o apelaciji.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će provođenjem izvršenja pretrpiti štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelantice, na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelantica nije ponudila relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5449/14 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio