Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-322/13 (M. M. i Ž. J.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-322/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-322/13, rješavajući apelacije Marijana Mihić i Željka Jurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Marijana Mihić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 042736 11 RSŽ od 5. decembra 2012. godine;
Željka Jurić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 045065 11 RSŽ od 6. marta 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-322/13 Marijana Mihić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 25. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 RS 042736 11 RSŽ od 5. decembra 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 29. augusta 2014. godine, osporivši presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 042736 13 Rev od 8. jula 2014. godine.
U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Vrhovnog suda od 8. jula 2014. godine, kojom je odbijena kao neosnovana revizija apelantice koju je izjavila protiv presude Kantonalnog suda od 5. decembra 2012. godine a kojom je preinačena prvostepena presuda u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike plaće za period od 20. maja 2005. godine do 31. avgusta 2007. godine. U predmetnoj pravnoj stvari je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog (Klinička bolnica Mostar) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa (isplata razlike isplaćene i pripadajuće plaće za period od 20. maja 2005. godine do 1. juna 2010. godine, te isplata razlike isplaćene i pripadajuće naknade za prekovremeni rad za period od 2005. do 2008. godine). Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, utvrđeno da se na predmetna potraživanja (razlika plaće) od 20. maja 2005. godine do 31. avgusta 2007. godine imaju primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine i novog Općeg kolektivnog ugovora 2005. godine, te da se na navedeni period ne mogu primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) iz 2000. godine, jer je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) svojom odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da navedeni Granski kolektivni ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i III Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, slijedom čega je zaključeno da apelantici pripada za navedeni period pripada razlika plaće po općim kolektivnim ugovorima. S obzirom da navedena odluka Ustavnog suda FBiH djeluje od momenta objavljivanja (21. decembra 2011. godine) u smislu odredbi čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, budući da samom odlukom drugačije nije određeno, Vrhovni sud je zauzeo stav da je pravilno drugostepeni sud zaključio da se na predmetna sporna potraživanja primjenjuje navedena odluka Ustavnog suda FBiH, jer prije donošenja ove odluke nije pravomoćno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantice. Na kraju je navedeno da apelantica neosnovano prigovora da se, u odnosu na nju, ne primjenjuje predmetna presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, navodeći da tuženi nije budžetski korisnik.
2. AP-1363/13 Željka Jurić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 1. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 RS 045065 11 RSŽ od 6. marta 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 10. jula 2014. godine, osporivši presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Vrhovnog suda od 8. jula 2014. godine, kojom je odbijena kao neosnovana revizija apelantice koju je izjavila protiv presude Kantonalnog suda od 6. marta 2013. godine a kojom je preinačena prvostepena presuda u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike potraživanja iz radnog odnosa, odnosno razlike isplaćene i pripadajuće plaće period od 1. avgusta 2005. godine do 31. avgusta 2007. godine te zahtjev za isplatu naknade zbog smrti člana uže porodice-majke, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka. U predmetnoj pravnoj stvari je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog (Klinička bolnica Mostar) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
U predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu razlike plaće za naprijed navedeni period, utvrđeno da se na predmetna potraživanja imaju primijeniti relevantne odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine i novog Općeg kolektivnog ugovora 2005. godine, te da se na navedeni period ne mogu primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) iz 2000. godine, jer je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) svojom odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da navedeni Granski kolektivni ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i III Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, slijedom čega je zaključeno da apelantici pripada za navedeni period pripada razlika plaće po općim kolektivnim ugovorima. Također je navedeno da apelantica neosnovano prigovora da se, u odnosu na nju, ne primjenjuje predmetna presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, navodeći da tuženi nije budžetski korisnik. U odnosu na zahtjev za isplatu naknade zbog smrti člana uže porodice je zaključeno da je taj zahtjev neosnovan, jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da apelantica nije dokazala da je njena (umrla) majka živjela u zajedničkom domaćinstvu, odnosno da je bila član užeg porodičnog domaćinstva apelantice kako je to pripisano odredbom člana 15. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-322/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelantice pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelantice, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantica. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u oba predmeta Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine dovoljno jasno obrazložio zašto su se u konkretnim slučajevima nisu mogle primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine za pojedine utužene periode već odredbe općih kolektivnih ugovora, imajući u vidu odlučenje iz presude Ustavnog suda FBiH broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci Ustavnog suda broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, gdje je, između ostalog, zaključio:“… da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije nema retroaktivno važenje“ (tačka 56. navedene Odluke). Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić