Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1895/13 (S. I. i drugi)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1895/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-1895/13, rješavajući apelacije Slobodana Ivankovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Slobodan Ivanković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035657 12 Rev od 12. februara 2013. godine;
Ekrem Tuzlak, vlasnik samostalne radnje „Tuzlak Ekrem“ Ćoralići općina Cazin, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 043051 12 Rev od 31. januara 2013.
godine;
Janković-Inžinjering d.o.o. Doboj, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 014171 13 Pž od 19.
septembra 2013. godine;
Vlado Đurić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 001409 12 Rev od 19. septembra 2013. godine;
Srđan Šarac, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 025697 12 GŽ od 27. februara 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1895/13 Slobodan Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnio je 6. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035657 12 Rev od 12. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga po osnovu neplaćene zakupnine. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije osporio da je u spornom periodu koristio predmetni poslovni prostor u svojstvu zakupca, niti je osporavao visinu predmetnog potraživanja, te je zaključeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu apelant plati zakupninu (član 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija).
2. AP-2121/13 Ekrem Tuzlak, vlasnik samostalne radnje „Tuzlak Ekrem“ Ćoralići općina Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 16. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 043051 12 Rev od 31. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelju pripadao dosuđeni iznos prema usmenom dogovoru stranaka, jer je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđena ukupna dobit stranaka iz zajedničkog posla, a apelant nije dokazao da je tužitelju u gotovini isplatio polovinu utvrđenog iznosa.
3. AP-4713/13 Janković-Inžinjering d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 014171 13 Pž od 19. septembra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate duga. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant za potrebe tuženog izvršio radove na objektu, o čemu je sastavljen ugovor i dopunski ugovor, ali nije moglo biti utvrđeno da li je izvršio još neke radove, u kojem obimu i po čijem nalogu. S tim u vezi, obrazloženo je da u situaciji kada nije zaključen ugovor o naknadnim radovima niti aneks koji bi obuhvatio višak radova, apelant nije mogao tražiti ispunjenje ugovorne obaveze, plaćanja viška izvedenih radova od tuženog, jer su odredbe zaključenih ugovora jasne i njihovim tumačenjem se došlo do zaključka da sporni naknadni radovi, ukoliko ih je bilo, nisu bili obuhvaćeni ugovorom ni predviđeno njihovo izvođenje dodatnim ugovorom.
4. AP-4802/13 Vlado Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 001409 12 Rev od 19. septembra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga iz zaključenog ugovora o zajmu. U toku postupka je utvrđeno da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor kod advokata, da je isti ovjeren pred nadležnim sudom, te da apelant nije izvršio svoju obavezu prema tužitelju. Nadalje, apelant nije dokazao da se radilo o drugom pravnom poslu, odnosno da je predmetni ugovor o zajmu ništav pravni posao, niti je po službenoj dužnosti utvrđeno da se radilo o ništavom pravnom poslu.
5. AP-4817/13 Srđan Šarac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 26. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 025697 12 GŽ od 27. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga po kreditu. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu sa glavnim dužnikom, a da je apelant zaključio ugovor o jemstvu, te da je prema ugovoru, apelant bio supsidijarni jemac-platac koji je imao obavezu vraćanja kredita, ako to ne učini glavni dužnik, pod uslovima i načinima kako je on to trebao činiti na osnovu ugovora o kreditu. Nadalje, utvrđeno je da navedenim ugovorima nije ugovoreno da tužitelj prethodno mora iscrpiti sva sredstva koja ima na raspolaganju u pokušaju naplate kredita od glavnog dužnika, pa da tek onda stekne pravo da pozove jemca na plaćanje.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1895/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić