Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2012/13 (Ž. Š. i drugi)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2012/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-2012/13, rješavajući apelacije Živka Škrbića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Živko Škrbić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 MAL 012344 12 GŽ od 10. aprila 2013. godine;
Haseda Ćehić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 MAL 013602 13 GŽ od 20. maja 2013. godine;
Dragiša Milaković, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 MAL 033961 13 GŽ od 27. septembra 2013.
godine;
Dario Franjić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 013970 12 REV od 26. septembra 2013.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2012/13 Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 13. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 MAL 012344 12 GŽ od 10. aprila 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 31. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju JP Radio-televizija Republike Srpske na ime glavnog duga za neplaćenu RTV taksu isplati iznos od 18,00 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U postupku je utvrđeno da apelant za mjesece juni, juli i august 2007. godine nije tužitelju plaćao RTV taksu, a u toku postupka nije osporio zakonsku pretpostavku da posjeduje TV prijemnik, niti je dokazao tvrdnje da je platio taksu za sporni period, te da predmetni dug prema tužitelju ne postoji. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.
2. AP-3085/13 Haseda Ćehić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, podnijela je 12. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 MAL 013602 13 GŽ od 20. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju Općini Velika Kladuša na ime održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade za 2009. i 2010. godinu isplati iznos od 235,44 KM. U postupku je utvrđeno da suvlasnici zgrade u kojoj apelantica živi i u kojoj je vlasnica stana nisu izabrali pravno lice koje će održavati zajedničke dijelove i uređaje zgrade, zbog čega tužitelj u skladu sa Zakonom o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada ima ovlaštenje da vrši održavanje zgrade sve dok etažni vlasnici ne izvrše izbor upravitelja, a budući da apelantica za sporni period nije platila tužitelju naknadu za održavanje i upravljanje, donesena je odluka kao u dispozitivu presude.
3. AP-4990/13 Dragiša Milaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, podnio je 6. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 MAL 033961 13 GŽ od 27. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju JP Hrvatske telekomunikacije D.D. Mostar isplati dug za korištenje mobitel usluga. U postupku je utvrđeno da je apelant sa tužiteljem potpisao ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa za korištenje usluga priključka za mobilni telefon. Također je utvrđeno da apelant nije tužitelju za period od oktobra 2011. do aprila 2012. godine plaćao naknadu sa pomenutu uslugu prema ispostavljenim računima, te je tužitelj iskoristio pravo da prema Opštim uslovima za vršenje telekomunikacijskih usluga raskine pomenuti ugovor zbog krivice apelanta kao korisnika i zatraži od apelanta da mu plati naknadu u punom iznos za period do raskida ugovora. Zbog navedenog, donesena je odluka kao u dispozitivu presude.
4. AP-5169/13 Dario Franjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 18. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 013970 12 REV od 26. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju JP „Elektroprivreda Hrvatske zajednice Hercegbosna“ d.d. Mostar isplati dug na ime isporuke električne energije u iznosu od 11.076,84 KM. U postupku je utvrđeno da su tužitelj i apelant kao vlasnik motela „Dačo“ u Vitezu, u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima i Opštih uslova za isporuku električne energije zaključili ugovor o pristupanju, te da je temeljem tog ugovora tužitelj apelantu redovno vršio isporuku električne energije. Budući da apelant, prema računima koje mu je ispostavio tužitelj za obračunsko razdoblje od marta 2004. do jula 2008. godine nije platio tužitelju naknadu za utrošenu električnu energiju, niti je obavijestio tužitelja da je odjavio obrt, sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2012/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić