Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-334/12 (I. T.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-334/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP 334/12, rješavajući apelaciju Ilije Trišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Trišića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80-0-P-004222 10 Rev od 1. decembra 2011. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80-0-P-004222 09 Gž od 14. juna 2010. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80-0-P-004222 04 P od 6. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Trišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 23. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80-0-P-004222 10 Rev od 1. decembra 2011. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80-

0-P-004222 09 Gž od 14. juna 2010. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80-0-P-004222 04 P od 6. marta 2009. godine.

2. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud je donio presudu broj 80-0-P-004222 04 P od 6. marta 2009. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati iznos od 63.465,00 KM na ime glavnog duga koji se odnosi na neisplaćene penzije za period od 1. maja 1992. godine do 23. jula 2001. godine, sa dospjelom zakonskom zateznom kamatom za isti vremenski period u iznosu od 2.145,00 KM, a od 23. jula 2001. godine dospjelu zakonsku zateznu kamatu do isplate u iznosu od 61.220,00 KM ili u ukupnom iznosu na ime glavnog duga i dospjelih zakonskih zateznih kamata iznos od 126.930,00 KM, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Odlučano je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrdio da je apelant 23. jula 2001. godine tuženom podnio zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija za period od 1. maja 1992. godine do 23. jula 2001. godine (u daljnjem tekstu: sporni period), te da je 1. avgusta 2001. godine tuženi donio rješenje kojim je apelantu ponovo uspostavljena isplata penzije počev od 23. jula 2001. godine u iznosu od 452,96 KM mjesečno. Osnovni sud je također utvrdio da je tuženi dopisom od 18. aprila 2002. godine obavijestio apelanta da mu za sporni period neće biti retroaktivno isplaćene penzije. U vezi s tim Osnovni sud je prvo citirao odredbu člana 151. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakona o PIO), odnosno člana 158. Zakona PIO koji je važio u spornom periodu, prema kojem „korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan je da u roku od 8 dana prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korištenje ili obim prava“ te člana 148. stav 2. Zakona o PIO kojim je propisano da „dospjela penzija i ostala novčana primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti“. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da apelant u nije tuženom prijavio svoju novu adresu, a što je po mišljenju Osnovnog suda bio u obavezi shodno odredbama čl. 151. stav 1. i 148. stav 2. Zakona o PIO, Osnovni sud je zaključio da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Pored navedenog Osnovni sud je ukazao da se prava iz penzijskog osiguranja pa i isplata starosne penzije za određeni vremenski period po podnesenom zahtjevu, može rješavati samo u upravnom postupku kod tuženog. S tim u vezi Osnovni sud je istakao da je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu na rješenje od 1. avgusta 2001. godine, odnosno da vodi upravni spor kod suda u vezi s tim, ukoliko bi rješenjem drugostepenog organa apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja bila odbijena. Budući da apelant nije svoje pravo na isplatu starosnih penzija za sporni period rješavao u upravnom postupku, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio presudu broj 80-0-P-004222 09 Gž od 14. juna 2010. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantov zahtjev za isplatu dospjelih, a neisplaćenih penzija za sporni period odbio kao neosnovan i za svoju odluku dao jasne razloge koje i taj sud prihvata budući da apelant nije u smislu odredbi . čl. 151. stav 1. i 148. stav 2. Zakona o PIO obavijesti tuženog o promjeni adrese čime je prema stavu Okružnog suda apelant svojim ponašanjem doprinio da mu bude uskraćena mogućnost da u spornom periodu koristi svoje pravo na penziju.

5. Okružni sud je također istakao da iz stanja spisa proizlazi da se apelant nakon povratka u Bijeljinu, obratio sa zahtjevom tuženom radi regulisanja svog ranije stečenog prava na penziju, te je tuženi donio rješenje od 1. avgusta 2001. godine, a kojim je apelantu određena penzija počev od 23. jula 2001. godine. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je apelant imao pravo da se žali na navedenu odluku tuženog, odnosno da zaštitu svojih prava po osnovu penzijskog osiguranja ostvari u upravnom postupku izjavljivanjem žalbe na rješenje tuženog te da je „u slučaju negativnog odgovora, tužilac (apelant) je tužbom za poništenje te odluke mogao pokrenuti i upravni spor pred sudom jer su odluke tuženog kojima se regulišu prava korisnika penzijsko-invalidskog osiguranja upravni akti“. S obzirom da je apelant na navedeni način mogao da ostvari svoja prava po osnovu zahtjeva za isplatu neisplaćenih penzija, a što nesporno nije učinio, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom, te je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio presudu broj 80-0-P-004222 10 Rev od 1. decembra 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su odluke nižestepenih sudova u cijelosti pravilne i zakonite. Naime, Vrhovni sud je imajući u vidu odredbu čl. 151. stav 1. Zakona o PIO istakao da je apelant bio dužan da prijavi tuženom adresu novog boravišta, odnosno prebivališta, što nesporno nije učinio i što je njegov propust. Po mišljenju Vrhovnog suda rat se ne može prihvatiti kao opravdanje za propust apelanta jer je iz mjesta u kom je boravio bio u poziciji da barem poštom obavijesti tuženog o okolnostima relevantnim za ostvarivanje prava. Vrhovni sud smatra da je apelant „pogotovo bio u mogućnosti da ispuni zakonom propisanu obavezu nakon 19. juna 1996. godine, odnosno po prestanku ratnih okolnosti“. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je apelant propuštanjem da prijavi adresu novog prebivališta prouzrokovao okolnosti shodno odredbi člana 148. stav 2. Zakona o PIO jer je sam doveo tuženog u situaciju da apelantu nije mogao isplaćivati penziju zbog toga što mu nije bila poznata njegova adresa zbog čega je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština povrede navedenih prava odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem su redovni sudovi odbili njegov zahtjev za isplatu penzije u periodu od 1. maja 1992. godine do 27. jula 2001. godine. Apelant je istakao da su njemu stavljene na teret ratne i poratne okolnosti, te smatra da promjena adrese ne može da utiče na njegovo pravo na penziju koja je već utvrđena, zbog čega smatra da ima pravo na isplatu ne isplaćenih penzija. Istakao je da nije dostavio adresu prebivališta zbog zbog ratnih okolnosti, te lične i porodične sigurnosti, ali da je tuženom podnio zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija za sporni period čim se vratio iz izbjeglištva u julu 2001. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 3498/08 od 9. marta 2011. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 9. marta 2011. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba) već odlučivao o istim činjeničnim i pravnim pitanjima koja se postavljaju i u ovoj apelaciji. Ustavni sud naglašava da je u navedenoj odluci apelant pokrenuo pitanje kršenja prava iz penziono invalidskog osiguranja navodeći da je da mu je, između ostalog, povređeno pravo i na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

11. U navedenoj odluci je navedeno: „U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ovo osobito imajući u vidu da iz činjenica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da se apelant 3. augusta 2000. godine, u smislu relevantnih odredbi Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, obraćao nadležnom fondu za zahtjevom za uspostavu primanja iz PIO, da je nadležni fond svojim rješenjima od 5. oktobra 2000. godine odredio novi iznos penzije odnosno novčane naknade za tjelesno oštećenje, te apelantu izvršio isplatu potraživanja po ovom osnovu retroaktivno za godinu dana. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da iz odredbi Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, koji je nesporno lex specialis u odnosu na član 210. ZOO (na kojem je apelant temeljio svoj tužbeni zahtjev), proizilazi da se ova prava ostvaruju u upravnom postupku (čl. 161. do 171. Zakona o PIO iz 1993. godine, odnosno član 132. Zakona o PIO iz 2000. godine) te da je sudska zaštita osigurana u upravnom sporu. S toga, neovisno od činjenice da su redovni sudovi obrazloženje osporenih odluka zasnovali prvenstveno na odredbama ZOO o zastari potraživanja, Ustavni sud zaključuje, da su neosnovani navodi apelanta vezani za tvrdnje o povredi njegovih ustavnih prava. Ovo stoga što je o apelantovim pravima iz PIO odlučeno rješenjima nadležnog fonda koja apelant nije osporavao u zakonom propisanom postupku (po stanju spisa nije izjavljivao žalbu na prvostepeno rješenje odnosno ni pokretao upravni spor), već je nakon proteka punih sedam godina od ostvarivanja prava od ostvarivanja prava iz penziono invalidskog osiguranja pokrenuo postupak koji po odredbama relevantnog prava uopće nije mogao voditi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani“. Isti stav Ustavni sud je zauzeo i u predmetu AP 4838/10 u kojoj je odbacio kao prima facie neosnovanu apelaciju apelanta u tom predmetu u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 15. januara 2014. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba)

12. Obzirom na zaključke koji su izneseni u prethodnoj tačci ove odluke, te budući da je i konkretnom slučaju prema utvrđenju redovnih sudova o apelantovim pravima iz PIO odlučeno rješenjima nadležnog fondatuženog koja apelant nije osporavao u zakonom propisanom postupku, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 3498/08 i AP 4838/10 u pogledu dopustivosti apelacije u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretne apelacije, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-334/12 (I. T.) | Sudska praksa | Aktio