Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3812/13 (S. Š.,N. K.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3812/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-3812/13, rješavajući apelacije Stjepana Šakotića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Stjepan Šakotić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 008884 11 REV od 30. maja 2013. godine;

Nihad Karšić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 095 741 12 GŽ od 16. oktobra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3812/13 Stjepan Šakotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić advokat iz Lopara, podnio je 9. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 008884 11 REV od 30. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom razveden je brak između apelanta i tužene B.Š. koji je zaključen u Loparama 2000. godine, te je određeno da se njihova zajednička djeca, mldb. R.Š. i mldb. R.Š. povjeravaju na čuvanje i vaspitanje tuženoj, dok je apelant obavezan da doprinosi njihovom izdržavanju u iznosu od 800 švicarskih franaka (SHF) za svako dijete, počev od novembra 2008. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa ubuduće. U pogledu odluke o povjeravanju na čuvanje i vaspitanje djece, koju apelant osporava predmetnom apelacijom, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju ocijenio sve uslove koji postoje kod apelanta i tužene i uslove u kojima žive djeca, te druge okolnosti kao što su starost djece, porodične prilike roditelja i njihov karakter, kao i želju djece da žive sa majkom, iz čega proizilazi da je u interesu djece da budu povjerena majci. Sud je, također, zaključio da nema zakonskih ograničenja da se oba djeteta ne povjere tuženoj, te ne postoje moralne i druge negativnosti koje bi bile smetnja da se tuženoj povjere djeca na čuvanje i vaspitanje. Nadalje, sud je zaključio da, bez obzira na činjenicu da je tužena nezaposlena, ona je obezbjedila ekonomske i druge uslove za čuvanje i vaspitanje djece, te sve potrebne uslove za njihov normalan razvoj. Osim toga, sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije prihvatio prijedlog organa starateljstva da se djeca povjere apelantu na čuvanje i vaspitanje, jer se taj prijedlog temeljio isključivo na imovnom stanju apelanta koje, prema stavu suda, nije od odlučujućeg značaja za odluku kome će djeca biti povjerena nakon razvoda braka njihovih roditelja. Na koncu, u pogledu visine dosuđenog iznosa izdržavanja, sud je istakao da je iznos od 800 SHF za svako dijete utvrđen u skladu sa potrebama djece i materijalnim uslovima, odnosno standardu apelanta.

2. AP-5281/13 Nihad Karšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 25. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 095 741 12 GŽ od 16. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom razveden je brak između apelanta i tužiteljice S. N.-K. koji je zaključen 2004. godine u Goraždu, te je određeno da se njihova zajednička djeca, mldb. M. K. i mldb A.K. povjeravaju na čuvanje i vaspitanje tužiteljici, dok je apelant obavezan da doprinosi njihovom izdržavanju u iznosu od 240,00 KM za svako dijete. Istom presudom određeno je održavanje osobnih odnosa apelanta sa djecom, na način bliže opisan u dispozitivu presude. Sud je na temelju iskaza parničnih stranaka zaključio da su bračni odnosi između apelanta i tužiteljice teško i trajno poremećeni i da je faktička zajednica prestala u februaru 2011. godine, nakon čega nije više uspostavljena, te da je apelant u međuvremenu već zasnovao zajednicu života sa drugom partnericom u kojoj očekuje rođenje djeteta. Zbog navedenog, sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz člana 41. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine da se brak između apelanta i tužiteljice razvede. U pogledu odluke o povjeravanju na čuvanje i vaspitanje djece, sud je, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka psihologa, te uzimajući u obzir kao odlučujući kriterij veći stupanj bliskosti i emocionalne povezanosti majke i djece, zaključio da odluka da se djeca povjere majci na čuvanje i vaspitanje, ali uz veći obim kontakata sa apelantom kao njihovim ocem, odgovara najboljem interesu mldb. djece. U pogledu visine dosuđenog iznosa izdržavanja, sud je, uzimajući u obzir socijalnu anamnezu apelanta, istakao da je iznos od 240,00 KM za svako dijete realan i objektivan, te da će moći zadovoljiti osnovne životne potrebe djece, pri čemu apelant izdvajanjem navedenih mjesečnih iznosa neće ugroziti svoju osobnu egzistenciju.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3812/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3812/13 (S. Š.,N. K.) | Sudska praksa | Aktio