Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-387/13 (S. K. i drugi)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-387/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-387/13, rješavajući apelacije Sadika Karadže i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sadik Karadža, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 002080 11 REV od 22. novembra 2012.

godine;

Ana Dudak, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000198 12 REV od 7. februara 2013. godine;

Armin Solak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 009904 12 REV od 19. septembra 2013.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-387/13 Sadik Karadža (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mesud Duvnjak advokat iz Bugojna, podnio je 29. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 002080 11 REV od 22. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju koji je 2003. godine zaključen između apelanta kao davaoca izdržavanja i umrlog F.B. (prednika tužiteljica R.B.,M.B., N.B. i Lj.B.) kao primaoca izdržavanja, te je naloženo brisanje upisanog prava suvlasništva sa ½ dijela na ime apelanta na nekretninama u Bugojnu i upis suvlasnika i posjednika F.B., dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljica kojim su tražile da se predmetne nekretnine uruče njima kao zakonskim nasljednicima F.B. U postupku je utvrđeno da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora ni kasnije između ugovarača nisu egzistirale ugovorom regulisane obaveze, tj. zajednica života primaoca i davaoca izdržavanja, osiguranje ishrane primaocu izdržavanja od strane apelanta, staranje o njegovoj higijeni i sl. što proizilazi iz činjenice da je F.B. godinu dana prije zaključenja spornog ugovora o izdržavanju pa sve do smrti živio u Domu za socijalnu, zdravstvenu zaštitu odraslih u Travniku. Sud je zaključio da, budući da predmetni ugovor nije zaključen s ciljem ispunjenja osnovne svrhe ugovora o izdržavanju, tj. da pravni osnov ugovora ne postoji, ovakav ugovor je ništav u smislu člana 52. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-1662/13 Ana Dudak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mićinog Brda, koju zastupa Vujadin Ljubojević advokat iz Prnjavora, podnijela je 19. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000198 12 REV od 7. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju koji je 1994. godine zaključen između njene umrle majke M.K. kao primateljice izdržavanja i tužene J.V-S. kao njene unuke. Sud je zaključio da apelantica u konkrentom slučaju nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, tj. nije dokazala da tužena kao davateljica izdržavanja nije izvršavala ugovorom preuzete obaveze prema M.K., da su članovi porodice tužene zlostavljali M.K., niti da je M.K. napustila porodično domaćinstvo tužene zbog nepodnošljivosti zajedničkog života. Osim toga, sud je zaključio da se zbog neznatnog neizvršenja obaveza ugovor ne može raskinuti, te da, stoga, nisu ispunjeni uslovi za raskid koji su propisani članom 123. Zakona o nasljeđivanju.

3. AP-5024/13 Armin Solak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir Hasić advokat iz Sarajeva, podnio je 9. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 009904 12 REV od 19. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište ugovori o jemstvu koji su zaključeni 2007. godine između apelanta i prvotužene Raiffeisen bank d.d. BH, a kojima se apelant obavezao da bude jemac po kreditima drugotuženom F.M. i trećetuženoj E.R. Osim toga, djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev prvotužene i apelant je obavezan da prvotuženoj na ime duga po osnovu kredita i ugovora o jemstvu isplati dug u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je sporne ugovore o jemstvu zaključio pod prevarom, prinudom ili u zabludi, te da mu nije bila poznata visina kredita za koje jemči, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Pored toga, u odnosu na protivtužbeni zahtjev prvotužene, sud je zaključio da je apelant obaviješten o raskidu ugovora o kreditu koje je prvotužena zaključila sa drugotuženim i trećetuženom, te da su prema Otplatnom planu kredita pojedine rate dospjele na naplatu za apelanta kao jemca koji se obavezao da će u slučaju da korisnik kredita ne otpočne ili prestane vraćati kredit, preuzeti obavezu da provtuženoj izmiri novčano potraživanje pomenutih korisnika kredita, zbog čega je sud obavezao apelanta da prvotuženom isplati dio dospjelog duga.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 387/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-387/13 (S. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio