Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1192/13 (JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo i drugi)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1192/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-1192/13, rješavajući apelacije JP Elektroprivrede BiH D.D. Sarajevo i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PS 041045 12 PZ 3 od 18.
januara 2013. godine;
JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo-ZD Rudnik Mrkog Uglja „Kakanj“ d.o.o. Kakanj, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 RS 015903 12 RSŽ od 5. juna 2013. godine;
JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo- ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 004582 13 GŽ 2 od 10. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1192/13 JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PS 041045 12 PZ 3 od 18. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom JP Elektroprivreda HZ HB D.D. Mostar, kao prvotuženi, i apelant, kao drugotuženi, obavezani su da tužitelju N.M.- vlasniku ribogojilišta „Vojno“ na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 7.500,00 KM. U postupku je utvrđeno da je 16. decembra 1999. godine došlo do plavnog vala u slivu rijeke Neretve, pri čemu je u ribogojilištu tužitelja nastala šteta-uginuće ribe. Sud je zaključio da, budući da je pomenuto ribogojilište smješteno na akumulacionom jezeru HR Mostar, čiji protok voda reguliše prvotuženi, odnosno nizvodno od akumulacija Jablanica, Salakovac i Grabovica, čiji režim voda reguliše apelant, i prvotuženi i apelant su odgovorni za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti, u smislu člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
2. AP-3485/13 JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo-ZD Rudnik Mrkog Uglja „Kakanj“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 RS 015903 12 RSŽ od 5. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju E.N. na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade, za period od jula 2009. do januara 2010. godine, isplati iznos od 502,00 KM. U postupku je utvrđeno da je tužitelj, koji je zaposlen kod apelanta na radnom mjestu električara, povrijeđen prilikom obavljanja svojih redovnih poslova, te da je u spornom periodu bio na bolovanju. S tim u vezi, sud je zaključio da je apelant, u skladu sa odredbama člana 85. Zakona o radu, i čl. 154. stav 2. i 195. stav 1. ZOO, dužan tužitelju naknaditi materijalnu štetu zbog izgubljene zarade za period kada tužitelj nije radio, i to kao razliku isplaćene naknade za vrijeme bolovanja i prosječne plaće dva uporedna radnika apelanta koji imaju iste kvalifikacije i isti koeficijent složenosti poslova kao tužitelj.
3. AP-4543/13 JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo-ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 004582 13 GŽ 2 od 10. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom koja je donesena u postupku izmjene odluke o renti, apelant je obavezan da tužitelju S.J. na ime mjesečne rente isplaćuje iznos od 84,33 KM počev od 1. februara 2008. godine pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uslovi ili do druge odluke suda. U postupku je utvrđeno da su se od donošenja ranije odluku o renti (iz 2005. godine) promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom određivanja iznosa rente, tj. od februara 2008. godine povećan je prosjek penzionih primanja uporednih penzionera apelanta u odnosu na penziona primanja tužitelja, pa je sud, u skladu sa odredbama čl. 196. u vezi sa članom 188. ZOO obavezao apelanta da tužitelju na ime razlike između pomenutih primanja tužitelju poveća iznos rente sa ranijih 54,18 KM na 84,33 KM.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1192/13.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da u predmetnim apelacijama apelanti imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić