Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2168/13 (L. T. i drugi)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2168/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-2168/13, rješavajući apelacije Ljube Tošića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ljubo Tošić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002951 12 Rev od 21. februara 2013. godine;

Zineta Korkutović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 002723 12 Rev od 16. aprila 2013.

godine;

R.H., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 003732 10 Gž od 17. septembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2168/13 Ljubo Tošić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 20. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002951 12 Rev od 21. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i raskinut predugovor zaključen između tužitelja i apelanta 26. oktobra 2004. godine, naložena apelantu predaja predmetnog stana u posjed kad i tužitelj ispuni svoju obavezu vraćanja apelantu dijela isplaćene cijene po raskinutom predugovoru, te obavezan apelant da tužitelju isplati određeni mjesečni iznos na ime zakupnine za predmetni stan, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine preko dosuđenog iznosa. Nadalje, istom odlukom ukinuta je presuda po osnovu odricanja, kojim je odbijen eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništav predmetni predugovor, predaje stana i isplate određene mjesečne zakupnine na ime upotrebe tuđe stvari u svoju korist. U toku postupka je utvrđeno da su bili ispunjeni zakonski uslovi iz odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima za raskid predmetnog ugovora (zbog neispunjenja obaveze od strane apelanta-isplate cijene), te da u skladu sa članom 132. navedenog Zakona i člana IV predmetnog ugovora, apelant je obavezan da predmetni stan vrati tužitelju u posjed i plati zakupninu. Nadalje, kako je usvojen primarni tužbeni zahtjev tužitelja, nije bilo mjesta odlučivanja o eventualnom zahtjevu, pa je ukinuta presuda po osnovu odricanja.

2. AP-2992/13 Zineta Korkutović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 8. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 002723 12 Rev od 16. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi raskida ugovora zaključenog 7. jula 2006. godine, između apelantice, kao darodavca, i tuženog, kao daroprimca, koji ugovor je označen kao darovni ugovor (simulovani pravni posao), a koji prema volji i namjeri ugovornih strana u momentu njegovog zaključenja je predstavljao kupoprodajni ugovor (kao disimulovani pravni posao) i to zbog neispunjenja, neisplate kupoprodajne cijene od strane tuženog, vraćanja predmetne nekretnine u posjed apelantice i promjena upisa u zemljišnim knjigama i katastru. Nadalje, istom odlukom odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog radi isplate određenog novčanog iznosa na ime troškova i izvedenih građevinskih radova. U toku postupka je utvrđeno da apelantica predloženim i izvedenim dokazima nije uspjela dokazati da je predmetni darovni ugovor prividni ugovor, a da je prava volja stranaka bila zaključenje kupoprodajnog ugovora, da je darovni ugovor zaključen samo iz razloga da bi tuženi izbjegao plaćanje poreza na promet nekretnina, te da je sa tuženim dogovorila da joj za predmetnu nekretninu isplati određeni novčani iznos.

3. AP-4693/13 R.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Ibrahim Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 18. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 003732 10 Gž od 17. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba, utvrđeno da je raskinut ugovor o poslovnoj saradnji od 10. aprila 2008. godine, zaključen između tužitelja i apelanta, te obavezani apelant i ostali tuženi da tužitelju na ime štete zbog neizmirenih kreditnih obaveza solidarno isplate određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj u cijelosti ispunio preuzete ugovorne obaveze, pa mu je pripadalo pravo na utvrđenje da je ugovor raskinut zbog neispunjenja ugovorne obaveze predaje mlijeka od strane apelanta (član 124. Zakona o obligacionim odnosima), uz pravo tužitelja da zahtijeva da mu se vrati ono što je dao apelantu -povrat određenog novčanog iznosa (član 132. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima) Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2168/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2168/13 (L. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio