Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-69/15 (S. M. iz Sarajeva)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-69/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP 69/15, rješavajući zahtjev Saide Mešanović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Saide Mešanović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Saida Mešanović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Tanja Hadžagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. januara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 011032 14 Uvp od 18. septembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 011032 10 U od 20. decembra 2013. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-4441/10 od 28. oktobra 2010. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23- 138/05-403 od 28. septembra 2010. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se „obustavio postupak izvršenja Rješenja broj 23-04/I-23-138/05-403 od 28. septembra 2010. godine.“

2. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-138/05-403 od 28. septembra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4441/10 od 28. oktobra 2010. godine, utvrđeno je da je Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina Centar) davalac na korištenje stana u ulici Višnjik broj 47/II (u daljnjem tekstu: predmetni stan) pobliže označenog kao u izreci rješenja, ranijeg nosioca stanarskog prava Ljubomira Kostovića te da se davaocu stana dozvoljava vraćanje predmetnog stana na korištenje. Istim rješenjem utvrđeno je da apelantici prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana koji je koristila na osnovu privremenog rješenja Gradskog sekretarijata za stambene poslove broj 05/1-372-00469/92 od 21. decembra 1992. godine, da je kao privremeni korisnik predmetnog stana dužna isti napustiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja i da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

3. U obrazloženju svog rješenja, Uprava je navela da je Općina Centar, 4. augusta 2005. godine podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana na raspolaganje. Obrazlažući svoju odluku Uprava je navela da je u toku postupka utvrdila da je Općina Centar vlasnik predmetnog stana te da za predmetni stan nema evidentiran zahtjev za vraćanje od strane ranijeg nosioca stanarskog prava Ljubomira Kostovića, kao ni zahtjev preuzet od strane Komisije CRPC-a. Nadalje je navedeno da iz izjave apelantice kao korisnika predmetnog stana date Upravi, 6. jula 2010. godine, kao i dokumentacije iz spisa predmeta slijedi da je apelantica na dan 30. aprila 1991. godine stanovala u Sarajevu, u Ulici Bostarići broj 44, u individualnom stambenom objektu vlasništvo bivšeg supruga Juse Mešanovića (u daljnjem tekstu: bivši suprug) koji je uništen tokom ratnih dešavanja u BiH, da je nakon prestanka ratnih okolnosti njen bivši suprug isti obnovio vlastitim sredstvima i koji objekat je nastavio koristiti zajedno sa sinom, snahom i dvoje unučadi, a da je apelantici bivši suprug onemogućio vraćanje u posjed navedenog objekta. Dalje, apelantica je navela da predmetni stan koristi sa kćerkom koja je nezaposlena, da je ona zaposlena i da ostvaruje mjesečna primanja u iznosu od 760,00 KM i da je invalid II kategorije invalidnosti usljed bolesti. Uprava je primjenom člana 5. stav 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“, broj 28/05 i 2/08, u daljnjem tekstu: Zakon o vraćanju stanova) i člana 11a. tačka 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, broj 11/98, 38/98, 12/99, 43/99 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) odlučila kao u izreci rješenja.

4. U obrazloženju svog rješenja Ministarstvo je navelo da je rješenje Uprave pravilno i zakonito, jer je doneseno na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene člana 5. stav 2. Zakona o vraćanju stanova i člana 11a. tačka 5. Zakona o prestanku primjene Zakona. Ministarstvo je odbilo kao neosnovane navode apelantice, da je prvostepeni organ proizvoljno primijenio materijalno pravo, cijeneći da je taj organ pravilnom primjenom člana 5. Zakona o vraćanju stanova odlučio po zahtjevu vlasnika stana, jer je odredbom člana 2. stav 1. navedenog zakona propisano, da stanovi iz člana 13. Zakona o prestanku primjene, tj. stanovi na kojima je prestalo stanarsko pravo, (jer zahtjev za povrat nije podnesen, kao i stanovi za koje je zahtjev za povrat odbije, odbačen, odnosno povučen) se vraćaju davaocu stana na korištenje, pod uslovom da su na području općine na čijoj se teritoriji nalaze takvi stanovi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje stana u posjed. Naime, u konkretnom slučaju je utvrđeno da se radi o napuštenom stanu na kojem je došlo do prestanka stanarskog prava, da stan koristi apelantica sa kćerkom, po osnovu rješenja čije je važenje isteklo, a činjenica da je kćerka apelantice podnijela tužbu Općinskom sudu u Sarajevu radi utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu, po ocjeni Ministarstva, nije od uticaja u ovoj upravnoj stvari, niti može predstavljati prethodno pitanje koje bi zahtijevalo prekid postupka iseljenja iz stana, niti se u ovoj upravnoj stvari može primijeniti član

30. Zakona o stambenim odnosima.

5. Apelantica je 2. decembra 2010. godine podnijela tužbu Kantonalnom sudu protiv Ministarstva radi poništenja rješenja broj 27/02-23-4441/10 od 28. oktobra 2010. godine sa zahtjevom za odlaganje izvršenja osporenog rješenja. Kantonalni sud je postupajući po apelantičinoj tužbi, Rješenjem broj 09 0 U 011032 10 U od 27. decembra 2010. godine, odložio izvršenje rješenja tuženog Ministarstva do okončanja upravnog spora. Prilikom donošenja navedenog rješenja Kantonalni sud je cijenio period korištenja predmetnog stana, okolnost da apelantica i njena kćerka nemaju drugo prebivalište te okolnost da je apelantica invalid II kategorije.

6. Odlučujući o apelantičinoj tužbi podnesenoj radi poništenja drugostepenog rješenja, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 011032 10 U od 20. decembra 2013. godine tužbu odbio. Kantonalni sud je naveo da je zakonitost osporenog rješenja ispitao u granicama tužbenog zahtjeva, u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), shodno kojem je odlučio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Kantonalni sud je dalje istakao da je uvidom u spise predmeta utvrdio, između ostalog, da je nesporno da je apelantica na dan 30. aprila 1991. godine živjela u individualnom stambenom objektu vlasništvo bivšeg supruga, koji objekat je u funkciji i koji sada koristi njen bivši suprug sa sinom snahom i dvoje unučadi, a da njoj onemogućava vraćanje u posjed istog (izjava apelantice data na zapisnik), te da predmetni stan apelantica koristi zajedno sa kćerkom koja je nezaposlena i nalazi se na Birou za zapošljavanje. Kantonalni sud je također ukazao da je apelantica u posjed spornog stana uvedena sa porodicom, 21. decembra 1992. godine na temelju rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje Gradskog sekretarijata za stambene poslove, čije važenje je isteklo, pa smatra da su prvostepeni organ i tuženi pravilno postupili kada su apelantici naložili da predmetni stanu napusti roku od 15 dana, bez prava na alternativni smještaj shodno članu 2. stav 1. Zakona o vraćanju stanova. Dalje, Kantonalni sud je, pozivajući se na odredbu člana 5. stav 1. i član 13. Zakona o vraćanju stanova, istakao da je Zakon o vraćanju stanova stupio na snagu 19. maja 2005. godine te da je shodno navedenom pravo privremenih korisnika, koji su imali pravo na alternativni smještaj, prestalo 19. maja 2006. godine. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je tuženi zakonito postupio kada je donio osporeno rješenje jer se u konkretnom slučaju radi o napuštenom stanu, na kojem je došlo do prestanka stanarskog prava od strane ranijeg nosioca stanarskog prava, a koji apelantica koristi po osnovu rješenja čije je važenje isteklo.

7. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, podnesenog protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 011032 10 U od 20. decembra 2013. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 011032 14 Uvp od 18. septembra 2014. godine, zahtjev odbio. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je istakao da je osporena presuda donesena na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, a koje su po ocjeni Vrhovnog suda potpuno i pravilno utvrđene, te kao takve mogle poslužiti za zakonito i pravilno donošenje osporenog upravnog akta. Također, kako je istakao Vrhovni sud, apelantica neosnovano osporava način na koji je zakon primijenjen u konkretnom slučaju, jer Vrhovni sud smatra da apelantica ne nudi dokaze, kojima bi potvrdila činjenice, koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, i to pravo na imovinu i dom. Prije svega, ukazano je da apelantica nije osporila činjenicu da je 1991. godine živjela u porodičnoj kući sa suprugom i kćerkom, pa samim tim nema pravo na alternativni smještaj, a nije osporila ni da je predmetni stan 30. aprila 1991. godine imao korisnika, koji bi, da je u zakonskom roku podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, imao pravo da zaključi ugovor o korištenju stana, te da se zbog toga predmetni stan ubraja u kategoriju stanova iz člana 13. relevantnog Zakona, za koji nije podnesen zahtjev za povrat i koji prelazi pod upravu općinskog organa za stambene poslove. Prema tome, kako je istakao Vrhovni sud, u predmetnom postupku je, na osnovu člana 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene, a u vezi sa čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju stanova, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te je pravilno i zakonito utvrđeno pravo na vraćanje predmetnog stana Općini Centar te naloženo iseljenje apelantice i njene porodice kao bespravnih korisnika iz tog stana.

8. Osim toga, kako je istakao Vrhovni sud, ovakvom odlukom, suprotno apelantičinim tvrdnjama, nije povrijeđeno ni njeno pravo na „dom“, koje se štiti Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je predmetni stan njoj dodijeljen privremeno, kao alternativni smještaj, na period od godinu dana, koja činjenica joj je bila poznata kada je to rješenje doneseno, a koje je po sili zakona prestalo da važi tako da predmetni stan mora napustiti u utvrđenom roku. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantičin prigovor da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu zbog neprekidnog korištenja duže od osam godina, jer je presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 153992 12 Gž od 7. aprila 2014. godine (koja je u spisu predmeta) odbijena apelantičina kćerka, sa tužbenim zahtjevom da je prije 6. decembra 2000. godine, svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga, kako je Vrhovni sud zaključio, donošenjem pobijane presude Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku, zbog čega je po ocjeni Vrhovnog suda zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan.

9. Ustavni sud konstatuje da je apelantica, nakon prijema presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 011032 10 U od 20. decembra 2013. godine, protiv te odluke, 13. februara 2014. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu te je istodobno podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Upravi „da obustavi postupak izvršenja Rješenja broj 23-04/I-23- 138/05-403 od 28. septembra 2010. godine“. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP 694/14 od 12. marta 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/2 i II/3.e),

f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1., čl. 8. i 14. Evropske konvencije, i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, prema stavu apelantice se ogleda u tome što je u njima proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, što nisu otklonjene protivrječnosti i nedorečenosti u obrazlaganju činjenica i dokaza te što ne postoji obrazloženje pojedinih dokaza i činjenica na osnovu kojih su donesene osporene odluke. Istakla je da je odlučeno o zahtjevu nosioca prava raspolaganja na predmetnom stanu, a ne po zahtjevu ranijeg nosioca stanarskog prava na tom stanu te da je time povrijeđeno materijalno pravo i to odredbe člana 2. stav 1 Zakona o vraćanju stanova. Navela je da je Kantonalni sud u identičnim pravnim stvarima, odnosno postupanju u predmetima u kojima je davatelj stana na korištenje podnio zahtjev za vraćanje, dodjelu i otkup stana, donosio različite odluke te je stvorio neujednačenu sudsku praksu koja pravi otvoren put pravnoj nesigurnosti. Ukazala je na odredbe čl. 5. i 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i člana 2. stav 1. Zakona o vraćanju stanova iz kojih proizilazi da Općina Centar nema pravo na raspolaganje predmetnim stanom, sve dok na njenom području ne budu izvršena sva rješenja o vraćanju stana u posjed donesena po zahtjevima nosilaca stanarskog prava na način propisan odredbom člana 18d. Zakona o prestanku primjene. Stoga je, kako smatra, Uprava u postupku rješavanja po zahtjevu Općine Centar, prethodno morala utvrditi da li su nadležni organi na njenom području izvršili sva rješenja o vraćanju stanova u posjed nosiocima stanarskog prava te da je samo u slučaju ako je ovaj uslov u potpunosti ispunjen, predmetni stan mogla vratiti Općini Centra na korištenje. Istakla je da ova činjenica nije utvrđivala u prvostepenom postupku. Također, smatra da se u ovakvoj situaciji, mora „misliti na interes apelantice, da joj se kao korisniku stana u periodu od 22 godine, a zahtjev za povrat predmetnog stana nikada nije podnijet, omogući da isti u konačnici otkupi“.

11. Nadalje, ističe da je 4. juna 2014. godine, primila Zaključak Uprave broj 23-04/1-23-138/05- 403 od 14. maja 2014. godine kojim je utvrđeno da je Rješenje Uprave broj 23-04/1-23-138/05-403 od 28. septembra 2010. godine, postalo izvršno 12. oktobra 2010. godine. Navela je da je u dva navrata usvajan njen zahtjev za odgodu izvršenja - predaje predmetnog stana nadležnom organu, koja su bila zakazana 18. juna i 24. jula 2014. godine. Također je navela, da je 24. decembra 2014. godine, primila obavještenje Uprave da je njena deložacija iz predmetnog stana zakazana za 30. januar 2015. godine, povodom koje obavijesti je tražila odgodu deložacije ali joj je Uprava odgovorila da zahtjev nema pravnog osnova. Slijedom toga, budući da je Ustavnom sudu dostavila dokaz da je u identičnim situacijama Kantonalni sud donosio drugačije odluke te da je u ovom momentu dokazala da je pokrenut postupak prinudnog izvršenja rješenja, kao i činjenicu da je invalid II kategorije (o čemu je također dostavila dokaz), pa da neće moći plaćati stanarinu, apelantica traži da Ustavni sud donese Odluku o privremenoj mjeri kojom će usvojiti njen zahtjev za donošenje privremene mjere i naložiti Upravi da „obustavi postupak izvršenja Rješenja broj 23- 04/I-23-138/05-403 od 28. septembra 2010. godine.“

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Ispitujući apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelantica osim navoda koji se tiču merituma predmeta i navoda da je invalid i da u slučaju prinudnog iseljenja iz predmetnog stana sebi ne bi mogla priuštiti plaćanje stanarine, nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Pri tome navodi apelantice o njenoj invalidnosti i nemogućnosti da plaća stanarinu bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sami po sebi ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje apelantičinog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on reguliran Pravilima Ustavnog suda. Stoga, budući da apelantica nije ponudila Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-69/15 (S. M. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio