Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2399/13 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2399/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-2399/13, rješavajući apelacije JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijelo JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o.
Tuzla:
protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 007748 11 Gž od 24. aprila 2013. godine;
protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 020804 12 Gž od 17. maja 2013. godine;
protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 001522 11 Gž od 18. jula 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1.AP-2399/13 i AP-4760/13
JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 007748 11 Gž od 24. aprila 2013. godine. Nakon okončanja revizionog postupka protiv navedene odluke, apelant je ponovo podnio 22. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 007748 13 Rev od 17. oktobra 2013. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli.
U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplate određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete koju je pretrpio zbog povrede na radu (na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime pretrpljenog straha) i na ime naknade materijalne štete (kao razlike između naknade plaće koju je tužitelj primao za vrijeme bolovanja i prosječne plaće radnog mjesta na kome je tužitelj povrijeđen). U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je predmetna povreda na radu nastala isključivo kao posljedica samog sistema rada bagera, te osobina čeličnog užeta kopanja i tehničko-tehnoloških promjena njegovog opterećenja u procesu kopanja. Nadalje, utvrđeno je da tužitelj svojim radom i ponašanjem na mjestu i u vrijeme povrjeđivanja nije dao doprinos povodima, uzrocima i posljedicama navedene povrede na radu koju je pretrpio.
2. AP-2598/13 Apelant je podnio 14. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 020804 12 Gž od 17. maja 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 31. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade štete koju je pretrpio zbog povrede na radu, i to nematerijalne štete (na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime pretrpljenog straha) i materijalne štete (zbog manje ostvarene naknade plaće za vrijeme bolovanja u odnosu na platu mašinskog poslovođe), dok je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha preko dosuđenog iznosa, naknadu na ime naruženosti i za naknadu materijalne štete zbog manje ostvarene naknade plate za vrijeme bolovanja preko dosuđenog iznosa i preko dosuđenog perioda provedenog na bolovanju. U toku postupka je utvrđeno da su predmetni poslovi koje je obavljao tužitelj imali karakter poslova od kojih prijeti povećana opasnost nastanka štete, pa kako je do povređivanja tužitelja došlo u vezi sa obavljanjem navedenog opasnog posla, zaključeno je da je za nastanak predmetne štete postojala odgovornost apelanta u skladu sa odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da apelant izvedenim dokazima nije uspio dokazati da je od nastanka štete došlo isključivo radnjom tužitelja ili trećeg lica, niti da je postojao djelomični doprinos tužitelja nastanku štete.
3. AP-3534/13 Apelant je podnio 13. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 001522 11 Gž od 18. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (zbog pretrpljenog straha, fizičkih bolova i umanjenja životne aktivnosti). U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da je ponašanje tužitelja konkretne prilike predstavljalo očiglednu nemarnost ili eventualnu nesavjesnost u postupanju kod obavljanja predmetnog posla u momentu povređivanja. S obzirom na navedeno, zaključeno je da se stoga nije moglo raditi o skrivljenom ponašanju tužitelja – nepažnji, koja bi mu se kao takva mogla staviti na teret kao njegov doprinos nastanku nezgoda, pa dosljedno navedenom u smislu odredbe člana 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, nije bilo ni podijeljene odgovornosti.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2399/13.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić