Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1505/13 (Zaštitni fond Federacije BiH i drugi)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1505/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-1505/13, rješavajući apelacije Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 060185 13 Gž od 25. januara 2013. godine;

Federalni zavod za poljoprivredu Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 052127 12 Rev od 31. januara 2013. godine;

JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003187 09 Gž od 30. novembra 2011. godine;

Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008154 08 Gz od 24. maja 2013. godine;

Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mals 071424 11 Pž od 16.

oktobra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1505/13 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 10. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 060185 13 Gž od 25. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa (na ime regresnog potraživanja). U toku postupka je utvrđeno da je došlo do saobraćajne nezgode u kojoj su učestvovali oštećeni i tuženi, te da je apelant oštećenom isplatio određeni novčani iznos na ime naknade štete. Međutim, kako je iz provedenih dokaza utvrđeno da tuženi nije bio kriv za nastanak predmetnog saobraćajnog udesa, odbijena je apelantova tužba.

2. AP-1733/13 Federalni zavod za poljoprivredu Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 23. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 052127 12 Rev od 31. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba tužitelja i obavezan apelant i drugotuženi da na ime štete tužiteljima solidarno isplate određene novčane iznose, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog. U toku postupka je utvrđeno da su apelant i drugotuženi bili solidarno odgovorni za štetu koju su tužitelji pretrpili rušenjem poslovno-stambene zgrade, u kojoj su tužitelji imali stanove, koje im je dodijelio apelant po osnovu radnog odnosa i u kojima su stanovali do izbijanja rata i ratnih razaranja.

3. AP-2302/13 JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003187 09 Gž od 30. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba tužitelja i obavezan apelant da plaća tužitelju na ime rente određeni mjesečni iznos, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj ponovo podnio tužbu za izmjenu ranije odluke i povećanja rente, temeljeći svoj zahtjev ponovo na utvrđenju razlike penzije uporednog penzionera i njegovih penzionih primanja za sporni period, čiji su podaci korišteni kao parametri i u ranijem postupku. Nadalje, u toku postupka odbijen je apelantov prijedlog da se obračun i visina rente tužitelja utvrdi na bazi razlike penzionih primanja drugih lica i tužitelja, čiji parametri nisu korišteni u ranijim postupcima, a apelant tokom postupka, osim podataka o visini njihovih penzija, nije ponudio adekvatne i relevantne dokaze u pogledu navedenih lica iz kojih bi se vidjelo da su i oni radili na radnom mjestu na kojem je radio i tužitelj do njegovog povređivanja na radu.

4. AP-3331/13 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Spaho Sarajevo, podnio je 29. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008154 08 Gz od 24. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljičina tužba i obavezan apelant da tužiteljici isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog. U toku postupka je utvrđeno da je apelant bio pasivno legitimisan za naknadu materijalne štete na vozilu tužiteljice u smislu odredbe člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, s obzirom da se predmetna nezgoda dogodila na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i da je osoba odgovorna za nezgodu ostala nepoznata.

5. AP-4538/13 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mals 071424 11 Pž od 16. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni stub bio u funkciji prije štetnog događaja, da je bio zamijenjen posljedicom štetnog događaja i da je tužitelj po navedenom osnovu imao izdatak koji mu je apelant trebao nadoknaditi. Stoga je prihvaćen nalaz i mišljenja vještaka odgovarajuće struke, i primjenom odredbe člana 185. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa odredbom člana 127. Zakona o parničnom postupku, visina štete je utvrđena na dosuđeni iznos.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1505/13.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1505/13 (Zaštitni fond Federacije BiH i… | Sudska praksa | Aktio