Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1000/13 (Kanton Sarajevo, Profesionalna vatrogasna brigada)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1000/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-1000/13, rješavajući apelacije Kantona Sarajevo, Profesionalne vatrogasne brigade i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Kanton Sarajevo, Profesionalna vatrogasna brigada, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 040964 09 Rsz od 31. januara 2013. godine;
Javna zdravstvena ustanova Dom zdravlja Banovići, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 000988 12 Rev 2 od 25. januara 2013. godine;
Škola učenika u privredi Banjaluka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031984 12 Rev od 11. septembra 2013. godine;
Dom zdravlja Foča, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002075 13 U od 28. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1000/13 Kanton Sarajevo, Profesionalna vatrogasna brigada (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 11. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 040964 09 Rsz od 31. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužba tužitelja i obavezan apelant da tužiteljima isplati dug na ime razlike pripadajuće zarade kao dodatka za uvećanje plate za rad noću, rad u dane državnog praznika, rad vikendom i prekovremeni rad. U toku postupka je utvrđeno da se Privremenom odlukom o dodatku na plaću zaposlenika Profesionalne vatrogasne brigade Kantona Sarajevo od 6. februara 2006. godine nije isključivalo pravo na naknade za rad noću, rad u dane državnog praznika, rad vikendom i prekovremeni rad. S tim u vezi, obrazloženo je da je pravo na predmetna potraživanja tužiteljima utvrđeno odredbom člana 27. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, koji je imao snagu zakona i neposredni je izvor prava, pa se privremenom odlukom, kao aktom niže pravne snage, nije mogla derogirati kogentna pravna norma.
2. AP-1434/13 Javna zdravstvena ustanova Dom zdravlja Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnio je 5. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 000988 12 Rev 2 od 25. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i poništeno rješenje o otkazu ugovora o radu i akt koje je donio apelant, pa se shodno tome tužitelj ima rasporediti na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja odluke o otkazu. U toku postupka je utvrđeno da ponuda sklapanja ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima u konkretnom slučaju nije bila opravdana u odnosu na poslove koje je do tada tužitelj obavljao. Nadalje, utvrđeno je da je obaveza apelanta bila da u smislu člana 91. Zakona o radu tokom postupka dokaže činjenicu da je prestala potreba za radom tužitelja, odnosno da je do rasporeda tužitelja na drugo radno mjesto došlo iz organizacijskih razloga, što apelant tokom postupka nije dokazao.
3. AP-4694/13 Škola učenika u privredi Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031984 12 Rev od 11. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljičina tužba i poništeno kao nezakonito rješenje apelanta o otkazu ugovora o radu i rješenje kojim je odbijena žalba protiv prethodno navedenog rješenja, obavezan apelant da tužiteljicu vrati na rad i s njom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme u skladu sa stručnom spremom i radnim sposobnostima, te obavezan apelant da tužiteljici isplati naknade plate i uplati doprinose. U toku postupka je utvrđeno da je apelant u postupku donošenja spornih rješenja povrijedio odredbe čl. 125. i 126. Zakona o radu, jer je apelant bio dužan da prema relevantnim zakonskim odredbama u konsultaciji sa sindikatom sačini program zbrinjavanja viška radnika, što apelant nije učinio.
5. AP-5216/13 Dom zdravlja Foča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 20. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002075 13 U od 28. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, nakon izvršenog vanrednog inspekcijskog nadzora, naloženo je apelantu da otkloni nepravilnosti vezane za prijem radnika, na određeno radno mjesto, jer prilikom prijema radnika na navedeno radno mjesto, apelant, pod jednakim uslovima, nije obezbijedio prednost u zapošljavanju članu porodice poginulog borca. U toku postupka je utvrđeno da je nakon objavljenog oglasa za prijem na posao, jedan od kandidata pored dokumentacije kojom je dokazivao da ispunjava opće i posebne uslove predmetnog oglasa dostavio i dokaz o tome da je član porodice poginulog borca, a da je apelant nakon provedenog postupka zaključio ugovor o radu sa kandidatom koji nije imao status člana porodice poginulog borca. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelant navedene prilike postupio suprotno odredbama člana 73. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske, odnosno, da prilikom prijema radnika na određeno radno mjesto nije obezbijedio, pod istim uslovima, prioritet u zapošljavanju člana porodice poginulog borca.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1000/13.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić