Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2550/13 (H.Š. iz Kladnja, te S.M., N.A., S.L., I.I. i Dž.G. svi iz Tuzle)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2550/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-2550/13, rješavajući apelaciju H.Š. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.Š., S.M., N.A., S.L., I.I. i Dž.G. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 254601 12 Rev od 7. maja 2013.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H.Š. iz Kladnja, te S.M., N.A., S.L., I.I. i Dž.G. svi iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 11. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 254601 12 Rev od 7. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom revizija je odbijena kao neosnovana u dijelu kojim se pobija rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu od 5. septembra 2012. godine, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 2. jula 2012. godine, kojim je tužba odbačena. Također, osporenom konačnom odlukom revizija je odbačena kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu od 5. septembra 2012. godine, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 2. jula 2012. godine, kojim je odbijen prijedlog za donošenje mjere osiguranja. U toku postupka je utvrđeno u konkretnoj parnici apelanti traže da se utvrdi ništavim zaključak Upravnog odbora Federalnog zavoda PIO od 31. jula 2009. godine o utvrđivanju koeficijenta za obračun i isplatu penzija koje se finansiraju iz budžeta F BiH, kao i zaključak Vlade F BiH od 30. jula 2009. godine, te da se tuženi obavežu da svakom apelantu posebno za određeni vremenski period isplate 10% razlike nezakonito umanjene penzije pod povoljnijim uslovima i to odjednom, kao i da svakom apelantu ubuduće vrše obračun i isplatu penzija pod povoljnijim uslovima po koeficijentu 1,65 počev od 1. maja 2012. godine umjesto koeficijenta 1,485, pa ubuduće sve dok za to budu postojali zakonski uslovi ili do drugačije odluke suda. Nadalje, utvrđeno je da su redovni sudovi pravilno protumačili relevantne odredbe Zakona o PIO, kada su zaključili da ne postoji nadležnost redovnog suda za postupanje po zahtjevima za ostvarivanje prava utvrđenih tim zakonom. U vezi s tim, utvrđeno je da su apelanti umjesto da zbog neisplaćivanja penzije po većem koeficijentu u odnosu na manji utvrđen spornim zaključkom, na isti izjave žalbu u upravnom postupku po odredbama člana 11. stav 3. Zakona o upravnom postupku, oni su podnijeli tužbu radi utvrđenja ništavosti zaključka i radi naknade štete zbog neisplaćenih razlika penzije između one koju primaju i koju bi trebali primati za sporni period. Također, utvrđeno je da rješenje drugostepenog suda kojim je odbijena žalba apelanata kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je prijedlog apelanata za donošenje mjere osiguranja odbijen, nije rješenje kojim se postupak pravosnažno završava, pa zbog toga protiv takvog rješenja revizija nije dopuštena.
2. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na koje su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je svojom odlukom broj AP-2435/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2435/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) već odlučivao o sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, Ustavni sud nije utvrdio bilo kakvu proizvoljnost Vrhovnog suda u primjeni relevantnih propisa na štetu apelanata, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić