Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-153/13 (Z.Š.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-153/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-153/13, rješavajući apelaciju Z.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.Š. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 027600 13 Rev od 11. februara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Blagaja, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 14. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 027600 11 Rsž od 7. novembra 2012. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 153/13. Također, apelantica je 8. maja 2014. godine podnijela apelaciju, u kojoj je osporila presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 027600 13 Rev od 11. februara 2014. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2104/14. Dana 17. jula 2014. godine je dopunjena apelacija broj AP 2104/14.
2. S obzirom da se obje apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 153/13.
3. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom revizija apelantice je odbijena, dok je revizija tuženog djelimično usvojena pa su presude redovnih sudova preinačene na način da je žalba tuženog djelimično usvojena i apelantica sa zahtjevom za isplatu razlike plate za period od 1. juna 2004. do 1. septembra 2009. godine, regresa za 2004. godinu i naknade za troškove prijevoza za period od 1. maja do 1. juna 2009. godine, odbijena. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da kada je u pitanju Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji F BiH (u daljnjem tekstu: GKU), koji je donijet 2000. godine, presudom Ustavnog suda F BiH broj U-29/11 od 23. novembra 2011. utvrđeno je da GKU u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa odredbama Ustava F BiH. S tim u vezi, utvrđeno je da u smislu odredbi čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom F BiH odluke ustavnih sudova djeluju, po pravilu od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio. Kako prije donošenja odluke Ustavnog suda F BiH o zahtjevu apelantice nije pravosnažno riješeno, a presudom Ustavnog suda F BiH nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje, to je sud zaključio da se odluka Ustavnog suda F BiH neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. U vezi s tim, utvrđeno je da apelantica na spornom GKU nije mogla temeljiti svoja potraživanja u pogledu zahtjeva za isplatu razlike plata za period od 1. juna 2004. do septembra 2007. godine, jer isti od donošenja nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte. Osim toga, utvrđeno je da se Opći kolektivni ugovor za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: OKU) nije mogao primijeniti na način kako to čine redovni sudovi, kombinacijom parametara iz OKU i Ugovora o radu, platnih lista. Dakle, utvrđeno je da se OKU mogao primjenjivati tek od donošenja novog GKU, koji je donijet 2007. godine, a njegova primjena kod tuženog je bila odložena do 1. januara 2009. godine, pa se iz tih razloga nije ni mogao primjenjivati kod tuženog.
4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija) ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić