Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1017/13 (Rad putevi d.o.o. Bihać i drugi)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1017/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-1017/13, rješavajući apelacije Rad putevi d.o.o. Bihać i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Rad putevi d.o.o. Bihać, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 040688 12 Pž od 25. decembra 2012. godine;
Poljoprivredna zadruga „KONJIC MILK“ Konjic, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 030868 13 Pžip od 28. marta 2013. godine;
Jasmin Bajraktarević, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 024099 13 Gž od 3. aprila 2013. godine;
„IGM“ d.o.o. Visoko, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 004601 12 Gži od 15. maja 2013. godine;
Mldb. Katarina Matović, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 I 024203 13 GŽ2 od 27. juna 2013.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1017/13 Rad putevi d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 12. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 040688 12 Pž od 25. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačeni su kao nedopušteni prigovor i žalba apelanta, kao izvršenika, protiv rješenja o izvršenju donesenog na osnovu poglavlja V Okvirnog zakona o zalozima BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon). U toku postupka je utvrđeno da je sud odobrio predloženo izvršenje tražioca izvršenja na osnovu potvrde o registraciji Registra zaloga Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine na pokretnim stvarima u registru zaloga, na način da sudski izvršilac oduzme osiguranje u cilju njegove prodaje od strane založnog povjerioca radi namirenja potraživanja iz iznosa dobijenog prodajom, a što je bilo u skladu sa članom 26. Okvirnog zakona. Nadalje, odredbom člana 25. Okvirnog zakona određeno je da protiv rješenja izvršnog suda donesenog na osnovu poglavlja V glave istog Zakona, nije dopušten pravni lijek osim u slučajevima predviđenim članom 27. stav 1. istog Zakona. S obzirom na navedeno, obrazloženo je da protiv rješenja o izvršenju radi oduzimanja predmeta osiguranja u cilju njegove prodaje od strane založnog povjerioca nije dozvoljen pravni lijek, bez obzira na relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine koje su se odnosile na prigovor, odnosno, žalbu, jer je u konkretnom slučaju, Okvirni zakon lex specialis propis u odnosu na odredbe Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, odredbom člana 38. Okvirnog zakona propisano je da u slučaju da je Okvirni zakon u suprotnosti sa drugim zakonima u Bosni i Hercegovini, primjenjivat će se navedeni zakon, pa kako je u pogledu pravnih lijekova Okvirni zakon u suprotnosti sa odredbama Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, u konkretnom izvršnom predmetu u pogledu pravnih lijekova primijenjen je Okvirni zakon.
2. AP-1657/13 Poljoprivredna zadruga „KONJIC MILK“ Konjic (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 18. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 030868 13 Pžip od 28. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, u izvršnom postupku pokrenutom po prijedlozima tražilaca izvršenje protiv apelanta, kao izvršenika, ponuđaču Šabanu Spiljku dosuđene su predmetne nepokretnosti, određena predaja u posjed predmetnih nepokretnosti Šabanu Spiljku kao kupcu i naloženo zemljišnoknjižnom uredu da predmetne nepokretnosti upiše kao vlasništvo Šabana Spiljka i izvrši brisanje svih zabilježbi rješenja o izvršenju upisanih na predmetnim nekretninama. Osim navedenog, osporenom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za određivanje privremene mjere kojom bi se naložilo sudu da obustavi izvršenje određenog rješenja i zaključka do donošenja odluke drugostepenog suda po žalbama. U toku postupka je utvrđeno da su na trećem ročištu za prodaju predmetnih nepokretnosti, predmetne nepokretnosti prodate Šabanu Spiljku, kao najpovoljnijem ponuđaču, koji je u predviđenom roku platio ukupnu prodajnu cijenu u iznosu od 10.000,00 KM.
3. AP-1745/13 Jasmin Bajraktarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 24. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 024099 13 Gž od 3. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, na osnovu pravosnažne sudske presude, određeno je izvršenje u korist tražioca izvršenja, protiv apelanta, kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja, te obavezan apelant da tražiocu izvršenja isplati troškove izvršnog postupka. U toku postupka je, u pogledu odluke o troškovima izvršnog postupka, utvrđeno da je tražilac izvršenja u pretežnom dijelu uspjela u predmetnom izvršnom postupku, te da joj stoga shodno članu 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 21. stav 1. i 16. st. 1. i 4. Zakona o izvršnom postupku, pripadalo pravo na cjelokupan iznos traženih troškova prema priloženom troškovniku njenog punomoćnika, uvećane za troškove sastava žalbe.
4. AP-3353/13 „IGM“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 29. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 004601 12 Gži od 15. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom određeno je izvršenje u korist tražioca izvršenja, protiv apelanta, kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja, pljenidbom novca sa žiro računa apelanta i isplatom tražiocu izvršenja. U toku postupka je utvrđeno da je predmetno rješenje doneseno u smislu člana 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, jer je njime odlučeno isključivo u dijelu izmjene sredstva i predmeta izvršenja, a ne o prijedlogu kojim je pokrenut predmetni izvršni postupak. Naime, o prijedlogu kojim je pokrenut predmetni izvršni postupak odlučeno je rješenjem od 25. februara 1998. godine, koje je steklo svojstvo izvršnosti i pravosnažnosti. Kako je apelant istaknuo određene razloge koji su mogli biti izneseni najkasnije u prigovoru na tzv. osnovno rješenje o izvršenje (prije svega u odnosu na razlog navodne manjkavosti izvršne isprave u dijelu u kojem je iskazana druga valuta za novčane iznose koji su činili predmetno potraživanje), utvrđeno je da je o navedenom pitanju sud donio pravosnažnu odluku i da kako je u osporenom rješenju označena valuta KM, nije našao nikakve smetnje da se izvršenje u konačnici provede.
5. AP-4684/13 Mldb. Katarina Matović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa majka i zakonska zastupnica Milana Škipina iz Pala, a iste zastupa Behija Ljubović Aganović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 I 024203 13 GŽ2 od 27. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obustavljeno je izvršenje koje se odnosilo na naplatu dospjelog potraživanja apelantice, kao tražioca izvršenja, u određenom iznosu, dok je nastavljeno izvršenje radi naplate glavnog duga u određenom novčanom iznosu i radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 40% izvršenikove mjesečne penzije od augusta 2011. godine pa sve dok za to postoje zakonski uslovi. U toku postupka je utvrđeno da su apelantičina potraživanja po osnovu obaveze izdržavanja koja su dospjela prije 27. jula 2008. godine zastarjela, u smislu odredbe člana 379. stav
2. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 372. stav 1. istog Zakona.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1017/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić