Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3541/13 (Z. I.,"Riva" d.o.o. Tuzla,„HUSKIĆ AUTOMOBILE“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine,„TERMOELEKTRO“ d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3541/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-3541/13, rješavajući apelacije Zlatana Ibrišimovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zlatana Ibrišimovića, "Riva" d.o.o. Tuzla, “HUSKIĆ AUTOMOBILE“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine i „TERMOELEKTRO“ d.o.o. Brčko, podnesene protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 005454 12 Uvp od 10. aprila 2013. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005406 11 U od 13.

augusta 2013. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006450 11 U od 28. oktobra 2013. godine i presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 030299 13 Už 2 od 7. oktobra 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zlatana Ibrišimovića, "Riva" d.o.o. Tuzla, “HUSKIĆ AUTOMOBILE“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine i „TERMOELEKTRO“ d.o.o. Brčko, podnesene protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 005454 12 Uvp od 10. aprila 2013. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005406 11 U od 13.

augusta 2013. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006450 11 U od 28. oktobra 2013. godine i presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 030299 13 Už 2 od 7. oktobra 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3541/13 Zlatan Ibrišimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 13. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 005454 12 Uvp od 10. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za povrat više uplaćenog poreza na promet usluga. U toku postupka je utvrđeno da navedeni iznos uplate predmetnog poreza (naznačenog od strane apelanta) nije bio veći od poreznog duga po istoj poreznoj obavezi, tako da se o predmetnom apelantovom zahtjevu nije ni moglo raspravljati primjenom procedura poreznih odbitaka i povrata iz poglavlja XIV Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine (nije se radilo o pretplati poreza), već su naznačene uplate predmetnog poreza mogle biti usmjerene samo na izmirenje ranije nastalog poreznog duga.

2. AP-4143/13 "Riva" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005406 11 U od 13. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom predmet je ustupljen stvarno nadležnom Federalnom ministarstvu finansija na daljnji postupak i odlučivanje, te je odbačen apelantov zahtjev za povrat poreza na promet pri uvozu i provozu cigareta. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnoj upravnoj stvari radilo o apelantovom zahtjevu za vraćanje iznosa uplaćenog za porez na promet pri uvozu i provozu cigareta, te da u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, Uprava za indirektno oporezivanje BiH nije nadležna da konačno odlučuje u predmetnoj stvari, jer se nije radilo o indirektnom porezu koji se uplaćuje na jedinstveni račun i za koji je nadležna i odgovorna Uprava za indirektno oporezivanje BiH.

3. AP-4521/13 „HUSKIĆ AUTOMOBILE“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006450 11 U od 28. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom izmijenjeni su podaci u određenoj deklaraciji, te je za robu stavljenu u slobodan promet po istoj deklaraciji, apelant obavezan uplatiti određeni novčani iznos na ime manje plaćenih indirektnih poreza (na ime carine i na ime poreza na dodanu vrijednost). U toku postupka je utvrđeno da je u postupku naknadne kontrole uvoznog carinjenja, putem administrativne pomoći zatraženo od Carinske uprave Austrije da izvrši provjeru sporne fakture i na osnovu izvršene provjere zaključeno da se fakturisana i povodom exporta deklarisana roba od 3.300,00 EUR odnosila na jednu isplatu ostatka, a da je činjenična vrijednost robe iznosila 6.100,00 EUR, koja vrijednost je knjižena i plaćena.

4. AP-4911/13 „TERMOELEKTRO“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 2. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 030299 13 Už 2 od 7. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantu da radi otklanjanja nepravilnosti u primjeni zakona preduzme sljedeće radnje: ispravi nepravilnosti u pogledu uplate dospjelog neizmirenog duga i redovnog obračuna obaveza javnih prihoda, ispravi nedostatka u pogledu vođenja evidencije, te vodi propisane evidencije na određenim obrascima, sastavi i podnese izmijenjenu poresku prijavu za 2009. fiskalnu godinu, te izvrši knjiženje novonastale obaveze javnih prihoda u računovodstvenim evidencijama i uplatu iste na propisane uplatne račune. U toku postupka je utvrđeno da je u postupku kontrole apelanta, kao poreskog obveznika, sačinjen zapisnik na koji je apelant uložio prigovor, da je povodom prigovora održana usmena rasprava na kojoj su apelantovi predstavnici obrazložili primjedbe iznesene u prigovoru, da je nadležni organ sačinio zapisnik o razmatranju prigovora u kojem su izneseni razlozi zbog kojih prigovor nije uvažen, te da je zatim donesena osporena odluka, sve saglasno relevantnim odredbama Zakona o poreskoj upravi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, Zakona o porezu na dohodak Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i Odluke o stopi doprinosa za zapošljavanje.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3541/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3541/13 (Z. I.,"Riva" d.o.o. Tuzla,„HUSKIĆ… | Sudska praksa | Aktio