Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4473/13 („Čago Komerc“ d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4473/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-4473/13, rješavajući apelacije „Čago Komerc" d.o.o. Zenica i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Čago Komerc“ d.o.o.

Zenica, „Krušik“ d.o.o. Sarajevo, „Polimedia“ d.o.o. Široki Brijeg, Zore Materić i Dževada Bečića podnesene protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005401 11 U od 5. septembra 2013.

godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006391 11 U od 2. septembra 2013. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 010907 12 U od 14. oktobra 2013. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009619 12 U od 23. septembra 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 010460 13 U od 26. novembra 2013. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Čago Komerc“ d.o.o.

Zenica, „Krušik“ d.o.o. Sarajevo, „Polimedia“ d.o.o. Široki Brijeg, Zore Materić i Dževada Bečića podnesene protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005401 11 U od 5. septembra 2013.

godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006391 11 U od 2. septembra 2013. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 010907 12 U od 14. oktobra 2013. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009619 12 U od 23. septembra 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 010460 13 U od 26. novembra 2013. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4473/13 „Čago Komerc“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Senka Nožica i Mirela Ibrišimović, advokati iz Sarajeva, podnio je 1. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 005401 11 U od 5. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja UIO BiH od 25. januara 2011. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja Odsjek za poreze, Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika od 2. jula 2010. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantova žalba protiv rješenja istog organa od 10. maja 2010. godine, kojim mu je, kao poreskom obvezniku, za određeni vremenski period utvrđen razrez indirektnih poreza u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je apelant u konkretnom slučaju promet cigaretama vršio po tržišnoj vrijednosti (sebi poznatim kupcima) i naplatu vršio u gotovini i da za takav promet obveznik nije izdavao nikakav račun kupcima robe, u kojoj količini bi se javljao manjak robe na skladištu, iz kojeg razloga je bila praksa uštimavanja finansijskog i materijalnog knjigovodstva, da se vrši fakturisanje takvih količina cigareta na druge firme bez stvarne isporuke. Nadalje, utvrđeno je da su fakture po kojima nije bilo isporuka roba sadržavale rabat – popust i na taj način je apelant vršio nezakonito umanjenje porezne osnovice za obračun PDV-a, a istovremeno su tim kupcima u pravilu, mjesečno odobravani popusti (naknadno odobreni rabat) na promet robe putem knjižnih obavijesti, što je naknadno umanjivalo obaveze PDV-a. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da između apelanta i njegovih kupaca nije bilo stvarnog prometa, tako da je ispostavljanje faktura sa odobrenim rabatom i knjižnih obavještenja o naknadnom popisu, izvršeno s ciljem da se prevarom izbjegne plaćanje PDV-a, zbog čega se izvršeni promet smatra fiktivnim u smislu člana 64. Zakona o PDV-u. Također, sud je zaključio da zbog utvrđenog fiktivnog prometa nisu ispunjeni uslovi za umanjenje poreske osnovice prema relevantnim odredbama predmetnog zakona, kao i da poresku osnovicu čini cjelokupni iznos naplaćene naknade u gotovini.

2. AP-4553/13 „Krušik“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banja Luke, podnio je 8. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 006391 11 U od 2. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja UIO BiH od 28. aprila 2011. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja RC Banja Luka od 3. novembra 2010. godine. Tim rješenjem su izmijenjeni podaci u deklaraciji od 1. aprila 2009. godine CI Brod, na način opisan u dispozitivu istog, te je za robu stavljenu u slobodan promet po toj deklaraciji apelant obavezan da na ime manje plaćenih indirektnih poreza uplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da su carinski organi pravilno na temelju akta Carinske uprave Republike Slovenije zaključili da je apelant za putničko vozilo uvezeno po carinskoj prijavi broj C 9323 CI Brod dana 1. aprila 2009. godine priložio fakturu istog broja i datuma, koja se u pogledu označenog iznosa razlikuje od originalne fakture pribavljene službenim putem u postupku naknadne kontrole od strane nadležnih organa zemlje izvoznice i koja je trebala pratiti navedenu carinsku prijavu, na osnovu koje je konačno trebala biti i određena vrijednost robe za carinske svrhe, shodno relevantnoj odredbi Zakona o carinskoj politici BiH, što je imalo za posljedicu da su carinske dažbine pogrešno obračunate. Također, utvrđeno je da se apelant neosnovano poziva na činjenicu da nije znao niti je mogao znati za postojanje tzv. duplih prijava, te da postoji znatno odstupanje između cijene navedene u deklaraciji prilikom carinjenja motornog vozila i cijene pomenute u izvoznoj carinskoj deklaraciji Republike Slovenije, budući da je u smislu člana 107. Odluke o provedbenim propisima predmetnog zakona, deklarant, odnosno, njegov zastupnik odgovoran za tačnost podataka navedenih u prijavi, kao i za vjerodostojnost priloženih dokumenata.

3. AP-4841/13 „Polimedia“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), ranije „Polimedia“ d.o.o. Sarajevo – promijenjeno sjedište, koga zastupaju Damir Barbarić i Tomislav Bevanda, advokati iz Širokog Brijega, podnio je 27. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 010907 12 U od 14. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene UIO BiH od 29. juna 2012. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja RC Sarajevo, Odsjek za poreze od 12. decembra 2011. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Grupe za reviziju i kontrolu od 10. oktobra 2011. godine kojim rješenjem mu je za određeni poreski period utvrđen razrez indirektnih poreza u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je pravo na odbitak ulaznog poreza apelant iskoristio po predmetnim fakturama dobavljača „Alkon“ d.o.o. Odžak za kojeg su u postupku kontrole utvrđene nepravilnosti koje nesumnjivo upućuju na zaključak da je u pitanju fiktivni promet, a koji u smislu člana 64. Zakona o PDV-u znači obavljanje poslovne djelatnosti sa ciljem da se prevarom izbjegne plaćanje PDV-a, iz kojeg razloga također, u skladu sa propisima člana 66. navedenog zakona se nisu stekli uslovi za primjenu člana 32. predmetnog zakona jer ispostavljene fakture nije pratila isporuka dobara kao osnovni preduslov za ostvarivanje prava na odbitak ulaznog poreza. Osim toga, sud je zaključio da je tužena u postupku kontrole nesporno utvrdila da se predmetne fakture odnose na reklamiranje drugog pravnog lica, a ne apelanta, jer je u tim fakturama kao korisnik usluga označen Mobil Media, vodeći pri tome računa da je u skladu sa relevantnim odredbama pomenutog zakona, teret dokazivanja na apelantu kao obvezniku indirektnih poreza koji tokom postupka nije dostavio relevantne dokaze da je Mobil Media robna marka, a ne pravno lice.

4. AP-4861/13 Zora Materić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Drvara, koju zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banja Luke, podnijela je 28. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 009619 12 U od 23. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba protiv rješenja tužene UIO BiH od 6. februara 2012. godine, kojim je odbijena njena žalba protiv rješenja RC Sarajevo od 17. augusta 2011. godine, kojim su izmijenjeni podaci u JCI od 17. septembra 2010. godine CI Livno i apelantica obavezana da za putničko vozilo uvezeno putem te JCI plati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o robi koja je ušla u carinsko područje i na koju nisu plaćene uvozne carinske dažbine, koja u prethodno provedenom postupku, okončanom rješenjem RC Banja Luka od 10. novembra 2010. godine, nije oslobođena od plaćanja uvoznih dažbina. Kako su tužbeni prigovori istaknuti u pravcu da je apelantica izjavila žalbu na rješenje RC Banja Luka od 10. novembra 2010. godine, koje je pravni osnov za daljnje postupanje carinskih organa, na način donošenja konačnog rješenja tužene od 6. februara 2012. godine, te kako apelantica u predmetnoj tužbi, ničim nije dokazala činjenicu blagovremenog podnošenja žalbe protiv rješenja RC Banja Luka od 10. novembra 2010. godine, odnosno nije dokazala činjenicu da je to rješenje stavljeno van snage, to je sud zaključio da su tužbeni prigovori paušalno i neosnovano istaknuti.

5. AP-4951/13 Dževad Bečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Edin Mukanović, advokat iz Tuzle, podnio je 4. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 010460 13 U od 26. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija od 22. januara 2013. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostepenog rješenja od 26. septembra 2011. godine. Tim rješenjem je utvrđena solidarna odgovornost apelanta za porezni dug u određenom novčanom iznosu za „CPM BH“ d.o.o. Lukavac, kao poreznog dužnika. U toku postupka je utvrđeno da je tačna tvrdnja tužbe da apelant u vrijeme donošenja rješenja prvostepenog organa od 7. oktobra 2010. godine, kojim je protiv poreskog dužnika „CPM BH“ d.o.o. Lukavac pokrenut postupak prinudne naplate za predmetni porezni dug, nije bi lice ovlašteno za zastupanje, ali pošto su obaveze koje su utvrđene tim rješenjem nastale u periodu poslovanja u kome je apelant nesporno bio lice ovlašteno za zastupanje, ta okolnost u konkretnom slučaju po relevantnim odredbama Zakona o Poreznoj upravi F BiH nije od bilo kakvog uticaja na pravilnost i zakonitost osporenog i prvostepenog rješenja. Osim toga, sud je zaključio da, s obzirom da je u konkretnom slučaju solidarna odgovornost apelanta utvrđena po osnovu funkcije direktora predmetnog poreznog obveznika (što on nesumnjivo jeste bio u vremenskom periodu u kome su nastale navedene porezne obaveze), a ne po osnovu njegovog statusa osnivača, pozivanje apelanta na presudu Ustavnog suda F BiH broj U-14/10 od 9. marta 2011. godine ne može imati uticaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, odnosno na rješavanje koje bi bilo povoljnije za apelanta.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4473/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4473/13 („Čago Komerc“ d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio