Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4069/13 (S. S.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4069/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-4069/13, rješavajući apelaciju Senada Suljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Suljića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 014989 12 U od 17. jula 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Suljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 014989 12 U od 17. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja od 9. februara 2012. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostepenog rješenja od 23. decembra 2011. godine. Tim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana koji se nalazi u Sarajevu, na kojem je S.M. bila nositelj stanarskog prava. U toku postupka je utvrđeno da u konkretnoj upravnoj stvari nije postojala trajna ekonomska zajednica između apelanta i S.M. kao nositeljice stanarskog prava počev od 1984. godine s obzirom da je ugovor o doživotnom izdržavanju između istih ovjeren od strane nadležnog suda dana 28. januara 1998. godine, a da je S.M. umrla dana 17. marta 2000. godine. Dakle, utvrđeno je da apelant nije živio u predmetnom stanu u ekonomskoj zajednici sa nositeljicom stanarskog prava više od pet godina u koji se uselio na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, kao ni više od deset godina, odnosno korisnik stana nije trajno koristio predmetni stan zajedno sa nositeljicom stanarskog prava pod uslovima koji su propisani zakonom. Osim toga, utvrđeno je da iz sadržaja ugovora o doživotnom izdržavanju (član 2. ugovora glasi da S.M. kao primateljica izdržavanja prihvata da je izdržava apelant, s tim da će kao naknadu za to izdržavanje davatelju izdržavanja nakon svoje smrti ostaviti sve svoje pokretne stvari) proizilazi da nositeljica stanarskog prava nije imala volju da apelantu ostavi stan na trajno i nesmetano korištenje nego da mu ostavi sve svoje pokretne stvari. Ustavni sud je svojom odlukom broj AP-547/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-547/11 od 10. aprila 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u Sarajevu po zahtjevu apelanta od 4. aprila 2002. godine, a koji se u tom trenutku nalazio na rješavanju pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.
2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi i u činjenici da postupak dugo traje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na djelotvoran pravni lijek) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud primjećuje da su od dana donošenja odluke Ustavnog suda broj AP-547/11 do dana donošenja odluke Kantonalnog suda, kojom je predmetni postupak okončan, protekla tri mjeseca, što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić