Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1366/13 (M. T. i drugi)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1366/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-1366/13, rješavajući apelacije Milenka Topića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milenko Topić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 I 008645 12 GŽ od 15. januara 2013. godine;

"Konzum" d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 I 019137 13 GŽI od 14. februara 2013. godine;

"Trgomarket" D.O.O. Zenica, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 IP 051466 12 PŽP od 15. marta 2013. godine;

Marijan Pejičić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 25 0 I 032594 13 GŽI od 13. juna 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1366/13 Milenko Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Udruženje „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banja Luke, podnio je 1. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 I 008645 12 GŽ od 15. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo protiv izvršenika „Mittal rudnici“ d.o.o. Prijedor radi naplate novčanog potraživanja iz radnog odnosa, usvojen je prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-I-07-000809 od 1. januara 2007. godine i izvršenje je obustavljeno. U postupku je utvrđeno da je rješenje Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske- Republičkog inspektorata rada Banja Luka ne predstavlja odluku u upravnom postupku koja glasi na ispunjenje određene novčane obaveze, tj. ne sadrži obavezu izvršenika u tačno određenom novčanom iznosu, zbog čega navedeno rješenje nema karakter izvršne isprave koja je podobna za određivanje i sprovođenje izvršenja u smislu člana 23. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu ZIP).

2. AP-1691/13 „Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 22. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 I 019137 13 GŽI od 14. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obustavljen je izvršni postupak koji je apelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo protiv izvršenika E.M. radi naplate duga. U postupku je utvrđeno da je zaključkom suda određeno održavanje prvog ročište za prodaju pokretnih stvari izvršenika na koje apelant i izvršenik nisu pristupili, niti su se javljali zainteresirani kupci, a apelant nakon toga nije u roku od osam dana predložio drugo ročište za prodaju pokretnih stvari putem javnog nadmetanja, zbog čega je sud u skladu sa odredbama člana 131. stav 5. ZIP-a obustavio predmetni izvršni postupak i ukinuo sve provedene radnje.

3. AP-2194/13 "Trgomarket" D.O.O. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 IP 051466 12 PŽP od 15. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je tražilac izvršenja „Sarabon“ d.d. Sarajevo pokrenuo protiv apelanta radi naplate novčanog potraživanja, odbijen je apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ip 051466 11 Ip od 29. juna 2011. godine. Obrazlažući prigovor apelanta kojim je ukazao da je u cijelosti isplatio iznos po kupoprodajnom ugovora i da upravo iz tog razloga nije ni ulagao žalbu na presudu koja je predmet izvršenja smatrajući da je sa tražiteljom izvršenja postigao dogovor, sud je istakao da u izvršnom postupku nije ovlašten da mijenja izvršnu ispravu u bilo kom segmentu, niti je ovlašten da preispituje takve apelantove prigovore, budući da je takve prigovore apelant mogao isticati samo u postupku donošenja izvršne isprave. Osim toga, istaknuto je da apelant u spis nije priložio pismeni sporazum sa tražiteljom izvršenja, na koji se poziva, odnosno nije priložio dokaz da su se stranke nakon donošenja izvršne isprave sporazumjele da po osnovu izvršne isprave neće postupati bilo trajno ili za određeno vrijeme, zbog čega je sud u skladu sa odredbama člana 49. stav 2. ZIP-a apelantov prigovor ocijenio neosnovanim i donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

4. AP-3697/13 Marijan Pejičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović advokatica iz Orašja, podnio je 29. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 25 0 I 032594 13 GŽI od 13. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom koja je donesena u izvršnom postupku koji je tražilac izvršenja „Polirond“ d.o.o. Orašje pokrenuo protiv apelanta radi naplate novčanog potraživanja, odbijen je apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Orašju broj 25 0 I 032594 13 I od 17. januara 2003. godine. Razmatrajući apelantov prigovor, u kojem apelant navodi da iako njegov odvjetnički ured nije označen kao dužnik u izvršnoj ispravi i iako potraživanja tražitelja izvršenja nisu vezana za pomenuti odvjetnički ured, izvršenje je određeno na sredstvima koja se nalaze na transakcijskom računu apelantovog odvjetničkog ureda, tj. na sredstvima koja bi trebala biti izuzeta od izvršenja, sud je zaključio da apelantov prigovor nije uložen iz razloga koji sprječavaju izvršenje, a koji su propisani članom 47. stav 1. tačka 5 ZIP-a, niti je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kojem je mogućnost izvršenja ograničena, budući da je apelant nesporno vlasnik transakcijskog računa na kojem je određeno izvršenje, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu rješenja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1366/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1366/13 (M. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio