Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2227/13 (J. D. i drugi)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2227/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-2227/13, rješavajući apelacije Jelice Duvnjak i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Jelica Duvnjak, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033246 11 Rev od 5. marta 2013. godine;

V.E., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 029027 13 Rev od 12. juna 2013. godine;

Vinko Droca, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Rs 024495 13 Rsž od 27. juna 2013. godine;

Milan Kapor, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010440 13 Rev od 24. oktobra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2227/13 Jelica Duvnjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Jevto Janković, advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033246 11 Rev od 5. marta 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 16. oktobra 2013. godine, 12. februara i 8. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba kojom je tražila da se ponište kao nezakonita rješenja tužene, da se tužena obaveže da je vrati na posao i isplati određeni novčani iznos na ime izgubljene zarade. U toku postupka je utvrđeno da je tužena pravilno postupila kada je predmetnim rješenjem apelantici, kao tržišnom inspektoru, izrekla prestanak radnog odnosa na osnovu člana 25. stav 1. tač. 6. i 9., st. 2. i

3. Zakona o inspekcijama u RS, zato što svoju dužnost nije obavljala uredno, savjesno i odgovorno u skladu sa važećim zakonskim propisima i zato što je u procesu nadzora namjerno ili iz krajnje nepažnje prikazala pogrešne podatke koji su donijeli korist poslodavcu a štetu budžetu Republike Srpske.

2. AP-3666/13 V.E. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dunja Matijašević, advokat iz Prijedora, podnio je 26. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 029027 13 Rev od 12. juna 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. decembra 2013. i 17. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tužene kojim je apelantu prestao radni odnos, obavezivanje tužene da apelanta vrati na posao, isplati naknade plate i uplati doprinose. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu zbog počinjene teže povrede radne obaveze prvostepenim rješenjem izrečena disciplinska mjera novčana kazna, te da je po žalbi podnosioca zahtjeva za pokretanje predmetnog disciplinskog postupka, rješenjem drugostepenog organa apelantu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Nadalje, utvrđeno je da se apelant nepodnošenjem žalbe protiv prvostepenog rješenja saglasio sa odlukom tužene o njegovoj disciplinskoj odgovornosti. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je u disciplinskom postupku utvrđeno da je apelant počinio povredu iz člana 4. tačka 2. pravilnika tužene, ali da nije pravilno odlučeno o vrsti disciplinske mjere, te da je pobijanim rješenjem apelantu pravilno izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa.

3. AP-5063/13 Vinko Droca (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 11. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Rs 024495 13 Rsž od 27. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da su nezakonita i da se ponište rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za priznavanje prava iz radnog odnosa koja proizilaze iz člana 28. Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave, te da se naloži tuženoj da apelantu prizna pravo na platu u visini koju je imao u vrijeme prestanka funkcije u trajanju od šest mjeseci. U toku postupka je utvrđeno da je apelant lice koje je bilo u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, te kojem su prava iz radnog odnosa, u smislu člana 172. Zakona o radu RS, umirovljena za vrijeme obavljanja funkcije. Nadalje, prestankom funkcije, apelant će svoja prava iz radnog odnosa, te tako i prava na platu, ostvarivati kod poslodavca kod kojeg je bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme.

4. AP-5357/13 Milan Kapor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 30. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010440 13 Rev od 24. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate razlike plate. U toku postupka je utvrđeno da je apelant zaposlenik u Obavještajno bezbjednosnoj agenciji Bosne i Hercegovine i da su mu u spornom periodu plate obračunate u skladu sa Odlukom o visini za obračun plate zaposlenim u institucijama BiH, broj 168/09 od 17. juna 2009. godine. Navedeno je bilo u skladu sa ovlaštenjima iz člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH, kojim je propisano da Savjet ministara BiH, poštujući princip fiskalne odgovornosti, ako to zahtijeva održavanje makroekonomske stabilnosti, može odobriti promjenu osnovice za obračun plate u određenom procentu za fiskalnu godinu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2227/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2227/13 (J. D. i drugi) | Sudska praksa | Aktio