Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2573/13 (A. K.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2573/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-2573/13, rješavajući apelacije Azre Kumalić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Azra Kumalić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 Rs 014433 11 Rev od 18. septembra 2012.

godine;

Goran Perković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033398 12 Rev od 5. septembra 2013. godine;

Mitra Samardžić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001415 13 Rev od 17. septembra 2013. godine;

Fikret Mujić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 002252 12 Rev od 17. septembra 2013.

godine;

R.V., protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 120704 13 Gž od 25. oktobra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2573/13 Azra Kumalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, podnijela je 12. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 Rs 014433 11 Rev od 18. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je apelantičina tužba u dijelu tužbenog zahtjeva radi poništenja odluke tužene o prijemu E.M. na određeno radno mjesto, obavještenja tužene o izboru primljenog kandidata na određene poslove, odgovora na prigovor i odluke tužene o odbijanju prigovora apelantice na odluku o izboru primljenog kandidata, a kojim bi se obavezala tužena da po predmetnom konkursu izvrši ponovni izbor kandidata u skladu sa uslovima iz konkursa na određeno radno mjesto. Nadalje, istom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim bi se obavezala tužena da apelantici isplati naknade plate. U odnosu na dio tužbe koji je odbačen, u toku postupka na strani apelantice nije utvrđeno postojanje pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe, jer su odluke čije se poništenje tužbom tražilo poništene od strane tužene. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen, obrazloženo je da kako je došlo do poništenja konkursa, isti nije proizveo nikakve pravne posljedice ni za apelanticu ni za tuženu. Nadalje, apelantica nije dokazala da je imalo svojstvo zaposlenika tužene niti ostvarila pravo na platu u skladu sa odredbama čl. 68.-74. Zakona o radu.

2. AP-4809/13 Goran Perković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033398 12 Rev od 5. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi utvrđenja nezakonitim i poništenja rješenja tužene, vraćanja na posao i isplate neisplaćenih plata i razlika plata. U toku postupka je utvrđeno da je apelant nakon prestanka mandata ministra mogao da u roku od mjesec dana na osnovu člana 87. stav 5. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske zatraži povratak na radno mjesto državnog službenika kod tuženog, što je apelant propustio učiniti. Umjesto navedenog, apelant je narednih šest mjeseci koristio pravo iz člana 35. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, pa je stoga apelantu prestao radni odnos po sili zakona, u smislu odredbe člana 88. stav 1. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske.

3. AP-4813/13 Mitra Samardžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 26. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001415 13 Rev od 17. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanja na posao i isplate određenog novčanog iznosa, dok je apelantičina tužba odbačena kao neblagovremena u dijelu koji se odnosio na poništenje rješenja kojim je stavljena na raspolaganje. U toku postupka je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen utvrđeno da apelantica tokom postupka provedenim dokazima nije dokazala da je predmetno rješenje bilo nezakonito, odnosno da je tužena prilikom donošenja predmetnog rješenja zanemarila ili pogrešno ocijenila bilo koji bitan element na temelju kojeg bi bila dužna zadržati apelanticu u radnom odnosu. U pogledu dijela tužbe koji je odbačen, utvrđeno je da je ista podnesena nakon proteka roka od jedne godine iz člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine u kojem je apelantica mogla tražiti zaštitu prava iz radnog odnosa.

4. AP-5073/13 Fikret Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 11. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 002252 12 Rev od 17. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezana tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime regresa, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće. Nadalje, odbačeni su kao nedopušteni supsidijarni zahtjevi da se isplati razlika plaća i regresa i podredni zahtjev za isplatu razlike plaća i regresa. U toku postupka je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu regresa bio osnovan u skladu sa relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, dok je odbijen zahtjev za isplatu razlike plaća, jer sudovi na osnovu navedenog Kolektivnog ugovora nisu mogli utvrditi sve parametre za određivanje visine plaće, a apelant nije dokazao da je plaća iste stručne spreme koja je njemu isplaćena manja od plaće iste kategorije zaposlenima u kantonalnim organima uprave.

5. AP-5314/13 R.V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, kojeg zastupa Branislav A. Rakić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 27. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 120704 13 Gž od 25. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime pomoći radi smrti brata. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica u tužbi tražila samo isplatu duga po osnovu manje isplaćene pomoći, te da tužbom nije pobijala odluku tužene kojom je apelantici utvrđena visina iste. S obzirom na navedeno, zaključeno je da se imalo smatrati da je apelantica bila zadovoljna odlukama tužene, da je tužena ispunila svoju obavezu iz predmetne odluke, tako da apelantica nije mogla s uspjehom tražiti potraživanje po osnovu pomoći, a da prethodno nije tražila poništenje odluka tužene kojom je utvrđena visina iste. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2573/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2573/13 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio