Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3616/13 („Tatić“ d.o.o. Osječani)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3616/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-3616/13, rješavajući apelaciju „Tatić“ d.o.o. Osječani, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Tatić” d.o.o. Osječani podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Ip 000160 12 Pž od 14. juna 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Tatić“ d.o.o. Osječani (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. augusta 2013. godine putem svog punomoćnika Dušana Todorovića, advokata iz Doboja, apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Ip 000160 12 Pž od 14. juna 2013. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 3616/13. Isto tako, apelant je 22. augusta 2013. godine putem svog drugog punomoćnika Dževada Hrnjića, advokata iz Žepča, podnio apelaciju, u kojoj je također osporio isto rješenje Okružnog suda u Doboju. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 3638/13.
2. S obzirom da se obje apelacije odnose na sličan činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3616/13.
3. U konkretnom slučaju, u izvršnom postupku tražitelja izvršenja Z.N., S.R., D.S., M.A., Z.Č., C.Č., M.Č., V.Đ., M.G., N.J., N.G., M.K., J.K., M.L., Đ.L., S.M., D.L., B.P., D.P., B.S., Ž.S., S.T., R.Z., M.N., Ž.L., M.T. i O.P. protiv izvršenika, radi naplate duga, pristupljeni predmetu prvostepenog suda broj 85 0 Ip 000160 07 Ip apelanta protiv istog izvršenika, radi duga, osporenom konačnom odlukom potvrđeno je rješenje Osnovnog suda u Doboju od 30. augusta 2012. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za stavljanje van snage zaključka o prodaji pokretnih stvari putem javnog nadmetanja od 15. maja 2012. godine i rješenja o ispravci tog zaključka od 23. maja 2012. godine. Također, osporenom konačnom odlukom potvrđeno je rješenje Osnovnog suda o dosudi od 29. maja 2012. godine kojim su dosuđene u vlasništvo prodate pokretne stvari (čelične cijevi) kupcu Z.N. po zaključku o prodaji pokretnih stvari putem javnog nadmetanja, odnosno rješenje Osnovnog suda o ispravci od 7. septembra 2012. godine kojim je iza tačke 1. rješenja o dosudi dodat tekst da se dosuđuju u vlasništvu prodate pokretne stvari (tračna pila i aparat za čeono zavarivanje plastike) kupcu S.R. po zaključku o prodaji pokretnih stvari putem javnog nadmetanja. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da prvostepeni sud nije bio dužan prije popisa izvršiti dostavu zaključka. Nadalje, utvrđeno je da su neosnovani apelantovi navodi kojima se ukazuje da je prvostepeni sud zakazao popis i zapljenu za 5. januar 2010. godine, a da je naknadno donio zaključak na osnovu kojeg je popis izvršen šest dana ranije, tj. 30. decembra 2009. godine, u čemu se ogleda nezakonito postupanje prvostepenog suda. Naime, utvrđeno je da je to iz razloga što su tražitelji izvršenja obavijestili prvostepeni sud podneskom od 29. decembra 2009. godine u kome navode da izvršenik otuđuje pokretne stvari, pa je po ocjeni suda postupanje prvostepenog suda u takvoj situaciji bilo opravdano.
4. Zatim, utvrđeno je da kako sudski izvršitelj nije zatekao zakonskog zastupnika izvršenika u prostorijama gdje je trebao provesti izvršnu radnju to je popis obavljen u prisustvu radnika izvršenika. Dakle, utvrđeno je da prvostepeni sud nije bio dužan u smislu odredbe člana 119. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) da prethodno obavijesti izvršenika o popisu, a kako ga nije zatekao na licu mjesta popis je obavio uz prisustvo radnika izvršenika kao svjedoka u smislu odredbe člana 43. stav 4. ZIP. Isto tako, utvrđeno je da su apelant i izvršenik prigovorom od 30. decembra 2009. godine osporavali zakonitost popisa od 30. decembra 2009. godine, ističući da su neke popisane pokretne stvari vlasništvo apelanta nakon čega je prvostepeni sud donio zaključak od 31. decembra 2009. godine kojim je apelanta uputio da svoja prava u vezi istaknutog prigovora ostvaruje u parnici. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kako apelant i izvršenik nisu isticali da se popisane stvari u momentu popisa uopće ne nalaze kod izvršenika, da je popis izvršen sa inventurne liste iz 2006. godine, te da su popisane nepokretne stvari, kako to ističu u žalbi, odnosno tek naknadno po isteku roka iz člana 126. stav 6. ZIP apelant ističe da se popisane stvari ne nalaze kod izvršenika, tj. da su iste prodate, to je donio odluku kao u dispozitivu rješenja. Također, sud je zaključio da pravilnost i zakonitost osporenog rješenja nije dovedena u pitanje ni apelantovim navodima kojima se osporava punomoć tražitelja izvršenja koji su pristupili konkretnom predmetu, te da na punomoći nema imena N.G. i D.P., jer izvršni postupak još uvijek nije okončan, a prvostepeni sud u skladu sa relevantnim odredbama ZIP tokom cijelog postupka može pozvati stranke u postupku da podnesu ovjerenu punomoć odnosno da odobre radnje koje je preduzimao punomoćnik ukoliko u vrijeme vršenja istih nije imao punomoć.
5. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić