Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3892/13 (G. M. i J. J. i M. M. i I. R.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3892/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-3892/13, rješavajući apelacije Gojka Marušića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Gojko Marušić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007940 13 U od 10. jula 2013. godine;

Jasmin Jaganjac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 006437 12 Uvp od 27. juna 2013.

godine;

Miroslav Milinković, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 009154 12 U od 19. septembra 2013. godine;

Ivica Rajić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 005792 13 U od 30. septembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3892/13 Gojko Marušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić Mostar, podnio je 13. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007940 13 U od 10. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je na osnovu utvrđenih činjenica zaključeno da su bili kumulativno ispunjeni uslovi za sticanje prava na starosnu penziju prema odredbi člana 3a. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima. Nadalje, apelantu je penzijski osnov utvrđen na osnovu prosjeka plata iz perioda od 1997. – 2001. godine u smislu člana 4. stav 2. Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba) u određenom novčanom iznosu, te je prema ukupnom penzijskom stažu penzija određena u visini od 67% penzijskog osnova.

2. AP-3894/13 Jasmin Jaganjac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Šefik Cviko, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 006437 12 Uvp od 27. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju primjenom Uredbe. U toku postupka je utvrđeno da pravni propis na osnovu kojeg je apelant tražio ostvarivanje prava na starosnu penziju nije se mogao više primjenjivati od 6. juna 2011. godine, jer od navedenog datuma Uredba više nije bila dio pozitivnog pravnog poretka Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, kako apelant nije ni ostvario pravo na starosnu penziju primjenom Uredbe do 14. jula 2011. godine, kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima, na njegov slučaj se nisu mogle primijeniti odredbe čl. 1. i 2. navedenog Zakona.

3. AP-4728/13 Miroslav Milinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 20. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 009154 12 U od 19. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznato pravo na srazmjernu starosnu penziju u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu penzijski osnov utvrđen prema podacima matične evidencije osiguranika, a visina određena od utvrđenog penzijskog osnova prema odredbi člana 88. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u visini 75%, pa je srazmjerni dio penzije koje je padao na teret Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske prema odredbama Sporazuma o socijalnom osiguranju, zaključenog između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, srazmjerno stažu na teret ovog Fonda od 19 godina, deset mjeseci i 16 dana iznosio određeni novčani iznos.

4. AP-5030/13 Ivica Rajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 005792 13 U od 30. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za isplatu penzije primjenom koeficijenta 1,73. U toku postupka je utvrđeno se isplata predmetne penzije počev od 1. jula 2012. godine vršila primjenom koeficijenta 1,485 na osnovu odredbe člana 51. Zakona penzijskom i invalidskom osiguranju i Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima koji se finansiraju iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, te da nije postojao pravni osnov za isplatu penzije primjenom koeficijenta 1,73.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3892/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3892/13 (G. M. i J. J. i M. M. i I. R.) | Sudska praksa | Aktio