Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2685/13 (A. A.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2685/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-2685/13, rješavajući apelacije Amira Avdića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Amir Avdić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008208 08 GŽ od 19. aprila 2013. godine;
Mijo Nikolić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003719 13 GŽ od 11. juna 2013. godine;
Miroslav Gojkić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 RS 011124 13 RSŽ od 20. septembra 2013. godine;
„Bobar osiguranje“ A.D. Bijeljina, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 007703 12 REV od 25. septembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2685/13 Amir Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ethem Veledar advokat iz Sarajeva, podnio je 20. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008208 08 GŽ od 19. aprila 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine obaveže da mu na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je do nastanka štete u konkrentom slučaju došlo usljed saobraćajne nezgode, koja se dogodila 2. decembra 2004. godine, a koju je izazvao vozač vozila registriranog kod „Njemačko-Bosanskog osiguranja“ d.d Tuzla nad kojim je pokrenut postupak posebne likvidacije. Sud je napomenuo da je 22. jula 2005. godine osnovan tuženi kao fond koji plaća odštete osiguranja od građanske odgovornosti koje proizilaze iz prometnih nezgoda, te da je, između ostalog, nadležan za isplate odštete i za slučaj da se protiv društva registriranog u Federaciji Bosne i Hercegovine pokrene postupak posebne likvidacije zbog stečaja, kao što je u konkrentom slučaju. S tim u vezi, sud je zaključio da, budući da se štetni događaj dogodio u decembru 2004. godine, tuženi nije pasivno legitimisan u konkretnoj parnici jer je tuženi preuzeo pomenutu obavezu isplate odštete osiguranja samo za događaje koji su se dogodili nakon početka njegovog rada, tj. nakon 22. jula 2005. godine.
2. AP-3535/13 Mijo Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dokanja, kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 13. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003719 13 GŽ od 11. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom izmijenjena je ranija odluka Općinskog suda u Tuzli kojom je apelantu dosuđena mjesečna renta zbog izgubljene zarade u iznosu od 238,43 KM, na način da je apelantu dosuđen manji iznos mjesečne rente od 5,72 KM. U postupku je utvrđeno da su u konkrentom slučaju ispunjeni uslovi za izmjenu iznosa rente u skladu sa članom 196. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO), budući da je apelant, kojem je ranije utvrđivan iznos rente kao razlika između invalidske penzije tuženog ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o Tuzla i 60% prosječne plaće uporednih zaposlenika, ostvario uslove za starosnu penziju, te mu je sada iznos rente utvrđen kao razlika penzionih primanja uporednih penzionera i penzionih primanja apelanta.
3. AP-4794/13 Miroslav Gojkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 26. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 RS 011124 13 RSŽ od 20. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „TRUDBENIK-FKO“ d.o.o. Teslić naknadi materijalnu štetu zbog neuplate doprinosa za PIO za određeni period. U postupku je utvrđeno da apelant odluku tuženog o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u penziju, kao ni odluku Fonda PIO RS o retroaktivnoj uplati doprinosa u vezi sa ispitivanjem pravilnosti utvrđenog početka isplate penzije, nije osporio u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu, iako je imao tu mogućnost prema uputi o pravnom lijeku u navedenim odluka, zbog čega apelant ne može u parničnom postupku tražiti naknadu štete u vezi sa ovim pitanjem.
4. AP-5130/13 „Bobar osiguranje“ A.D. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tanja Bogdanović advokatica iz Banja Luke, podnio je 16. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 007703 12 REV od 25. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima M. V., Ž.V. i M.V. naknadi materijalnu štetu za tuđu njegu i pomoć, kao i troškove liječenja za prvotužitelja M.V. U postupku je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i drugih izvedenih dokaza, utvrđeno da je kod prvotužitelja M.V. usljed povreda zadobijenih u saobraćajnoj nezgodi, izazvanoj od stane osiguranika apelanta, znatno umanjena životna aktivnost, te da su tjelesna oštećenja kod prvotužitelja takve prirode da mu je potrebna tuđa njega i pomoć pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti, pa je sud u smislu odredaba člana 195. ZOO dosudio tužiteljima kao članovima njegove porodice ovaj vid naknade štete. Osim toga, sud je zaključio da tužiteljima pripada i naknada štete u vidu troškova liječenja M.V. budući da (prema priloženim računima) proizilazi da su tužitelji za povrijeđenog M.V. plaćali određene medicinske usluge Kliničkog centa u Banja Luci i nabavljali određene stvari.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2685/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić