Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1668/13 („Lukić Invest“ d.o.o. Banja Luka i drugi)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1668/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-1668/13, rješavajući apelacije „Lukić Invest" d.o.o. Banja Luka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Lukić Invest“ d.o.o.
Banja Luka, „Bihex“ d.o.o. Sarajevo, „Flash“ d.o.o. Vitez, „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo i Bakira Hajde podnesene protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 003597 11 U od 5. novembra 2012. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008894 12 U od 9. maja 2013. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003481 12 Uvp od 11. aprila 2013. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 007110 11 U od 3. juna 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001508 11 Uvp od 25. juna 2013. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Lukić Invest“ d.o.o.
Banja Luka, „Bihex“ d.o.o. Sarajevo, „Flash“ d.o.o. Vitez, „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo i Bakira Hajde podnesene protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 003597 11 U od 5. novembra 2012. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008894 12 U od 9. maja 2013. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003481 12 Uvp od 11. aprila 2013. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 007110 11 U od 3. juna 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001508 11 Uvp od 25. juna 2013. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1668/13 „Lukić Invest“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Aleksandar Popović, advokat iz Banja Luke, podnio je 19. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 003597 11 U od 5. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene UIO BiH od 18. oktobra 2010. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 11. maja 2010. godine. Tim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev za povrat plaćene akcize na duhanske prerađevine uvezene po carinskim prijavama od 13. i 25. januara 2010. godine, u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da iz relevantnih odredbi Zakona o akcizama u BiH i Pravilnika o akciznim markicama za duhanske prerađevine, alkoholna pića, voćnu prirodnu rakiju, kafu i vino, proizilazi da je obaveza poreskih obveznika da prilikom svake promjene maloprodajnih cijena proizvoda blagovremeno obavijeste tuženu, što znači da se maloprodajne cijene cigareta koje se već nalaze u prodaji, ne mogu mijenjati na način da njihova maloprodajna cijena ne odgovara onoj koja je navedena na akciznoj markici. Nadalje, utvrđeno je da je tu obavezu u konkretnom slučaju apelant izvršio i dostavio tuženoj izmijenjen cjenovnik duhanskih prerađevina, dana 30. novembra 2009. godine, uskladivši cijene sa Odlukom o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete od 19. oktobra 2009. godine. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da ne postoji osnov za povrat traženog iznosa jer je uvoznik, tj. apelant prijavio novu maloprodajnu cijenu cigareta prema pomenutoj odluci, pa je samim tim, a imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o uvozu, a ne o prometu akciznih proizvoda na teritoriji BiH, obveznik plaćanja akcize u skladu sa predmetnom odlukom.
2. AP-3163/13 „Bihex“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Edin Tabučija, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 008894 12 U od 9. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja UIO BiH od 1. decembra 2011. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja RC Sarajevo, Odsjek za poreze od 26. maja 2011. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja od 7. aprila 2011. godine, kojim rješenjem je utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza za apelanta za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da su u postupku kontrole poreski organi utvrdili manjak dobara, odnosno, utvrđeno je da je apelant u kontrolisanom periodu vršio uvoz robe u svoje ime za tuđi račun te da nije vršio prodaju iste u skladištu ili maloprodaji, kao i da je u bruto bilansu za 2009. godinu na kontu-Otpis vrijednosti zastarjelih, oštećenih ili neupotrijebljenih zaliha dobara, iskazao određeni novčani iznos, što potvrđuje da se otpis odnosi na predmetnu robu utvrđenu u postupku kontrole. Nadalje, utvrđeno je da kako u konkretnom slučaju od strane apelanta nije utvrđen rashod po osnovu manjka dobara redovnim ili vanrednim popisom robe u skladištu, stovarištu ili magacinu, a što je obaveza koja proizilazi iz relevantne odredbe Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, to je za utvrđeni manjak koji nije posljedica više sile, trebalo obračunati PDV za poreski period decembar 2009. godine. Također, utvrđeno je da je razrez PDV-a po osnovu manjka dobara utvrđen za mjesec decembar 2009. godine, dok je obaveza plaćanja PDV-a utvrđena prvostepenim rješenjem od 7. aprila 2011. godine, a kako je prema relevantnim odredbama Zakona o postupku indirektnog oporezivanja propisano da istekom roka od pet godina zastarijeva pravo tužene na razrez prethodno nerazrezovanih obaveza po osnovu indirektnih poreza kao i pravo tužene da zahtijeva plaćanje iznosa indirektnih poreza, to u konkretnom slučaju nije nastupila zastara obaveze plaćanja PDV-a.
3. AP-3345/13 „Flash“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirzeta Duljković, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003481 12 Uvp od 11. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Novom Travniku od 29. septembra 2011. godine kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija od 10. novembra 2010. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja od 27. aprila 2010. godine. Tim rješenjem odbijena je njegova žalba protiv rješenja Porezne ispostave Vitez od 8. aprila 2010. godine, kojim mu je razrezan porez na imovinu za 2010. godinu, na automate za igre na sreću u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da su organi uprave u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo kada su apelantu kao privrednom društvu čija djelatnost je priređivanje igara na sreću na poker aparatima (automatima), utvrdili poreznu obavezu primjenom Zakona o porezima SBK, slijedom nesporne činjenice da su poker aparati za igre na sreću imovina odnosno vlasništvo apelanta. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kako su predmet oporezivanja u konkretnom slučaju poker aparati za igre na sreću, dakle imovina apelanta, to se ta porezna obaveza ne može poistovjećivati sa porezom koji je apelant kao privredno društvo obavezan da plaća na dobit koju ostvari obavljanjem registrovane djelatnosti.
4. AP-3414/13 „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan od strane zakonskog zastupnika, direktora Slobodana Vujića, koje zastupa Femil Čurt, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 007110 11 U od 3. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene UIO BiH od 10. juna 2011. godine, kojim rješenjem je odbijena njegova žalba protiv rješenja RC Sarajevo od 12. novembra 2010. godine. Tim rješenjem odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja od 28. septembra 2010. godine, kojim je apelantu utvrđena dodatna poreska obaveza za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je tužena izvršila provjeru nabavke buldožera od strane preduzeća „Beko“ d.o.o. Posušje, te da je navedeno preduzeće u svom knjigovodstvu iskazalo nabavku dobara od preduzeća „Ivanić“ d.o.o. Ljubuški. Isto tako, utvrđeno je da to pravno lice nije poslovalo sa pravnim licem „Beko“ d.o.o. Posušje, odnosno, da istom nije vršio isporuku dobara niti ispostavljao poreske fakture. Dakle, utvrđeno je da dobavljač-prodavac „Beko“ d.o.o. Posušje nije izvršio nabavku predmetnog buldožera odnosno isti je fiktivno u svom knjigovodstvu evidentirao fakturu dobavljača „Ivanić“ d.o.o. Ljubuški sa kojim nije ni poslovao, pa shodno tome, pomenuto dobro nije niti moglo biti prometovano prema apelantu. Nadalje, vezano za promet štamparskog stroja, kojeg je pravno lice „Lan“ d.o.o. Ljubuški nabavilo od dobavljača „Intergraf“ d.o.o. Čapljina i prodalo apelantu, utvrđeno je da je nabavka izvršena prije nego što je „Intergraf“ d.o.o. Čapljina taj stroj kupio od svog dobavljača iz Modriče, dok je u pogledu uvoza utvrđeno da JCI po kojoj je predmetna roba uvezena nije izdata od strane tog carinskog referata, kao i to da je predmetni stroj izuzet od primatelja leasinga „Vlaka“ d.o.o. Čitluk i deponovan na lager oduzetih predmeta leasinga i konačno da su sa tog stroja uklonjene identifikacione pločice sa podacima o tipu, serijskom broju i godini proizvodnje. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije ostvario pravo na odbitak ulaznog poreza, po fakturi dobavljača „Beko“ d.o.o. Posušje i „Lan“ d.o.o. Ljubuški, jer utvrđeno činjenično stanje ukazuje da predmetna faktura nije nastala kao rezultat stvarnog prometa odnosno stvarne nabavke.
5. AP-4114/13 Bakir Hajdo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001508 11 Uvp od 25. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 9. maja 2011. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija od 9. jula 2007. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Porezne uprave, Kantonalni ured Sarajevo od 29. januara 2007. godine. Tim rješenjem odbijena je njegova žalba protiv prvostepenog rješenja od 9. augusta 2006. godine kojim mu je na osnovicu za razrez poreza na promet nepokretnosti u određenom novčanom iznosu, po stopi poreza na promet nepokretnosti od 5%, utvrđen porez na promet nepokretnosti u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne radi o civilnoj diobi nekretnina, nego o prometu nepokretnosti, te da su prvostepeni sud i upravni organi po prijemu porezne prijave podnesene od strane apelanta i priloženih, sudske nagodbe i zemljišno-knjižnog izvatka, potpuno pravilno i u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava utvrdili da je danom pravosnažnosti sudske nagodbe i prenosom suvlasničkog dijela Kantona Sarajevo na predmetnoj nekretnini na apelanta nastala poreska obaveza plaćanja poreza na promet nepokretnosti. Također, utvrđeno je i da je na propisan način u skladu sa relevantnim odredbama pomenutog zakona od strane nadležne Komisije utvrđena prometna vrijednost nekretnine u momentu pravosnažnosti sudske odluke, a zatim da je primjenom i odgovarajuće poreske stope na tu prometnu vrijednost nekretnine, odnosno dio prometne vrijednosti nekretnine do čijeg prenošenja je i došlo predmetnom sudskom nagodbom, pravilno izvršen obračun poreza na promet nepokretnosti, na čije je plaćanje apelant obavezan navedenim aktima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1668/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić