Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-244/13 (R. G. i drugi)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-244/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-244/13, rješavajući apelacije Radmile Gačić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Radmila Gačić, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 PS 093000 12 PŽ od 23. novembra 2012. godine;

„Elektrovod“ d.o.o Cazin, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 008927 12 GŽ od 9. novembra 2012. godine;

Nevenka Lubbing, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 000832 11 REV od 15. novembra 2012. godine;

„Srednjebosanke šume“/“Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 004512 13 GŽ 2 od 23. oktobra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-244/13 Radmila Gačić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, podnijela je 21. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 PS 093000 12 PŽ od 23. novembra 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 24. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi NIŠP „Oslobođenje“ a.d. Banja Luka na ime štete zbog neisplaćenih plaća za period od jula 2004. do aprila 2011. godine isplati iznos od 45.791,24 KM, dok je odbačen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da je vrati na posao jer nije ispoštovao odredbe ugovora o radu, te da joj naknadi štetu zbog neisplaćenih plaća za period od oktobra 1996. do jula 2004. godine. Sud je podsjetio da je ranije pravomoćnom presudom Osnovnog suda u Tesliću zaključeno da se odnos između parničnih stranaka ne može okarakterisati kao radnopravni odnos, tj. da apelantica kod tuženog nije stekla svojstvo radnika sa svim pravima koja joj pripadaju iz radnog odnosa, zbog čega apelantica u predmetnom postupku ne može niti potraživati naknadu štete zbog neisplaćenih plaća. Osim toga, sud je podsjetio da je u pogledu apelantičinog tužbenog zahtjeva za vraćanje na posao i naknadu štete zbog neisplaćenih plaća za period od oktobra 1996. do jula 2004. godine, u identičnoj parnici, tj. među istim strankama i o identičnoj pravnoj stvari, donesena pravomoćna odluka suda zbog čega je ovaj apelantičin tužbeni zahtjev presuđena stvar.

2. AP-500/13 „Elektrovod“ d.o.o Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranka Lojić advokatica iz Cazina, podnio je 4. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 008927 12 GŽ od 9. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju H.S. na ime naknade štete isplati iznos od 1.975,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant prilikom izvođenja radova na postavljanju elektroinstalacija u porodičnoj kući tužitelja nije postavio interno brojilo kako je među strankama bilo ugovoreno, te da je stavio pod napon elektroinstalacije iako za to nije bio ovlašten. Osim toga, apelant nije tužitelju izdao isprave neophodne da bi tužitelj izvršio prijavu postavljanja elektroinstalacija Elektrodistribuciji, zbog čega je tužitelj bio obavezan da Elektrodistribuciji plati određeni novčani iznos zbog neovlaštene potrošnje struje. Sud je zaključio da je, zbog navedenog, tužitelj pretrpio štetu, odnosno da je imovina tužitelja umanjenja, zbog čega je obavezao apelanta da tužitelju u smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) naknadi štetu u iznosu navedenom u dispozitivu presude.

3. AP-536/13 Nevenka Lubbing (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Hamburga, Savezna Republika Njemačka, koju zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnijela je 6. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 000832 11 REV od 15. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i tuženi „ASA osiguranje“ d.d. Sarajevo je obavezan da apelantici na ime naknade materijalne štete za uništeno vozilo u saobraćajnoj nezgodi isplati iznos od 3.801,86 KM, dok je apelantičin tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Sud je zaključio da je u pogledu iznosa štete prihvatio nalaz i mišljenja vještaka mašinske struke koji je utvrdio visinu oštećenja na apelantičinom vozilu po cijenama koje važe u Bosni i Hercegovini, uzimajući u obzir zapisnike sačinjene od strane nadležne policijske stanice i zapisnike osiguravajućih društava. U pogledu apelantičinih navoda da je u konkretnom slučaju štetu na vozilu trebalo procijeniti na osnovu cijena koje vrijede u Njemačkoj, čija je apelantica državljanka, sud je zaključio da su pomenuti apelantičini navodi neosnovani, budući da su i šteta i posljedice štete nastali u Bosni i Hercegovini, pa je zbog navedenog odbijen apelantičin tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. Osim toga, sud je utvrdio da apelantica nije dokazala svoje navode da je imala izdatke za upotrebu drugog vozila, troškove kopiranja i poštanske troškove, te je i zbog navedenih razloga odbijen njen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa.

4. AP-5309/13 „Srednjebosanke šume“/“Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 004512 13 GŽ 2 od 23. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant i drugotuženi „Šuming“ d.o.o. Travnik su obavezan da tužitelju N.H. naknade materijalnu štete u iznosu od 1.540,22 KM. U postupku je utvrđeno da su apelant i drugotuženi preko apelantove parcele izvozili posječeno drvo i na taj način mu pričinili materijalnu štetu koja se ogleda u izgubljenim prihodima od sijanja. Sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da on nije odgovoran za nastalu štetu zbog toga što je drugotuženi neposredno vršio izvlačenje trupaca preko tužiteljeve parcele, jer je sud utvrdio da su apelant i drugotuženi zaključili ugovor o izvođenju pomenutih radova, pa u skladu sa odredbama člana 207. ZOO proizilazi da su i apelant, kao naručitelj radova, i drugotuženi, kao izvođač radova, solidarno odgovorni za nastalu štetu, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 244/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-244/13 (R. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio