Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-385/13 (JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-385/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-385/13, rješavajući apelacije JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela:
JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, protiv:
- rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 V 011377 12 REV od 13. novembra 2012. godine;
- rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 V 025066 12 REV od 18. aprila 2013. godine;
- rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0V 033719 13 REV od 1. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-385/13 JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 V 011377 12 REV od 13. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom predlagateljicama E.M. i mldb. N.M. određena je novčana naknada za eksproprisane nekretnine u Pascima, u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, koju je apelant, kao protivnik predlagateljica, dužan platiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Sud je istakao da je, prilikom utvrđivanja visine naknade za eksproprisane nekretnine, imao u vidu Sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine koji su predlagateljice i apelant postigli pred Službom za geodetske i imovinsko pravne poslove Općine Živinice, kao i da je sud imao u vidu tržišnu vrijednost eksproprisanih nepokretnosti na području gdje se vrši eksproprijacija. Osim toga, sud je istakao da je uzimao u obzir i podatke dobijene od Poreske ispostave Živinice, te nalaz i mišljenje vještaka geometra i vještaka šumarske struke, a na osnovu čega je utvrdio konačne iznose naknada za eksproprisane nekretnine predlagateljica.
2. AP-2425/13 Apelant je podnio 4. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije broj 33 0 V 025066 12 REV od 18. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom predlagatelju I.A. je određena novčana naknada za eksproprisane nekretnine u Pascima, te za uništena šumska i voćna stabla i uništenu živu ogradu, na način i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, koju naknadu je apelant, kao protivnik predlagatelja, dužan platiti. Sud je istakao da je, prilikom utvrđivanja visine naknade za eksproprisane nekretnine, imao u vidu Sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine koji su pravni prednik predlagatelja i apelant postigli pred Službom za geodetske i imovinsko pravne poslove Općine Živinice, kao i da je sud imao u vidu tržišnu vrijednost eksproprisanih nepokretnosti na području gdje se vrši eksproprijacija. Osim toga, sud je istakao da je uzimao u obzir i podatke dobijene od Poreske ispostave Živinice, te nalaz i mišljenje vještaka geometra i vještaka poljoprivredne struke, a na osnovu čega je utvrdio konačne iznose naknada za eksproprisane nekretnine predlagatelja.
3. AP-4889/13 Apelant je podnio 29. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 33 0V 033719 13 REV od 1. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom predlagateljima K.Đ. i K.Đ. je određena novčana naknada za eksproprisane nekretnine u Živinicama, u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, koju naknadu je apelant, kao protivnik predlagatelja, dužan platiti. Sud je istakao da je, prilikom utvrđivanja visine naknade za eksproprisane nekretnine, imao u vidu tržišnu vrijednost eksproprisanih nepokretnosti na području gdje se vrši eksproprijacija, te da je uzimao u obzir i podatke dobijene od Komisije za procjenu vrijednosti nekretnina, te nalaz i mišljenje vještaka geometra i vještaka poljoprivredne struke, a na osnovu čega je utvrdio konačne iznose naknada za eksproprisane nekretnine predlagatelja. Sud je istakao da je pri određivanju naknade uzimao u obzir i Sporazume o naknadi za eksproprisane nekretnine koji su predlagatelj i apelant postigli pred Službom za geodetske i imovinsko pravne poslove Općine Živinice, ali da navedeni Sporazumi nisu mogli biti parametar za određivanje pravične naknade u konkrentom slučaju, budući da su postignuti znatno ranije nego je izvršena eksproprijacija nekretnina predlagatelja. Prema stavu suda, bezuslovno vezivanje suda za pomenute Sporazume isključilo bi mogućnost individualizacije pravične naknade, zbog čega se ne bi u određivanju naknade u pojedinačnim slučajevima ostvarilo načelo pravičnosti. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 385/13.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporilo pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić