Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1461/13 (J. M. i drugi)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Testament
- Ostavina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1461/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-1461/13, rješavajući apelacije Jelene Miljković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Jelena Miljković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 000141 12 Rev 2 od 14. januara 2013. godine;
Oren Gidon, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 119170 11 Gž od 4. aprila 2013. godine;
Luca Bošnjak i Zdravka Pervan, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000571 12 Rev od 6.
juna 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1461/13 Jelena Miljković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Njemačke, koju zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnijela je 8. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 000141 12 Rev 2 od 14. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba kojom je tražila da se poništi pismena oporuka pred svjedocima, kojom je pokojna Ruža Anđelić predmetnu nekretninu ostavila tuženim, iz razloga što je ostaviteljica raspolagala imovinom koja nije njeno vlasništvo, da se izdvoji iz nekretnine kao nasljedni dio apelantice, da su tuženi dužni trpjeti da se apelantica upiše sa suvlasničkim dijelom navedenih nekretnina, da se izvrši fizička dioba nekretnina apelantice i da joj se iste predaju u posjed. Nadalje, istom odlukom odbijen je apelantičin prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja. U toku postupka je utvrđeno da je između apelantice i Ruže Anđelić, njene sestre, nakon smrti njihovog prednika izvršena usmena fizička dioba spornih nekretnina, nakon čega su dotadašnje suvlasnice ušle u posjed tako podijeljenih nekretnina, koje stanje je i pravno konstatovano prilikom izlaganja na javni uvid podataka katastra. Nadalje, utvrđeno je da je osnovom valjane fizičke diobe pokojna Ruža Anđelić postala isključivi vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno, osnovom istog pravnog posla apelantica je prestala biti suvlasnik navedenih nekretnina, kojima je Ruža Anđelić mogla valjano raspolagati svojom oporukom u korist tuženih.
2. AP-2343/13 Oren Gidon (u daljnjem tekstu: apelant) iz Izraela, kojeg zastupa Emir Kovačević, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 119170 11 Gž od 4. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojim je tražio da se poništi rješenje o nasljeđivanju, utvrdi da je apelant jedini zakonski nasljednik prvog nasljednog reda u zaostavštini umrle, apelantove majke, da apelantu pripada pravo naslijeđa sa po 1/1 u predmetnoj zaostavštini, te da tuženi trpi uknjižbu apelanta. Nadalje, istom odlukom odbijen je apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da je nadležni sud proveo sve zakonom propisane radnje radi pronalaženja zakonskih nasljednika iza umrle, pa budući da nasljednici nisu pronađeni, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, donio rješenje kojim se imovina umrle dodjeljuje u korist društvene svojine. Nadalje, utvrđeno je da je tužena (Općina Centar) na osnovu predmetnog rješenja u zakonitom i savjesnom posjedu predmetne nekretnine već gotovo 50 godina. S obzirom da apelant nije u zakonom predviđenom roku od deset godina zahtijevao predaju zaostavštine, navedeno pravo, prema odredbi člana 144. starog Zakona o nasljeđivanju, kao i odredbi člana 142. važećeg Zakona o nasljeđivanju, više nije mogao ostvarivati u sudskom postupku.
3. AP-4256/13 Luca Bošnjak iz Širokog Brijega i Zdravka Pervan iz Čitluka (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnijele su 17. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000571 12 Rev od 6. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i utvrđeno da su apelantice dobile kao dar od pokojne Jele Zovko po 1/2 njenog dijela na određenim parcelama i da navedene nekretnine ulaze u ostavinski dio apelantica kao zakonskih nasljednica pokojne Jele Zovko. Nadalje, istom odlukom odbijen je dio tužbenog zahtjeva u odnosu na druge parcele navedene u tužbi. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni postupak uslijedio nakon što je prekinut ostavinski postupak iza majke tužitelja i apelantica, kao zakonskih nasljednika, te da je tužitelj deklaratornom tužbom tražio utvrđenje određenog pravnog odnosa, ugovora o poklonu između apelantica i ostaviteljice, te utvrđenje prava na uračunavanje poklona u nasljedni dio. Nadalje, utvrđeno je da apelantice nisu dokazale da se učinjeni dar ne uračunava u nasljedni dio, odnosno, da je volja ostaviteljice bila da se vrijednost dara ne uračunava u nasljedni dio tuženim nasljednicima, pa tako da nije isključena primjena instituta uračunavanja. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen, utvrđeno je da se isti odnosio na parcele koje kao takve ne postoje, niti su bile predmet darovanja, nego da su navedeni brojevi predstavljali brojeve katastarskih posjednika.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1461/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić