Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2488/13 („Vitezlijek“ d.o.o Vitez i S. C.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2488/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-2488/13, rješavajući apelacije „Vitezlijek" d.o.o. Vitez i Savana Cvetojevića., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Vitezlijek“ d.o.o. Vitez protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 PS 027370 11 REV od 12.

februara 2013. godine i Savan Cvetojević protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 76 0 MAL 011402 12 GŽ od 11. aprila 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2488/13 „Vitezlijek“ d.o.o Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), iz Viteza, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 7. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 PS 027370 11 REV od 12. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev kojeg je apelant podnio protiv prvotužene (JU Apoteka Kiseljak) i drugotužene (Općina Kiseljak) u pravnoj stvari radi isplate duga. Apelant je, također, obavezan da drugotuženoj naknadi troškove postupka. Naime, nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na prvotuženu (neispunjenje ugovornih obaveza prvotužene prema apelantu u vidu isplate kupoprodajne cijene za isporučene lijekove), dok je u odnosu na drugotuženu kao osnivača prvotužene odbijen predmetni tužbeni zahtjev, zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene u predmetnoj pravnoj stvari. Zaključeno je da je nesporno da prvotužena kao ustanova ima svojstvo pravne osobe, te da odredbama Zakona o ustanovama RBiH (Službeni listi RBiH“ br. 6/92, 8/93 i 13/94) nije propisana solidarna odgovornost osnivača za obaveze ustanove. Dalje je navedeno da je utvrđeno da aktima o osnivanju i statutom prvotužene nije ustanovljena ni solidarna ni supsidijarna odgovornost drugotužene za obaveze prvotužene. Sve i kad bi se prihvatilo rezonovanje apelanta da odgovornost drugotužene postoji zbog toga što je ista propustila da, u skladu sa zakonom, provede i izvrši nadzor na zakonitosti rada prvotužene, Vrhovni sud je istakao da bi takav nepravilan i nezakonit rad drugotužene vodio ka odštetnoj odgovornosti drugotužene u smislu odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, a ne njenoj pasivnoj solidarnoj odgovornosti za predmetno potraživanje.

2. AP-2642/13 Savan Cvetojević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Grada, podnio je 14. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 MAL 011402 12 GŽ od 11. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužitelju (KP „Vodovod i kanalizacija“ a.d. Novi Grad) isplati na ime duga novčane iznose, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku, koji je proveden nakon što je apelant u izvršnom postupku izjavio prigovor protiv rješenja kojim se dozvoljava izvršenje, utvrđeno je da su parnične stranke u obligaciono-pravnom odnosu, te da je tužitelj isporučivao vodu apelantu u spornom periodu, a da apelant za taj period nije izmirio svoje obaveze prema tužitelju. Visina duga je utvrđena prema analitičkoj kartici tužitelja, zbrojeno za mjesece za koje usluge nisu plaćene. Slijedom navedenog je u predmetnoj pravnoj stvari odlučeno primjenom člana 262. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je propisano da povjerilac u obaveznom odnosu ovlašćen zahtijevati ispunjenje obaveze od dužnika, a dužnik je dužan ispuniti svoju obavezu savjesno u svemu kako ona glasi. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2488/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u predmetnim postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2488/13 („Vitezlijek“ d.o.o Vitez i S. C.) | Sudska praksa | Aktio