Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-326/13 (D. V. i drugi)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-326/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-326/13, rješavajući apelacije Dragice Vlačine i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragica Vlačina, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 I 026493 12 GŽ od 16. novembra 2012. godine;
“Ećimović“ d.o.o. Gradiška, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 I 019016 12 GŽ od 20. decembra 2012. godine;
Mustafa Sulejmani, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 102960 12 GŽ 2 od 9. januara 2013. godine;
“Euromerc“ d.o.o. Ljubuški, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 IP 013357 13 PŽIP od 27. maja 2013.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-326/13 Dragica Vlačina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 25. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 I 026493 12 GŽ od 16. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je apelantica kao tražiteljica izvršenja pokrenula protiv izvršenika „MITAL RUDNICI“ d.o.o. Prijedor radi isplate naknada iz radnog odnosa, odbijen je kao neosnovan apelantičin prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju. U postupku je utvrđeno da rješenje upravnog organa čije izvršenje apelantica traži ne glasi na ispunjenje novčane obaveze, niti je u njemu stoji obaveza izvršenika na tačno označeni nominalni iznos koji apelantica potražuje, te da ne može biti podobno kao izvršna isprava za određivanje i sprovođenje izvršenja. Osim toga, zaključeno je da apelantica svoje potraživanje zasniva na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, te da nalaz ne predstavlja izvršnu ispravu na osnovu koje se može tražiti izvršenje u smislu relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Zbog navedenog, donesena je odluka kao u dispozitivu rješenja.
2. AP-1287/13 „Ećimović“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnio je 25. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 I 019016 12 GŽ od 20. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo protiv izvršenika R.Đ. radi naplate duga, usvojen je prigovor trećeg lica P.Ž. protiv rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje u konkrentom slučaju, te je izvršenje na nekretninama u Gradišci, bliže opisanim u dispozitivu rješenja, proglašeno nedopuštenim. U postupku je utvrđeno da je treće lice javnom ispravom (notarski obrađenim ugovorom o prodaji) dokazalo da na spornim nekretninama ima pravo koje sprečava da se sprovede izvršenje na tim nekretninama, a da nema smetnji da apelant svoj prijedlog za izvršenje usmjeri na drugu imovinu izvršenika, a kako je to navedeno u sporazumu o regulisanju potraživanja zaključenom između apelanta i izvršenika. Zbog navedenog, a pozivom na odredbe čl. 51. stav 1. i
52. ZIP-a, donesena je odluka kao u dispozitivu rješenja.
3. AP-1788/13 Mustafa Sulejmani (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bujanovca, kojeg zastupa Alija Galijatović advokat iz Sarajeva, podnio je 25. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 102960 12 GŽ 2 od 9. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo protiv izvršenika „Centrotrans Eurolines“ d.o.o. Sarajevo radi naplate novčanog potraživanja, usvojen je prigovor izvršenika pa je rješenje o nastavku izvršenja stavljeno van snage, ukinute sve provedene radnje i izvršni postupak obustavljen. U postupku je utvrđeno da je u izvršnoj ispravi-presudi Osnovnog suda u Sarajevu iz 1990. godine apelant kao izvršenika naveo RO „Centrotrans“ OOUR Međugradski saobraćaj-prevoz putnika Sarajevo, dok je u spornom rješenju o nastavku izvršenja iz 2011. godine kao izvršenik naveden „Centrotrans Eurolines“ d.o.o. Sarajevo. Međutim, prema priloženim ispravama, zaključeno je da „Centrotrans Eurolines“ d.o.o. Sarajevo nije pravni sljednik izvršenika navedenog u izvršnoj ispravi, tj. RO „Centrotrans“ OOUR Međugradski saobraćaj-prevoz putnika Sarajevo, i da to pravno lice nije na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave, te da stranke ovo pitanje moraju riješiti u parničnom postupku. Zbog navedenog, a primjenom člana 30. ZIP-a, donesena je odluka kao u dispozitivu rješenja.
4. AP-3162/13 „Euromerc“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anela Musa advokatica iz Mostara, podnio je 16. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 IP 013357 13 PŽIP od 27. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je tražitelj izvršenja HYPO ALPE ADRIA BANK INTERNACIONAL AG pokrenuo protiv apelanta kao izvršenika, a radi izvršenja na založenim pokretnim stvarima. U postupku je utvrđeno da je prijedlog za izvršenje u konkretnom slučaju podnesen na temelju izvršen isprave-Potvrde o registraciji zaloga broj A- 200060919-70, koja isprava, suprotno apelantovim tvrdnjama, predstavlja valjanu izvršna ispravu, u skladu sa članom 26. stav 1. Okvirnog Zakona o zalozima. Pored toga, zaključeno je da su neosnovani apelantovi navodi da je prijedlog za izvršenje nepotpun, da nije dostavljena valjana punomoć za tražitelja izvršenja, kao i da apelantu nije dostavljen otkaz ugovora o kreditu od strane tražitelja izvršenja, budući da iz stanja spisa proizilazi da je tražitelj izvršenja uz prijedlog za izvršenje dostavio kopiju sve navedene relevantne dokumentacije. Zbog navedenog, zaključeno je da se niti jedan od apelantovih prigovora ne može podvesti pod odredbe člana 47. ZIP-a koja bi spriječila predmetno izvršenje.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 326/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić