Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4596/13 (M.R.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4596/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-4596/13, rješavajući apelacije M.R. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M.R., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 048635 12 Rsž od 28. augusta 2013. godine;

N.H., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 048649 12 Rsž od 28. augusta 2013. godine;

V.S., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 048629 12 Rsž od 28. augusta 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4596/13 M.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 11. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 048635 12 Rsž od 28. augusta 2013. godine.

2. AP-4597/13 N.H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 11. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 048649 12 Rsž od 28. augusta 2013. godine.

3. AP-4599/13 V.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 11. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 048629 12 Rsž od 28. augusta 2013. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4596/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata za isplatu naknade po osnovu rezultata rada za određeni vremenski period. U toku postupaka je, između ostalog, utvrđeno da su neosnovani navodi tuženog Ministarstva finansija HNK da sud nije ovlašten u parničnom postupku utvrđivati visinu naknade na ime povećanja plate po osnovu rezultata rada jer to može učiniti jedino rukovoditelj organa uprave. Dakle, utvrđeno je da se radi o pravu na povećanje plate, koje je ustanovljeno odredbama Zakona o državnoj službi u F BiH, odnosno Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH u visini određenog procenta, pa kako su apelanti dobili rješenja o povećanju plate po tom osnovu u 2011. godini za 2010. godinu njihovi tužbeni zahtjevi u tom dijelu potraživanja su djelimično osnovani, jer im ne pripada naknada po tom osnovu za čitavu 2010. godinu, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Nadalje, utvrđeno je da je u vezi prednjeg prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je primijenio Pravilnik o platama i naknadama od 30. aprila 2008. godine, koji se odnosi na zaposlenike tuženog, a čiji zaposlenici su i apelanti. Naime, članom 69. Zakona o platama i naknadama u organima vlasti F BiH, koji je stupio na snagu 30. jula 2010. godine, propisano je da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje primjena odredbi navedenih zakona koje se odnose na plate i naknade službenika, odnosno namještenika. Također, utvrđeno je da Zakon o platama i naknadama u organima vlasti F BiH ne predviđa povećanje plate službenika i namještenika po osnovu rezultata rada.

Isto tako, utvrđeno je da iako tuženi nije izvršio izmjene i dopune pomenutog pravilnika, ne može se primijeniti taj pravilnik, kao povoljnije pravo za zaposlenike, iz razloga što je tim pravilnikom priznato pravo zaposlenicima koje nije predviđeno zakonom, što znači da je predmetni pravilnik u suprotnosti sa zakonom. Zatim, utvrđeno je da pravilnikom o radu poslodavac može neko pravo iz radnog odnosa urediti na povoljniji način od onog koje je propisano zakonom i kolektivnim ugovorom samo ako se ne radi o budžetskim korisnicima. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kako se u konkretnom slučaju radi o budžetskim korisnicima i bez obzira što je tuženi propustio usaglasiti pravilnik sa zakonom, isti se ne može primijeniti jer stvara obaveze i opterećuje budžet suprotno zakonu. Također, sud je zaključio da kako su Zakon o državnoj službi u F BiH, odnosno Zakon o namještenicima u organima državne službe u F BiH bili u primjeni do 30. jula 2010. godine, do tog dana apelantima pripada pravo na povećanje plate po predmetnom osnovu, tj. za sedam mjeseci 2010. godine, a prema obračunu u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, te je u tom dijelu žalbu trebalo uvažiti i apelante odbiti sa zahtjevima za naknadu po predmetnom osnovu nakon određenog datuma.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4596/13 (M.R.) | Sudska praksa | Aktio