Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-360/13 (N. D. i drugi)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-360/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-360/13, rješavajući apelacije Nazifa Derviševića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nazif Dervišević, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 022487 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine;

ZU Apoteka „Thymi“ Doboj, protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 017525 13 Pž od 20. maja 2013. godine;

Zdenka Kozina, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 017589 13 Rsž od 30. aprila 2013. godine;

Jadranka Bajto, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 017585 13 Rsž od 30. aprila 2013. godine;

„Auto Rekić“ Export Import Reparation und Servis Luzern, Švicarska, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 042801 13 Pž od 20. septembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-360/13 Nazif Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 22. januara 2013. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 022487 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine, koji je prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-5/13, ali je nakon popunjavanja obrasca apelacije 28. januara 2013. godine formiran apelacioni predmet. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, na prijedlog tužitelja-predlagatelja osiguranja, određena je mjera osiguranja i odloženo izvršenje odobreno rješenjem Općinskog suda u Bihaću do pravosnažnog okončanja predmetnog parničnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da su bili ispunjeni uslovi za određivanje mjere osiguranja predviđeni članom 269. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, obrazloženo je da je tužitelj-predlagatelj osiguranja, kao treće lice, imao pravo tražiti odlaganje izvršenja u konkretnom slučaju, jer je za odlučivanje o zahtjevu apelanta-protivnika osiguranja, za isplatu naknade za izuzetno materijalno obezbjeđenja i izvršenje rješenja donesenih po predmetnom zahtjevu nadležan organ uprave, a ne sud, kako je propisano relevantnim zakonskim odredbama.

2. AP-2733/13 ZU Apoteka „Thymi“ Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 24. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 017525 13 Pž od 20. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za određivanje mjere obezbjeđenja kojom je tražio da se zabrani bilo kakvo mijenjanja namjene predmetnog objekta, vraćanje objekta u prethodno stanje, da se naloži tuženom-protivniku osiguranja da apelanta vrati u posjed predmetnog poslovnog prostora, vrati mu izuzeti medicinski materijal i lijekove, te da se zabrani tuženom-protivniku osiguranja da provodi bilo kakve radnje u vezi prodaje predmetnog poslovnog objekta. U toku postupka je utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu bili kumulativno ispunjeni uslovi predviđeni u članu 269. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da apelant, kao predlagatelj obezbjeđenja, nije dokazao vjerovatnost svog potraživanja, niti postojanje opasnosti da bi bez takve mjere njegovo pravo bilo ugroženo.

3. AP-3059/13 Zdenka Kozina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 11. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 017589 13 Rsž od 30. aprila 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 27. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja, kojom je tražila da se zabrani tuženom, kao protivniku osiguranja, obustava primjene eventualnih odluka organa društva kojima se ugrožava opće dobro i zabrana donošenja odluka i poduzimanja određenih pravnih radnji organa društva i članova organa društva kojima se može ugroziti opće dobro, zabranjuje se otuđenje i opterećenje pokretne i nepokretne imovine, te da se izvrši zabilježba spora i mjere osiguranja u odgovarajućim službenim evidencijama. Istom odlukom apelantica je obavezana protivniku osiguranja isplatiti troškove parničnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije ničim dokazala da je osnovan njen tužbeni zahtjev (radi isplate potraživanja iz radnog odnosa), pogotovu imajući u vidu predložene dokaze od protivnika osiguranja, platne liste i uplatnice o uplatama za apelanticu od strane protivnika osiguranja. Nadalje, na nekretninama u vlasništvu protivnika osiguranja je bila zasnovana hipoteka dvije godine prije pokretanja predmetnog postupka, te se stoga navedeno nije moglo dovesti u bilo kakvu vezu da protivnik osiguranja želi oštetiti i osujetiti naplatu potraživanja apelantice u konkretnom predmetu. Nadalje, apelantica u toku postupka nije dokazala ni da su sporna vozila u vlasništvu protivnika osiguranja. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da je ista donesena u skladu sa čl. 12. i 13. stav 1. tačka 4. Zakona o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, te čl. 396. i 387. Zakona o parničnom postupku.

4. AP-3061/13 Jadranka Bajto (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 11. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 017585 13 Rsž od 30. aprila 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 27. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja, kojom je tražila da se zabrani tuženom, kao protivniku osiguranja, obustava primjene eventualnih odluka organa društva kojima se ugrožava opće dobro i zabrana donošenja odluka i poduzimanja određenih pravnih radnji organa društva i članova organa društva kojima se može ugroziti opće dobro, zabranjuje se otuđenje i opterećenje pokretne i nepokretne imovine, te da se izvrši zabilježba spora i mjere osiguranja u odgovarajućim službenim evidencijama. Istom odlukom apelantica je obavezana protivniku osiguranja isplatiti troškove parničnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije ničim dokazala da je osnovan njen tužbeni zahtjev (radi isplate potraživanja iz radnog odnosa), pogotovu imajući u vidu predložene dokaze od protivnika osiguranja, platne liste i uplatnice o uplatama za apelanticu od strane protivnika osiguranja. Nadalje, na nekretninama u vlasništvu protivnika osiguranja je bila zasnovana hipoteka dvije godine prije pokretanja predmetnog postupka, te se stoga navedeno nije moglo dovesti u bilo kakvu vezu da protivnik osiguranja želi oštetiti i osujetiti naplatu potraživanja apelantice u konkretnom predmetu. Nadalje, apelantica u toku postupka nije dokazala ni da su sporna vozila u vlasništvu protivnika osiguranja. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da je ista donesena u skladu sa čl. 12. i 13. stav 1. tačka 4. Zakona o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, te čl. 396. i 387. Zakona o parničnom postupku.

5. AP-4905/13 „Auto Rekić“ Export Import Reparation und Servis Luzern, Švicarska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 2. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 042801 13 Pž od 20. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja, kao i privremene mjere, kojim je tražio da se odloži provođenje izvršnog postupka koji se vodio kod Općinskog suda u Bosanskoj Krupi radi izvršenja na pokretnim stvarima, do okončanja predmetnog parničnog postupka, te da se naloži protivniku osiguranja da apelantu preda u posjed određene pokretne stvari, u cilju održavanja postojećeg stanja stvari i sprečavanja nastanka štete apelantu. Istom odlukom odbijen je zahtjev protivnika osiguranja za obezbjeđenje parničnih troškova (aktorska kaucija) u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i prava (pravo vlasništva na predmetnim pokretnim stvarima), jer je isto dokazivao vlastitim potvrdama koje je izdao u pogledu vlasništva na navedenim stvarima. Nadalje, apelant nije dokazao da postoji opasnost da bi bez usvojene mjere osiguranja protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenja prava apelanta, budući da su sporne pokretne stvari popisane i zaplijenjene u izvršenom sudskom postupku od strane službenog lica suda i sve daljnje radnje sprovodi izvršni sud po službenoj dužnosti, a ne protivnik osiguranja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-360/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-360/13 (N. D. i drugi) | Sudska praksa | Aktio